Galerija
Tajfun koji je promijenio planove
Ostajanje još jedan dan u Cebuu nije dolazilo u obzir. Baš kad sam stigla na Filipine, stigao je i tajfun Basyang. Kiša nije prestajala danima, brodovi i avioni bili su otkazani. Na bazenu na sedamnaestom katu stajala sam sama i, unatoč tajfunu, uživala u plivanju, teretani i najjeftinijim, a najboljim masažama na svijetu. Pronašla sam i mali restoran na uglu blatnjave ulice, u kojem je jedna dobra teta kuhala finu hranu za svega dva do tri eura. Kod nje sam se osjećala nekako domaće. I koliko god mi nije bilo loše, voljela bih da me tajfun zatekao na manjem otoku, u ljepšem, intimnijem i svakako inspirativnijem okruženju. Putovanja te nauče da se moraš prilagoditi svim vremenskim prilikama i da ti kiša mora biti prijatelj. Inače ti prijeti neprestano razočarenje, baš onakvo kakvo je osjećao mladić kojeg sam prošlog tjedna upoznala u Hong Kongu i koji se nije prestajao žaliti kako je proveo tjedan dana na Filipinima, a vrijeme mu je stalno bilo loše. Idealno je kad u nekoj zemlji možeš ostati dulje, jer će se u tom slučaju lijepo i ružno vrijeme sigurno izmijeniti i to nekoliko puta. Hobiji kao što su čitanje i pisanje, moram reći, jako puno pomažu pri uživanju u kiši.
U svakom slučaju, kao što sam spomenula, ostajanje u Cebuu nije dolazilo u obzir i tako sam naposljetku kupila najjeftiniji idući let – za Boracay, otok koji uopće nisam planirala posjetiti u ovih mjesec dana avanture na Filipinima. U situaciji koja možda nije baš idealna, ja sam ipak ostala smirena i brzo našla novo rješenje. Nisam paničarila, nisam se uznemirila. Jednostavno sam napravila novi plan puta. Naučila sam biti strpljiva i ne uzrujavati se, ne samo na putovanjima nego i u životu. Putovanja nas stalno uče. Iako sam planirala pisati neku sasvim drugu priču – a priča svakako imam napretek – i iako sam već napisala cijeli roman Usudi se sanjati (jer je moj život, u kombinaciji s vođenjem hostela, neiscrpan izvor nesvakidašnjih situacija), potaknuta ovim događajem, shvatila sam da je puno važnije ispričati nešto sasvim drugo.
Kako se ne živcirati na putovanju
I ja sam, naime, nekoć paničarila. Jednom smo Kate, Sanda i ja, potpuno neiskusne cure na putovanju na trećoj godini faksa, u Lisabonu stajale u redu za pregled putovnica umjesto da preskočimo cijeli red i potrčimo na avion. Stigle smo toliko kasno da se gate već bio zatvorio i na njemu je umjesto „Zagreb“ već pisalo „London“. Molila sam tada ljude uokolo po aerodromu da mi daju dva eura da mogu nazvati mamu jer nisam imala ni centa u džepu, a nisu ni moje prijateljice. Da stvar bude gora, dogodila se i nevjerojatna slučajnost. Kad sam napokon dobila mamu, molila sam je da mi kupi bon, jer smo tada sve bile na bonovima za mobitel.
Kad sam dobila njezinu poruku, pitala sam se zašto mi šalje broj govornice koji sam joj izdiktirala (govornice – danas mi se to čini kao da sam prastara!). Ponovno sam žicala novac, bila uznemirena, čak i ljuta na mamu. Kad sam opet skupila dva eura i nazvala je, ispostavilo se da je bon koji mi je poslala imao prvih pet znamenki istih kao pozivni broj za Portugal i baš tu govornicu! Sanda je, srećom, imala karticu, pa smo kupile nove tri karte za idući let za Zagreb, platile ih više nego povratne karte koje smo prvotno bile imale. Sve svoje iduće judo stipendije potrošila sam na otplatu tog duga. Nikad više nisam zakasnila na avion. Naučila sam ne samo dolaziti uvijek na vrijeme nego i biti strpljiva i ne paničariti. Možda sam baš tada postala problem solver, kako me ponekad prijatelji znaju zvati.
Treba li vjerovati ljudima?
