Galerija
Dovezli smo se u Kutu. Više turistički od Kute ne može, ali znali smo da je to najbolja opcija s obzirom na vrijeme koje nas je pratilo.
U hostelu smo upoznali Francuza Saidia koji je imao prave tablete za naše probleme, pa se moja bol kroz iduća dva dana potpuno izgubila. Biti u turističkom središtu značilo je napokon ispuniti dan i s nečim što nije knjiga.
Otišli smo na masažu, pedikuru, istrošili se na suvenirima, kupili karte i uputili se u Nusu na Devdan Dance Show. Show je trajao otprilike sat i pol i prikazuje sve plesove indonezijskog arhipelaga, s puno kostima i izmjena scenografije, mlako povezanih pričom o dvoje izgubljene djece koji se čarolijom nađu u središtu svih tih plesova.
Dvorana polupopunjena, iako vjerujem u sezoni potpuno puna, a najskuplje karte naplaćuju po 1.500.000 rupija, što je čista ludost, jer je to otprilike 750 kuna. Ako idete na Bali, show je predivan, ali isto tako ga možete lagano zaobići.
Ples u kojem sam zaista uživala bio je jedinstveni balijski ples Kecak. Nije me oduševio onaj prikazan u predstavi, već onaj na liticama hrama Pura Luhur Ulawatu idućeg dana.
Ples kecak nema dugu povijest. Pojavio se tek 30-ih godina prošlog stoljeća, dok se prva ženska skupina oformila 2006. Njemački slikar i glazbenik Walter Spies 1930. jako se zainteresirao za ovaj ritual, koji svoje korijene ima i u egzorcizmu.
Ples je glavni dio drame koja se na temelju hindu priče Ramayana prilagodio za zapadnjačke turiste te se i danas predstava svakog dana odvija na liticama hrama. Traje oko sat vremena i sastoji se od 4 čina u kojima sudjeluje 70 muškaraca, koji tijkom cijele predstave plešu kao da su u transu. Tu su i glavni glumci koji se izmjenjuju na sceni, ovisno o činovima.
Na kraju, u zadnjem činu imali smo priliku vidjeti i ples vatrom, gdje sveti bijeli majmun (jedan od likova), nakon što ga spale, opet uskrsne iz pepela i krene nogama ispucavati vatru, kao da ispucava vatrene lopte. Cijela ta scena dok zalazi sunce i dok pred vama na litici stoji jedan od šest najvažnijih balijskih hramova, čini se kao da nestvarno lebdite između stvarnosti i sna.
Tog jutra posjetili smo i jedinstveni hram izgrađen na malenom otočiću, gotovo hridi, usred mora, hram Tanah lot. Tanah lot u indonezijskoj je mitologiji stoljećima i isto se toliko valovi razbijaju o njegove zidine, a on im ponosno odolijeva.
Umalo je pokleknuo sili prirode 1980-ih, kada se kamenje počelo odlamati, ali su tada Indonežanima pomogli Japanci i dali im 130 milijuna dolara za spas tog jedinstvenog hrama.
Tanah lot najveličanstveniji je od 7 morskih balijskih hramova. Svi morski balijski hramovi postavljeni su tako da se svaki vidi s onog prošlog i tako ukrug rade lanac oko magičnog otoka, pružajući mu zaštitu.
Pokušavala sam zatvoriti oči i zamisliti da nema stotine ljudi koliko ih je bilo oko hrama, ali ovaj put neuspješno. Ljudi su vikali, trčali, gurali se i pomalo uništavali dojam tog, bez dileme, arhitektonskog, kulturnog i religijskog čuda.
Idućeg dana izišlo je sunce i pokazalo nam pravo lice Balija. Osjetivši se već kao domaći na skuteru, odvezli smo se u potragu za plažom Karma. Znali smo da se krije negdje u blizini hrama Pura Luhur, a kako smo cijeli taj predio Uluwatua već prošli uzduž i poprijeko, znali smo da ćemo je uskoro naći.
Parkirali smo naš motorin i krenuli na ulaz gdje je pisalo 'plaža Karma'. Ušavši unutra htjeli su nam naplatiti 350 rupija samo za ulaz, što nije dolazilo u obzir, pa smo se sjetili kako nam je Francuz Saidi pričao da postoje stepenice koje vas spuste direktno do plaže i koje su, naravno, besplatne. Pronašli smo ih jako brzo i jednu po jednu, svih 350 prešli da bismo se našli u malom raju.
Sunce je sjalo na najjače, oblaci su bili u kazni, pijesak se bijelio kao zubi u reklamama za paste, valovi su bili veliki, ali su se s vremenom stišavali. Konačno smo dobili Bali iz brošura i dopustili sebi malo prženja i ljenčarenja na suncu.
Iako se povrh plaže nalaze luksuzni rezorti te su oba restorana poprilično fancy, plaža i dalje djeluje kao raj, sa zelenim liticama koje se dižu iznad nje, tirkiznim morem i bijelim pijeskom baš je onakva, pomalo divlja, pomalo zavodljiva, pomalo fina, pomalo čarobna, baš poput samog Balija.
