“Jiro sanja sushi” je bio jedan od prvih dokumentaraca koje smo Vladi i ja zajedno pogledali. Za svakog ljubitelja sushija Jiro bi trebao biti lektira. Četiri godine kasnije evo nas u Japanu, u raju sushija. Čim smo ostavili stvari u hostelu, pogađate što smo prvo napravili? Naravno, otišli smo u sushi restoran i naručili skoro pa sve. Sjeli smo na bar, tipičan, tradicionalni način kako se jede sushi, naručili smo sashimije i nigirije, zalogaji su se rastapali u našim ustima, nepca su svirala najvrsnija djela Beethovena i Vivaldija, wasabi je tako dobro prijao, a đumbir opet vraćao svježinu i pripremao nas za novu simfoniju. Pred nama su se još uvijek živi micali rakovi i školjke, ispod svijetlog drvenog šanka nalazila se malena špinica iz koje je izlazila topla voda za čaj, gledala nas je u nadi da ćemo je pustit da poteče. Vladi joj je mnogo puta udovoljio želje, ali ja baš i ne. Nikako ne volim zeleni čaj, pa sam više uživala uzimajući male keramičke posudice koje su stajale tik do špine i ulijevala nam soja sos i brinula se da ga nikad ne ponestane. Zidovi su bili puni nerazumljivih znakova vjerojatno s vrstama menija, al meni su izgledali poput umjetničkih djela.
Ljudi su bili opušteni, pogotovo chef, koji je, dalo bi se zaključiti, i vlasnik i zafrkant. Vraćali smo se tri put jesti u restoran čije ni ime ne znamo, a on je uvijek bio nasmiješen i činilo se prisan sa svojim gostima. Kad smo stigli drugi put i naručili Genta sarada iliti ga salata od ribe, tako se srdačno nasmijao, jer nas je to naučio izgovarat kad smo prvi put zavirili u pijat tete pored nas pa poželjeli znati naziv jela. Vladiju se posebno sviđalo to što se može pušiti. Na ulicama Japana nigdje nije dozvoljeno pušenje, ali zato u restoranima možete pušiti koliko vas je volja. Svaki put nakon finog obroka on bi s najvećim guštom zapalio cigaretu. Meni se ta ideja s pušenjem uz hranu nikako nije svidjela, no potpuno sam razumjela, pa tako i podržavala njegovu sreću.
Znali smo da je Japan skup, pa nas je konstantno rastuživalo što ne možemo naručiti još više sushija, al možda i bolje jer bi se vratili kući sa stotinu kila. Jedna od stvari koje naš uzor Jiro svakog jutra radi je i odlazak na svjetski poznatu ribarnicu Tsukiji, kako bi sudjelovao u aukciji tuna. Od ove godine aukcija je premještena na novu, potpuno modernu ribarnicu Toyosu, pa smo se probudili prije sunca u želji da vidimo te divovske tune. Aukcija inače traje od 4:30 do 6:30, ali za javnost je otvorena tek od 5:30. Stigli smo tik pred kraj, trebali smo promijenit 3 vlaka, a kako je bilo rano jutro svaki smo trebali čekat po 10-ak minuta. Malo smo zakasnili za pravi kaos aukcije, ali smo se nagledali veličanstvenih primjeraka tune. Jedna od najvećih (496 kg i 2.88 m) ikad prodanih na Tržnici Tsukiji iz 1986. godine, napravljena je u prirodnoj veličini i krasi ulaz pred aukcijsku salu.
Otišli smo i do drugog dijela tržnice gdje se nalaze druge vrste ribe te dućani s razno raznim stvarima. Zapeli smo na prvom koji je prodavao noževe. Vladijev brat je chef i znali smo da želi higonokami nož, pa nam je srce zaigralo kad smo shvatili da smo ga upravo pronašli. Kupili smo nekoliko noževa, a onda u još uvijek rano jutro krenuli u prirodu, u posjetit planini Takao.
Još od malena tenirala sam džudo, 18 godina trajala je ta ljubav, ma i još traje, (u Koreji sam provela cijelu noć čekajući borbe naših džudaša) i uvijek će trajati. Kažu jednom džudaš uvijek džudaš. Kako sam jako mala počela trenirat nekako mi se čini da sam cijeli svoj život znala za postojanje planine Fuji, uvijek je bila iscrtana na nekim plakatima uz riječ judo napisanu na japanskom i crvenim velikim krugom koje predstavlja Sunce, jer ipak je Japan zemlja izlazećeg sunca. Izabrala sam posjet Takau upravo iz ovog razloga. Znala sam da se s njega može vidjeti Fuji. Pošto se Fuji uglavnom penje od srpnja do rujna, a mi smo u posjetu Japanu u sred zime, morala sam se zadovoljiti bar pogledom na tu veličanstvenu planinu, ujedno i najveći vrh Japana, 3776 metara.