Naučila sam i vjerovati ljudima i dopustiti im da mi pomognu, kao ovim dragim ljudima koji su mi dali novac za poziv na aerodromu. Ne znam bi li moje putovanje u Gvineju Bisau prošle godine bilo tako čarobno da nisam već imala to povjerenje. Divlji karneval koji se proteže sedam kilometara dugom, prašnjavom – dijelom asfaltiranom – cestom glavnog grada bio je nešto posebno.
U toj maloj, siromašnoj afričkoj državi tek je nekolicina cesta asfaltirana; ostale su prekrivene crvenom prašinom koja se stalno diže i lijepi za sve. Niti jedna odjeća ne preživi nekoliko sati a da ne izgleda prljavo. Iako prašnjava, karnevalska odjeća bila je najbolji poklon koji sam mogla poželjeti. U zemlji u kojoj gotovo nema bijelaca, gdje ljudi govore kreolski, a tek trideset posto portugalski, gdje samo dvanaest posto djece zna dobro čitati, a tek sedam posto osnove matematike, deset sam dana provela isključivo s lokalnim stanovništvom. Sve to jer sam naučila vjerovati ljudima i vlastitom instinktu.
Ovoga puta vjerovala sam Abdoulu, dragom čovjeku koji mi je pružio osjećaj kao da imam člana obitelji koji se brine za mene. Već idućega dana nakon upoznavanja samoinicijativno me upoznao s Tinaiom, mladom novinarkom i lokalnom TikTok zvijezdom. S njom sam radila, davila je intervjuima i snimala divne reportaže, doživjevši ovaj afrički Rio u pravom svjetlu. Voljela bih sve poslati u Bissau na taj magični karneval na kojem se pet dana pleše po ulicama i pije caipirinha do dugo u noć. Kad sam napokon otišla iz Bissaua na otočje Bijagós, više sam poruka dobila od barba Abdoula – jesam li dobro i jesam li sigurna – nego od vlastite mame. A to je, vjerujte, teško nadmašiti.
Zabranjeni tigrovi
Na tim sam otocima odbila ići u lov s lokalnim stanovništvom. Naučila sam da negdje moramo povući crtu. Pozvana sam bila u lov na majmune i, koliko god razumjela da je njima to normalno, nisam mogla. Kao što mi nije bilo normalno kad je dječak, koji je došao na Thomasov dvor dok smo pili pivo i gledali more, iz crne plastične vreće izvadio mrtvog štakora i pokušao mi ga prodati, još krvavog. Ljudi jedu različitu hranu na različitim mjestima svijeta, uglavnom ono čega ondje ima u izobilju i što su naučili od svojih predaka. Putovanja nas uče poštovanju različitih kultura i različitih načina života.
No ponekad turisti čine golemu štetu jer, čini se, ne uče. Nedavno sam bila na jednom putničkom eventu na kojem je jedna influencerica, bez imalo srama, ispričala kako je jela tigra u Meksiku. Nisam mogla šutjeti. Tigrovi su zaštićeni od 1990. godine i Meksiko im nije prirodno stanište. Najgore od svega bilo je što se time hvalila pred sto pedeset ljudi. Putovanja su me davno naučila da budem ponizna. Putujem da bih učila, upoznavala i razumjela druge živote. Ako si samo u prolazu radi fotografija, stvari izgledaju drukčije. Jesti tigra u Meksiku pogrešno je na toliko razina, ali i ta se priča može ispričati poučno – ako se ispriča ispravno. Moj prvi put na Tajlandu, prvi put izvan Europe, bio je čista avantura. Sve je bilo novo i uzbudljivo, kao da živim u filmu The Beach, ali bez horora – samo rajski dio. Jednog sam se jutra probudila kraj predivnog dečka, peti put tog tjedna. Kad sam otvorila oči, činilo mi se da i dalje sanjam. Bilo je rano, sunce je tek izlazilo, a nigdje nije bilo nikoga.
Može li se neznanje opravdati?
Cijelu je noć padala kiša i kao da su svi odlučili ostati u svojim krevetima, svi osim dvometarskog, velikog vodenog varana koji nam je odlučio presjeći put i zaustaviti nam srca na trenutak dok smo gazili kroz tropsku prašumu. Odjednom smo bili najbudniji ljudi na svijetu. Išli smo na plaćeni izlet: topli izvori, smijeh, poljupci, pogledi puni žudnje i blage boli jer sam idući dan odlazila. Jahali smo i slonove. Nisam bila upoznata s tim mjestom i dok smo bili na slonovima, nije mi se sviđalo što smo tu. To mi se nikad nije prestalo vraćati. Nikad si nisam oprostila. Koliko se mogu opravdati neznanjem? Nisam znala dovoljno o postupanju prema tim veličanstvenim životinjama, ali je li pošteno pravdati se time? Jesam li prestroga prema sebi? Ta su pitanja godinama sa mnom.
