Dolazak u Gambiju bio je prava avantura. Za proći 210 km trebalo mi je 12 sati. Prvih sat vremena je bilo sve u redu, čak i iduća tri, kada sam u Ziguinchoru čekala da se napuni kombi. Jednostavno, takav je sistem - stojite i čekate dok se ne popune sva sjedala. Znala sam da ne mogu utjecati na čekanje, ali čim smo krenuli shvatila sam da je sjesti do vozača bila velika greška jer su sva vrućina i smrad motora jurnuli na mene. Pogled na ruzinavi mjenjač otkrivao je ogromnu pukotinu kroz koju se vidjelo kako se rupe na asfaltu izmjenjuju pod nama. Navikla sam već na putovanja malim kombijima po Africi, no u jednom trenu je pukla guma. Stali smo nekoliko puta u nadi da će je uspjeti pritegnuti, ali na kraju smo morali stati. Poslali su nas da pješačimo do idućeg sela, u dva popodne po najvećem suncu i plus 45.
"Nemoj prigovarati", ponavljala sam sama sebi jer su u našoj skupini hodala i djeca. Njima je to svakodnevnica. Uz to je bio i ramazan pa nitko od tih ljudi nije jeo niti pio. Voda u mojoj boci je bila tako hladna i slasna kao desert iz restorana s Michelinovom zvjezdicom.
Spajalica Mariama
Kada sam stigla do sela vidjela sam ljude koji su se okupili pored kombija. Kraj vozača, njegovog pomagača i ljudi iz mehaničke radione na podu je bila beba. Ona je s mamom ostala u kombiju jer je za njih bilo previše hodati po tom suncu. Mariama je postala moja spajalica za sve ljude u kombiju. Čim sam je ugledala podigla sam je s poda i igrala se s njom iduća dva sata te upoznala sve ljude s kojima sam tog dana putovala. S većinom sam ostala sve do osam sati navečer, dok napokon nisam stigla u Bijilo, jedan od gradova koji su se nalazili uz more.
Nostalgija i ribarske mreže
Plaža se prostire gotovo cijelom Gambijskom obalom, izuzev velikog ušća, gdje se rijeka Gambija izljeva u more. Odande ide veliki trajekt koji povezuje glavni grad Banjul i malo mjesto na drugoj strani zvano Barra. Jednog dana sam na tim dugačkim plažama pomagala ribarima povlačiti mreže. Kad sam ih ugledala uhvatila me nostalgija, jer smo baš tako na našoj obali i mi hvatali ribu dok sam bila mala. Iako je sada opće znanje da takva vrsta ribolova nije dobra za morsko dno i da povlači sve što treba i ne treba iz mora - nostalgija je čudna stvar; kad te pogodi ne možeš je kontrolirati. Cijelo vrijeme sam osjećala uzbuđenje, neizvjesnost i povezanost zajednice, kao da sam ponovno dijete. Njih je oduševila moja snaga i zainteresirano su me slušali dok sam im objašnjavala zašto je ovakva vrsta ribolova zabranjena u Europi.
Obrezivanje djevojčica
Edukacija je važna (možda i najvažnija stvar za napredovanje zajednice) i prijeko potrebna zemljama zapadne Afrike. Upravo je edukacija dovela do zakona koji je 2015. godine zabranio žensko obrezivanje u Gambiji. Na sjeveru zemlje, u malom selu Wasse upoznala sam Momodou Keta, regionalnog zagovornika protiv ženskog obrezivanja i borca za prava djevojčica i žena. Već 22 godine traje njegova borba i uz pomoć organizacije GAMCOTRAP poučava ljude u brojnim zajednicama. Educirali su žene zadužene za obrezivanje o svim bolestima i tegobama nakon zahvata, infekcijama te nemogućnosti zadovoljstva. Organizacija je radnicama omogućila izradu poslovnog plana i financiranje kako bi i dalje mogle prehraniti obitelj, ali iz drugog izvora.
Strogo zabranjeno: Mistično selo u koje se ne smije ući nakon zalaska sunca
Usprkos svemu tome Keta je 2023. godine doznao kako je u planu obrezivanje osam djevojčica u dobi od šest mjeseci do godinu dana. Kad je stigao već su dvije djevojčice bile obrezane. Staricu koja je to učinila i njihove majke odveli su na policiju. Djevojčice, koje je osakatila slabovidna starica kojoj se ruke na očigled tresu, prebacili su u bolnicu da dobiju najbolju moguću njegu. Prošle godine je bilo i prvo veliko suđenje. Sve sudionice su osuđene na godinu dana zatvora ili 15 tisuća dalasi, što je oko 200 eura. Bez obzira na zakon borba je i dalje stvarna, no izgleda kako stvari bar donekle kreću na bolje.
Duša Afrike i gospodin Jumbo
Veliki borac za ženska prava nije bio jedini razlog odlaska na sjever ove najmanje kontinentalne zemlje Afrike, nego i otoci na kojima žive čimpanze. Plovidba ogromnom rijekom Gambijom s kapetanom Hippom mirisala je na dušu Afrike: na životinje, na uzbuđenje, na sve ono što ovaj divni kontinent krije kao najbolje dijamante. Krokodili, nilski konji i tisuće predivnih ptica. Rijeka Gambija prostire se od vrha do dna ove malene zemlje i dom je nebrojnih vrsta ptica, magičnih boja, predivnog pjeva i raznih veličina. No kad smo se približili prvom od tri otoka na kojem žive čimpanze moje je srce istinski podivljalo. Prvo sam upoznala gospodina Jumba. Zašto gospodina? Pa zato što je dosta stariji od mene - rođen je 1976. godine i to ga čak ne čini najstarijom čimpanzom na ovim otocima - postoji jedna koja je rođena čak šest godina ranije. Iako me Jumbo oduševio, moje srce se rastopilo kad sam vidjela mamu Moru i njezinu malenu bebu. U blizini se nalazio i šestogodišnji sin, i dalje malen i ovisan na neki način o njoj. Čimpanze se razvijaju jako sporo i tek ih se sa 12 smatra potpuno odraslima.