Takao je jedno od omiljenih planinarskih odredišta stanovnika Tokija, iz centra grada potrebno je tek sat vremena s vlakom, što je zaista ništa s obzirom na veličinu grada koji sa širom okolicom broji nevjerojatnih 36 milijuna ljudi. Takao je tek 599 metara visoka planina, pa smo na njoj zatekli mnogo ljudi, od staraca do djece vrtićke dobi koji su se sami sa svojim trenerima penjali kao veliki. Divno je bilo vidjet kako je u Japanu planinarenje kao u nekim zemljama nogomet, jednostavno je svugdje i svi ga prakticiraju. Uspeli smo se pokraj hramova, pojeli čudno pecivo napravljeno od crnog graha koje je veliki hit u ovom dijelu svijeta (Japan, Korea, Taiwan), i stigli na vrh točno u trenu kada su nam oblaci otvorili pogled na predivni, jedinstveni, ponosni Fuji. Sjedili smo i uživali u pogledu. Oblaci su se igrali s planinom, čas bi je sakrili, pa je opet pokazali, bilo je divno. Upoznali smo i starog Japanca koji svaki tjedan dolazi na Takao i gleda Fuji, ali ga nikada nije popeo. On nam je također otkrio novu stazu po kojoj smo se kasnije vraćali i koja je bila puno ljepša od one s kojom smo se popeli i na kojoj gotovo nismo sreli nikoga, pa smo imali osjećaj da smo stvarno daleko od grada, duboko u prirodi.
Jedno od nezaobilaznih stvari u Japanu su naravno i moderne, svjetleće četvrti Shibuya i Shinjuku. Najpoznatije raskrižje na svijetu u Shibuyi odlučili smo gledati iz Starbucksa koji se nalazi u zgradi koja ima najbolji pregled na tisuće malih ljudi koji izgledaju kao razbacane perlice koje se u svim smjerovima kotrljaju po podu tog gigantskog pješačkog prijelaza. Dnevno čak pola milijna ljudi prijeđe preko ovog najzaposlenijeg prijelaza na svijetu, a ponekad čak 3000 u samo jednom zelenom svijetlu.
Kako pada noć, neonska svjetla se pale i grad postaje najokićenija božićna jelka na planeti. Iako su ova dva kvarta jako popularna i ljudi najradije posjećuju baš njih, mene je ipak oduševila Asakusa. Ako ste poželjeli osjetit malo starog štiha Tokija onda nema boljeg mjesta za to od Asakuse. Ulice su pune rikši koje vuku momci s tipičnim japanskim kapicama (kasa), po ulicama hodaju cure odjevene u tradicionalna kimona, miris hrane se širi poviše dućana prepunih suvenira, a na dnu se nazire najstariji i najvažniji hram u Tokiju, Sensoji. U zgradi nedaleko od najprometnije ulice, gledali smo i tradicionalni japanski ples, koji je jako spor i pleše se uz isto tako jako sporu, nježnu, melankoličnu muziku. Zastali smo i na malom štandu koji prodaje najpoznatije rižine slatkiše Kibi dango, umočene u brašno od prosa i rižino vino, koje se toliko razlikovalo od onog koje sam provala u Butanu, da mi se učinilo kao da je ovo nešto sasvim novo.
Japanci vole popit koju čašicu, a neizmjerno vole pivo, što je bilo moje veliko iznenađenje. Nakon napornog radnog dana u kasno popodne izakaye, barovi u kojima se uglavnom pije pivo i naruči neka hrana, bili bi dupkom puni. Našli smo i mi našu izakayu, Popay, u kojoj smo mogli birati između više od 100 vrsta piva. Prije dolaska u Japan nisam imala pojma da su Japanci tako veliki pivopije, također nisam znala ni da tako puno puše, a što me najviše iznenadilo bio je neobazrivost spram plastici. Sve je pakirano u plastiku, svi ti odmah, makar najmanju sitnicu, stavljaju u plastične kese, pa smo po cijelom Japanu morali odmah u startu vikati “No plastic bag”.
Valjda sam od jedne tako napredne zemlje očekivala veću svijest o problemu ekologije, ali jedva da bismo naišli na koš za smeće, pa smo cijelo vrijeme morali nosit smeće sa sobom. No, u jednoj su stvari definitivno osviješteni, a to je moda. Japanke su na glasu kao jedne od najbolje odjevenih žena Azije, nose najskuplje krpice i ne idu nigdje bez šminke, a tek sam poslije u Koreji shvatila koliko su obje zemlje lude za kozmetikom. No, usprkos svemu tome ništa im ne može pomoć oko krivih nogu, svaka treća osoba u Japanu imala je manje ili više krive noge. Toliko smo ih viđali da smo se zapitali da li je se kroz povijest neki gen u Japanaca malo zakrivio, no usprkos krivinama, moda i dalje vlada Japanom.