Krivnja se vrati svaki put kad vidim slonove – noću uz cestu dok se šuljaju među stablima na Šri Lanki (onako maleni, u usporedbi s afričkim) ili u savanama Bocvane i Zambije, gdje sam ih promatrala na slobodi, kako brinu o mladima (bolje od ijedne druge životinje), igraju se (slonovi tinejdžeri love jedne druge oko ono malo žbunja u savani) i kupaju (skaču jedni na druge, raduju se, baš kao i mi kad smo u moru). Užitak ih je gledati takve – predivne, veličanstvene, slobodne. To me uvijek najviše usrećuje: gledati životinje u njihovu prirodnom staništu. Nikad se ne bih hvalila jahanjem slona. Priznajem pogrešku i učim iz nje. Svi možemo napraviti pogreške, ali ih moramo priznati i učiti iz njih, kao i iz tuđih. Zato mislim da je priča o tigru, da je bila drukčije ispričana, mogla biti alat za učenje na tuđoj pogrešci svih onih sto pedeset ljudi koji su slušali predavanje.
Sadnja koralja i ronjenje s morskim psima
Uvijek ću štititi djecu i životinje. Ništa me na ovom svijetu neće zaustaviti. Životinje su mi odmalena donosile radost. Brat i ja bili smo pravi mali znanstvenici dok smo odrastali, provodeći ljeta u uvali bez struje i vode, okruženi samo morem i šumom, osuđeni na ronjenje i beskrajne šetnje. Znali smo svaku bubu, ribu, zmiju, sve što nas je okruživalo. Zato toliko uživam u životinjama dok putujem, to mi je u krvi. No ponekad se zaboravimo, zaboravimo onu svoju istinsku srž. A putovanja nas čak i na to podsjete! Daruju nas, vrate nas točno ondje gdje pripadamo.
Neizmjernu mi je radost donijela sadnja koralja na Francuskoj Polineziji i Fidžiju. Osjetila sam da radim nešto dobro za ovaj svijet, jer naučila sam da su klimatske promjene itekako stvarne. Na jednom od otočića na Fidžiju, na otoku Nanuya, kućice koje je jedna obitelj godinama imala sada su srušene u more. Mangrove, naime, ne mogu spriječiti odlazak pijeska. Stoga obitelji koje ondje žive razmišljaju o tome da cijele kuće pomaknu više u brdo.
Koraljni grebeni i mangrove djeluju zajedno: grebeni razbijaju valove u moru, a mangrove štite samu obalu. Iako mangrove na tom konkretnom mjestu nisu uklanjane, u mnogim drugim područjima jesu, pa sam naučila o brojnim projektima koji podržavaju njihovu sadnju i očuvanje. Mangrove su prirodni čuvar od oluja, erozije i posljedica klimatskih promjena, pohranjuju ogromne količine ugljika i istodobno podržavaju bioraznolikost.
Naučila sam da se dobrim projektima priroda može zaštititi i obnoviti. Jedan od takvih projekata bio je i onaj na otoku Kuata, gdje sam naučila roniti s morskim psima bikovima, koje smatraju najagresivnijima na svijetu, a koji su pod morem zapravo veličanstveni: svaki njihov pokret savršen je i proračunat, a njihovo približavanje ne izaziva strah, nego strahopoštovanje. Taj je projekt u posljednjih osam godina obnovio cijeli koraljni greben tog područja, a novac se dijeli s lokalnim stanovništvom kako bi imali dovoljno sredstava i ne bi ribarili ondje. Jer da bi se nešto dobilo, nešto se mora i dati. Kad sam se vratila kući s tog putovanja, pokrenula sam svoj mali projekt More naše drago. Sa svojim fotografijama i videima svako proljeće posjećujem nekoliko osnovnih škola u Splitu i djeci od prvog do četvrtog razreda držim predavanja o moru, morskim životinjama i ekologiji te o tome što oni, tako maleni, mogu učiniti za naše more. Ono što ja njima dajem vraća mi se trostruko kroz njihova pitanja, znatiželju i uzbuđenje. Srce mi tada jednostavno bude prenapuhano zadovoljstvom.