Na putu s plaže, policija! Stoj sa strane i plaćaj kazne, naravno uz smiješak. Ponadala sam se da su nas zaustavili jer Dominik nema kacigu i već sam mu počela prigovarati kako sam mu "lipo rekla, stavi kacigu", kad ono nije za to. Kažu, nemamo internacionalnu vozačku dozvolu. Dok je jedan sa mnom sav vedar vodio nebitne smiješne razgovore, drugi se upustio u cjenkanje s Dominikom.
Na kraju smo se uspjeli izvući s 200 rupija, što je bilo odlično. Ono što nije bilo odlično jest policajac koji govori Dominiku, koji je u tom trenutku napokon išao staviti kacigu da nema veze, da može nastaviti bez kacige, da je sve u redu. Meni se kosa digla na glavi! Dakle, u redu je ako izgubite život jer nemate kacigu, ali nije u redu voziti s jednim papirom kad zapravo trebate dva.
Nastavili smo se voziti cestom koja nas je trebala odvesti do plaže Nusa dua, Dominik bez kacige, a ja s kacigom i bez prava na prigovor. Dok sam ja već ispraksirana bila odličan navigator, a Dominik odličan vozač, cesta je u trenu nestala.
Našli smo se na dijelu koji je ličio na sve samo ne na cestu, pa smo postali izgubljeni misleći da sam možda ipak nešto pogriješila u navigaciji. Tada su počeli pristizati motori i svi su vozili po tim glibovima koji su išli po 20, 30 centimetara u dubinu.
Jedan dio puta morala sam sići s motora da se Dominik sam izvuče iz tog nereda, a onda smo se već našli na staroj cesti i uskoro smo sjedili na plaži Nusa due i uživali u zalasku sunca i pogledu na jedan od vulkana.
Predio Uluwatua toliko nam se svidio da smo zadnje dane proveli na tako smirujućem mjestu u bungalovima Balangan Sea View. U moru tih tako skupih rezorta tik na plaži nalazi se ovaj najjeftiniji, s predivnom oazom uz bazen, pogledom na more i izvrsnom hranom. Ako se odlučite spustiti na plažu, za što će vam biti potrebno manje od jedne minute, zateći ćete se u surferskom raju.
Ogromni valovi, barovi i restorani na velikim stupovima spremni za velike plime, veseli ljudi, smjeh, miris kreme za sunčanje i voćni frapei. Unajmila sam dasku i zaputila se u more, dok se Dominik vani sa svojim osobnim instruktorom pripremao za svoju prvu surfersku avanturu.
Ovo je bilo moje prvo surfanje s tvrdom daskom, doduše i dalje dugom, ali tvrdom. Uputivši se udesno, uskoro sam se zbog nenormalne količine smeća koju sam zaobilazila našla potpuno lijevo i krenula hvatati valove. Hvatala bih jedan, pala, drugi bi me izvrtio, a tada bi već došao treći. Nisam odustajala, ponovila sam sve to još jednom, pa još jednom, i tako 5 puta.
Totalno iscrpljena, došla sam na plažu hvatajući zrak i gledajući kako Dominik i njegov instruktor ulaze u more i odlaze potpuno desno. Zatim sam pogledala ulijevo i pomislila "Pa Antea, ti si stvarno luda". Valovi u lijevom kutu bili su daleko iznad mojih mogućnosti, ni ne čudi što sam jedva dolazila do zraka. Dominik je uživao, ali nije mogao vjerovati koliki je napor potreban za ovaj sport.
Nakon 3 sata napokon sam bila na balkonu u kafiću ispijajući Coca-Colu do dna u sekundi. Dominik je pored mene ručao, vjerujem da je bio najgladniji od trenutka kada je započeo put. Nevjerojatnu snagu taj sport crpi iz vas, a kad smo idući dan otišli na plažu Blue point, nisam se mogla prestati diviti tim ljudima u moru.
Stigli smo na litice na kojima su izgrađeni kafići, svi s malim balkonima s kojih možete promatrati pučinu, a na pučini ljudi kao glavni glumci uz pomoć prirode čine savršenu predstavu.
Stotine surfera čeka svoj savršen val. Ogromni valovi rade tunele pa prvi put uživo gledam one idilične prizore iz, kako bi rekla moja prija Paula, "Vimeo života". Filmići na Vimeu uvijek su očaravajući, a sad mi ne treba internet ni laptop, ni struja, sve što trebam imam ispred sebe, mali savršeni surferski život.
Gledamo ispred sebe tu predstavu, do nas sjedi cura s cvijetom u kosi i čita knjigu. Nekoliko minuta potom dolazi joj njezin surfer s očima kojima se Dominik i ja nismo mogli načuditi i ljube se te čine još jedan mali savršeni svijet u ovom velikom idiličnom surferskom svijetu.
Do nas dolazi Fina, preslatka, razigrana, brbljava staričica i prodaje nam kape, a kao zahvalu nam stavlja narukvice na ruke, grli nas, štipka Dominika kako joj je zgodan, priča priču za koju nikada nećemo saznat o čemu je bila, iako nam ju je ponovila dvaput. Blue point u svom svojem šarmu. Fina se još jednom za kraj smiješi i odlazi. Zar već sutra moramo napustiti ovaj magični otok?
Devdan show 250.000 rupija
Pura Luhur 20.000 rupija
Tanah lot 20.000 rupija