Osim mode ludi su i za animama, igricama, al to već svi znaju no nisam znala da su i toliko ludi za igraonicama i izvlačenjem igračaka iz onih kutija gdje ubacujete novce. U istočnoj Aziji to je potpuni hit, mislim da su malo ovisni o ovim "zabavaonicama", navučeni su na njih poput kockara. Nismo ni mi mogli, a da ne stanemo u koju. Odmah na vratima naletjeli smo na skupinu srednjoškolaca kako lupaju u paru na neke sprave brzinom orkanske bure, borba je bila gusta. Kada su završili morali smo ih malo nagovarat da jedan baci partiju s Vladijem, dok su se oni birali Vladi je spremno čekao, a onda je bura opet zapuhala. Puhala je sve jače i jače, al iskusni smo mi poznavaoci bure pa je tako Vladi odnio pobjedu, mi smo slavili, a sigurna sam da su prijatelji našeg malog protivnika dobro uhvatili u đir.
Vidjevši puste kutije s vilama, vjerojatno likovima iz neke anime koje ja ne poznajem, poželjela sam jednu za u hostel, ipak je to Backpackers Fairytale, no uspjela sam se na vrijeme zaustaviti, jer mislim da bih više para potrošila dok bi izvukla vilu nego ona zaista košta u dućanu. Smijali smo se i zabavljali, pa mi je bilo sve jasnije zašto su te "zabavaonice" uvijek pune.
Odlučili smo malo predahnut od grada i otići na jednodnevni izlet u Hakone. Hakone je dio s mnogim onsenima po kojima je Japan izuzetno poznat. Onseni ili prirodna kupališta u Japanu su duga tradicija, obično su to odvojeni prostori za žene i muškarce, svi moraju bit goli, te su zabranjene tetovaže. Tetovaže su u prošlosti u Japanu imali samo kriminalci, članovi bandi i uglavnom ološ društva, pa su stoga takvim ljudima ulasci u onsene bili zabranjeni. To je već predstavljalo mali problem, jer i Vladi i ja imamo tetovaže, pa smo bar u tom trenu morali odustati od te ideje.
Osim Owakudani nizine s onsenima, Hakone je poznat i po svojim prirodnim ljepotama, predivnom Ashinoko jezeru, planini istoga imena, koja je do nedavno bila zabranjena za penjanje zbog vjerovanja da se tamo nalaze duhovi prošlosti. Kada smo došli u podnožje planine i trebali se ukrcati na cable car, rekli su nam da je zbog vjetra zatvoren i da ne možemo na vrh, tužni i razočarani uputili smo se na jezero. Znala sam da će se od tamo isto pružati predivan pogled na Fuji. Počela sam se osjećati kao “lovac na Fuji pogled”, samo sam željela vidjeti tu veličanstvenu planinu iz svih mogućih kutova, kad je već ne mogu popeti. Kratko smo stali u pekaru pored jezera na slasna, medena, neobična peciva, koja su imala okus oblaka i popili kavu za kojom smo toliko žudili te krenuli u šetnju. Nije prošlo ni 5 minuta, a s naše desne strane, točno tamo iza jezera stajao je u svoj svojoj zanosnoj ljepoti, tisuće puta opjevan i oslikan, Fuji. Skakala sam kao malo dijete i slikavala ga i imala baš onaj trenutak zbog kojeg uvijek putujem, trenutak istinske, duboke, dječje sreće. Taj smo dan prošetali i 10-ak km guste cedrove šume kroz koju prolazi stara Tokaido ceste, koja je u vrijeme Edo perioda služila kao dio glavnog trgovačkog puta koji je išao sve od Tokya do Kyota. Često su tuda krijumčarile žene, pošto su u to vrijeme po naređenju feudalni gospodari morali ostavljati svoje supruge da žive u gradu jer bi na taj način pokazali svoju poslušnost.
Na sredini puta sjeli smo u 350 godina staru, doduše renoviranu, čajnu kuću Amazake-chaya, koja je na tom putu služila kao zaštita putnicima na dugim putovanjima. Sjeli smo na pod uz niske stoliće i uživali u ugođaju, mirisu vatre i tradicionalnoj okrijepi. Na kraju puta prošli smo i kroz malo selo s nekoliko radnji s nevjerojatnim drvenim tvorevinama po kojima je baš Hakone poznat. Tada smo morali krenuti nazad jer nas je tu večer čekala vožnja noćnim autobusom za Kyoto.