Kad srce želi eksplodirati od sreće
No najvažnija stvar koju me Pacifik iznova uči jest kako je sreća u malim stvarima, zato i jest moja najdraža destinacija za putovanja. Kada me pitaju koja mi je najdraža država na svijetu, nemam odgovor; jednostavno kažem – svi otoci u Pacifiku. Na Havajima sam surfala i nakon jednog od valova imala onaj osjećaj da će mi srce eksplodirati od sreće. Gledala sam planine koje izgledaju kao predivni zeleni muffini u koje se želim uvaliti i jednostavno osjećala potpunu sreću. Baš kao i na Tahitiju, okružena stotinama dupina na svoj rođendan, koji nisu prestajali iskakati ni nakon pola sata, kada smo ih morali napustiti.
A na Fidžiju me do suza doveo jedan maleni rak. Svakog bih se jutra budila u pet i pol kako bih gledala šarene izlaske sunca, zatim bih ronila do sedam, sama, okružena samo bojama morske magije. Koralji su u rana jutra svjetlucali drukčije i davali mi magičnu energiju da ostanem budna. Potom bih pijuckala kavu, nakon kave pisala, a onda odlazila na zaron s bocama, jer u dubinama se krije radost i ljepota. Nakon zarona bacila bih se u more i svaki bih dan sjela desetak minuta i samo gledala more prije još jednog zarona, odbojke na pijesku i ponovnog pisanja. Jednog sam dana sjedila na onom savršenom bijelom pijesku i gledala malog raka u školjci kako hoda oko mene, pregledava nove školjke, traži novu kuću, novi dom, jer ovaj mu je postao tijesan. Ta potraga traje: ide od jedne do druge školjke, dođe do nje, promatra je, okreće i kreće dalje. Ništa neobično, ali u tom se trenu ono obično pretvorilo u potpunu magiju, u vremensku kapsulu. Tog sam račića vidjela očima desetogodišnje Antee i niz obraze su mi potekle suze. Nisam se mogla zaustaviti. Vidjela sam nešto toliko normalno, svakodnevno i obično očima djeteta, i bilo je magično, nevjerojatno. Moje su suze zapravo bile kiša sreće. Sreća zaista jest u malim stvarima i ništa te tome ne nauči bolje od putovanja.
Unutarnji glas
Koliko učimo o sreći, toliko učimo i o tuzi, strahu, prepoznavanju opasnosti i zauzimanju za sebe. Ponekad moramo biti glasni, reći ono što želimo odmah, bez oklijevanja, jer se u protivnom možemo dovesti u situaciju da poželimo iskočiti iz jurećeg taksija u Egiptu. Da, i te se stvari moraju naučiti. Viza za Sinaj i ostatak Egipta nisu iste vize, pa sam nakon guštanja u Dahabu i druženja s mnoštvom Egipćana, od kojih su neki i danas moji prijatelji, stigla u Sharm el Sheikh. Sharm nije grad po mom ukusu – raširene ceste, sve je daleko i svugdje se treba voziti. Iako ima predivna mjesta za ronjenje, ondje nikad ne ostajem više od dva dana. Ipak, samo je koji sat udaljen Dahab, grad koji vrvi pozitivom, slatkim kafićima i također odličnim mjestima za ronjenje, pa sam baš tu završila svoj prvi Open Water tečaj ronjenja. A samo još malo dalje nalazi se jedno od mojih najdražih mjesta na svijetu – Plava laguna, oaza mira i tišine, bez signala za mobitel, raj za kajtsurf ekipu, gdje sam i naučila kajtati. Do prije koju godinu nisu imali ni pošten espresso, ali i to se promijenilo: otvorio se maleni kafić s aparatom za kavu i sada ondje definitivno postoji sve što je čovjeku potrebno. S obzirom na to da su mi Dahab i Plava laguna toliko blizu, u Sharmu ne ostajem često, a obično ne putujem ni u ostatak Egipta. Osim taj jedan put.
Budući da sam to popodne imala autobus za Kairo, jer mi se to činilo lokalnijom opcijom od aviona, trebala sam otići na aerodrom izvaditi vizu. Vozač me, međutim, umjesto na aerodrom odveo u neku njihovu ustanovu pa su mi ondje jedva-jedvice dali neke papire koje sam trebala odnijeti u banku da nešto platim, pa me potom opet odveo u tu istu ustanovu, gdje apsolutno nitko nije govorio engleski. Iako sam stalno ponavljala da me odvede na aerodrom, on me uporno vozikao uokolo, bez glave i repa. Na kraju sam mu nekako uspjela objasniti da me vozi natrag jer ovo nije vodilo nikamo, a ja i dalje nisam imala vizu.
Na povratku sam iz novčanika izvukla svotu novca koju smo se dogovorili da mu trebam platiti, a on je počeo urlati. Sve su mu žile iskočile na vratu, zacrvenio se od gnjeva i počeo voziti kao luđak. U mojoj se glavi pojavila matematička jednadžba: ako iskočim pri ovoj brzini, kolike su mi šanse za preživljavanje? Srećom, moje je snalaženje u prostoru iznadprosječno, pa sam točno znala da i dalje idemo ulicama koje vode prema mom smještaju. I dalje sam bila spremna iskočiti u svakom trenutku, no onda smo stigli pred smještaj. Ostavila sam recepcionera da se bavi tim poludjelim čovjekom i potpuno uznemirena ušla unutra. Od tada, svaki put kad vidim da situacija ne ide u smjeru u kojem ja želim, sasiječem je u korijenu. Prepoznam problem prije nego do njega dođe i jednostavno ne idem tom stranom ulice.
Putevima instinkta
Putovanja su uglavnom puna predivne energije, šaljivih anegdota, famoznih ljudi i ludih avantura, ali su me isto tako naučila da uvijek moram biti na oprezu. Afričke autobusne stanice najgora su mjesta, pogotovo one u Senegalu ili Zambiji, pa se ondje rado prepustim zaštiti žena. Uvijek se negdje nađe neka žena koja me odluči uzeti pod svoje i zaštititi; tada odjednom postanem promatrač i samo gledam kako se one svađaju s njima. Obožavam kada se žene zauzimaju jedna za drugu i, neovisno o tome u kojoj sam zemlji, žene u bilo kojoj situaciji uvijek stanu uz mene. Taj ženski kod toliko je predivan i snažan! Nikad ga ne smijemo izgubiti. Upravo je žena bila ta koja mi je ispred one ustanove u Egiptu rekla da bih trebala poći kući, očito vidjevši prije mene da taj vozač i nije baš sav svoj.
I tako, evo me opet – morala sam u avion s početka ove priče pa sam morala prekinuti pisanje. Stigla sam na Boracay i shvatila nešto važno: znate što je najvažnije što možete posjedovati dok putujete? Spontanost. Ona tiha, unutarnja spremnost da prihvatiš promjenu smjera kada se dogodi. Spontanost vas odvede u najbolje avanture, jer kako bih inače završila na plaži punoj kajtova da nisam bila otvorena za drukčiji plan? Već sam ronila i kajtsurfala, primijenila sam sve ono lijepo čemu me Egipat naučio i shvatila da ako se u nekoj zemlji dogodi nešto loše, ne smijemo je zbog toga izbrisati s karte svojih sjećanja. Jedno iskustvo nikada nije cijela istina o nekom mjestu. Egipat je, usprkos svemu, i dalje jedna od mojih najdražih zemalja jer sam ondje stvorila divne uspomene koje nosim svugdje sa sobom – na svaki zaron i na svaki session.
Putovanja me nisu naučila samo gdje ići nego i kako bivati. Kako slušati instinkt, kako prepoznati opasnost, kako se zauzeti za sebe, ali i kako vjerovati ljudima. Naučila sam da budem oprezna, ali ne zatvorena; otvorena, ali ne naivna. Naučila sam da se najvažnije lekcije često ne događaju u scenografiji s razglednica nego u sitnim, neplaniranim trenucima koji te zateknu nespremnu, ali te promijene.
S obzirom na to da toliko obožavam more, ronjenje i kajtsurfanje, nemam više vremena za pisanje. Ali možda je i to u redu. Jer putovanja su me naučila i da nije sve u bilježenju nego u prisutnosti. Zato: budite spontani, slušajte sebe i nemojte nikada zaboraviti učiti dok ste na putu!
Anteine avanture možete pratiti u nastavku