Kyoto je poznat kao grad kulture i hramova. Kako smo došli u 5 sati ujutro, sjeli smo u prvi i jedini otvoreni noodle restoran i sa svim ostalim ljudima odlučili imati najraniji ozbiljni doručak u životu. Doručak se sastojao od fileta lososa, algi, zdjele riže, i soja sosa. Oko nas ljudi su jeli i puno ozbiljnije i obilnije obroke, ali nama je već i ovo bilo previše za tako rano jutro. Nakon što bi pojeli mnogi od njih bi i zaspali za stolom, jer u Japanu svi spavaju svugdje. Spavaju na stanicama, u tramvajima, restoranima, na nogama, sjedeći, s očima otvorenim, zatvorenima, glava iskrivljenih, s mobitelima i knjigama u rukama, jednostavno čim im se prispava oni zaspu, bez obzira gdje i kad. U tramvajima je također poprilično tiho što me pomalo nerviralo. Volim buku, žamor, volim vidjeti interakciju ljudi, poglede srednjoškolaca, poljupce parova, zagrljaj prijatelja, no toga u Japanu nema. Japanska kultura smatra nepristojnim dodire u javnosti, pa smo se Vladi i ja cijelo vrijeme zadirkivali kad bi neko nekog išao poljubit, “ne nesmiš, nije pristojno”.
Nekoliko smo puta vidjeli neke mlade parove kako se drže za ruke, ali i za njih nismo sigurni jesu li Japanci. Japanci žive poprilično prema pravilima i to ih naravno čini Japancima poznatim širom svijeta, samo što ja nikao ne bi mogla živjeti u takvim strogo određenim kockama, ipak smo mi Balkanci malo slobodnijeg duha. Prvi dan u Kyotu nakon posjeta bambusovoj šumi, Kinkaku-ji (zlatni paviljon) i Daitoku-ji hrama, oboje smo ostali bez baterije na mobitelu pa smo sjeli u manji mall na stanici za metro i naručili hranu. Zamolila sam na blagajni da nam samo 5 minuta stave punit mobitel kako bi se znali vratit u hostel, ali samo što sam mogla čiti bilo je “ ooo NO, NO”, sutradan zamolili smo samo kap normalnog mlijeka u kavu i jedino što smo opet mogli čuti bilo je “ooo NO, NO” jer to su očito pravila restorana/bara, ali bi li nekome otpala dlaka s glave da su nam u prvom slučaju pomogli ili u drugom ugodili.
Antea u zemlji najsretnijih ljudi na svijetu: "Čini mi se da njihova sreća proizlazi iz neznanja"
Srećom Kyoto je dobro isplaniran grad, pa se cijeli sastoji od precizno podijeljenih kvartova koje sam eto memorizirala u glavi pa sam nas dovela do hostela, prvo hodajući kroz veliki središnji gradski park, a nakon još par ulica i kroz jednu od najpoznatijih tržnica, Nishiki market. Tu smo večer našli i jedan onsen u kojem su bile dozvoljene tetovaže i u kojem su upravo iz tog razloga često dolazili stranci. Kad smo ušli, Vladi je ušao u svoj dio, a ja u svoj, nije bilo gužve, samo 3 žene. Kod Vladija je bilo malo popunjenije. Kada sam iz unutrašnjih bazena izašla u vanjski upoznala sam Japanku koja dolazi u onsen svaki tjedan po bar 2 puta, ponekad ostane pola, ponekad cijeli sat. Kaže kako voli dolazit tu jer može vježbati engleski, a dala mi je i savjete gdje da sutra idemo i svoju vizit kartu, na kojoj je nacrtan mali Pikachu s novčanicom od milijardu tajlandskih bahta. Smijala sam se a i ona se smijala, i njoj je jasno koliko su ljudi u Japanu opsjednuti Pokemonima. Kako sam dobila dobre savjete, sutra smo krenuli u istraživanje Kyota, šetali smo se malim ulicama do hramova Kiyomizu-dera i Chion-in, šetali kroz stotine stepenica s crvenim vratima Fushimi-Inari Taisha Shrinea, tražili gejše po Shijo-dori ulici, no uspjeli smo vidjeti samo jednu, ali i to me razveselilo kao da smo ih vidjeli stotine.
Bilo je vrijeme za odlazak, ovog smo se puta odlučili platiti svaki po 100 eura i umjesto vožnje cijelu noći, vratiti se u Tokyo u samo 2 sata i 15 minuta sa svjetski poznatim bullet vlakom. Cijena je bila više nego previše, al pošto ne znamo kad ćemo se vratiti u Japan odlučili smo iskusiti tu ludu vožnju od 300 km/h. Jednom sam se vozila od Kolna do Frankfurta sličnim vlakom, pa mi se situacija učinila već znana no za Vladija je bilo veliko oduševljenje, ja sam se radovala samo gledajući njegov osmjeh, jer sutra već neću moći, on leti kući, a ja u ludu i nezaboravnu Južnu Koreju.
Antea u Dhaki: Grad koji se najbolje može opisati samo kao - kaos!