Iako su jedno vrijeme čimpanze nestale iz Gambije, 1979. je započet projekt koji ih je vratio u njihovo prirodno stanište i sad ih 45 godina poslije na tri otoka ima 146. Osim predivnih životinja i hrabrih ljudi na sjeveru Gambije nalazi se i jedno od nalazišta krugova kamenja, kojih se još može naći i u Senegalu te Maliju. Dugo se nije znalo čemu služe, no otkriveno je da se radi o grobnicama, ponekad i za više ljudi. Sve do sada ovo nalazište u Gambiji nije istraženo, no čini se da su iskapanja u planu.
Život na farmi
Prije dolaska u Gambiju doznala sam za udrugu My farm Gambija i dobila želju otići tamo volontirati. Aliu, mladi Gambijac došao je po mene i odveo me u ovu zajednicu, koja uz mnoge druge stvari, uči mlade žene šivanju, šminkanju, izradi sapuna i priprema ih za samostalno vođenje poslova. Također ljude uči obradi zemlje. Svaki dan se priprema ručak za stotine ljudi u udruzi od hrane iz njihovog vrta. U udruzi sam većinu dana provela s djecom koja tu pohađaju školu, učeći ih raditi narukvice. Za uzvrat sam dobila tonu ljubavi i poljubaca. Idućeg dana otišla sam s Aliujem u predivnu šumu Makasuta, gdje sam brodom plovila kroz čarobnu, potpuno zdravu mangrove šumu i uživala u pticama. Od njegovog rođaka Abrahama naučila sam brojne informacije o biljkama, stablima i njihovim ljekovitim svojstvima šetajući kroz šumu, u društvu babuna.
Odmah pored šume nalazi se i The Gambia horse and donkey trust, gdje se brinu ne samo za konje i magarce već stotine ozlijeđenih pasa i mačaka bez doma. Uz to što se brinu za životinje, pokušavaju i educirati ljude o boljem odnosu prema životinjama. Bila sam sretna što Aliuju mogu platiti za ove male ture, jer 80 eura za tri dana je njegova dvomjesečna plaća. No osjećala sam se više kao s prijateljem u điru nego na nekoj turi. I on je prvi put bio u šumi i vodio nekog po Banjulu. Imala sam prilike shazamat hrpu dobre muzike dok smo se vozili u autu, naučila sam ga igrati frizbi, saznala mračnu stranu plemena njegove majke u kojem djecu žene u obitelji, pokušavala shvatiti wolof, fulu i madniku, jezike kojima se ovdje uglavnom komunicira (iako je engleski služben) te pričala i probala divnu gambijsku hranu.
Seks-turizam
S njim sam otvoreno pričala i o seks-turizmu za koji nisam znala da postoji dok mi Thomas u Gvineji Bissau nije objasnio i ostao šokiran da ne znam ništa o tome. Ispričao mi je i priču o njegovom prijatelju koji kod kuće ima ženu i djecu, ali redovito uz potpunu podršku supruge, spava s bijelim ženama za novac. Kako ih je sam Thomas opisao, ima ih svakojakih: od top-modela do baka od 70 godina. Najprije sam bila šokirana no onda sam shvatila da sam već proputovala puno zemalja u kojima je seks-turizam potpuno javan. Uobičajen je od jugoistočne Azije do Kube, no ovo je nekako bilo prvi put da sam se susrela s obrnutim ulogama. Iako sam upoznala i parove koji su oženjeni imaju zajedničke poslovne projekte, neki i djecu i u kojima su žene bijele Europljanke a muškarci Gambijci, navodno ipak mnoge žene ne dolaze pronaći ljubav već samo zadovoljstvo. Čak je i par u čijoj sam kući spavala bio miješan, žena je Njemica od 63 godine, a on Gambijac, malo mlađi ali ne previše. Već su pet godina imali tu predivnu kuću s pet soba i činili se iznimno sretni. Neki valjda ipak nađu i ljubav u tom moru požude.
Bila sam zahvalna na tome što sa došla u vrijeme ramazana, kada nema puno zabave i partija, pa niti raskalašenog ponašanja, kao u drugim periodima. Uvijek sam nekako osjećala gađenje kad bih vidjela stare, sijede muškarce s toliko mladim djevojkama da možda još nisu navršile 18. Sjećam se kako sam jednom prilikom tijekom izlaska na Kubi vidjela djevojku koja se činila kao da je sama u klubu. Pozvala sam je u društvo da sjedne s nama za stol, a oni su mi se smijali koliko sam naivna. No vjerujem da je i njoj bilo olakšavajuće tih sat vremena provesti sa mnom u normalnom razgovoru umjesto da bude meta neprestanim gladnim i pohlepnim pogledima muškaraca. Čak i danas želim vjerovati u to. Zadnjeg dana na jugu otišli smo u Banjul i istražili kaotičnu tržnicu na kojoj sam kupila tkanine kako bih kod kuće od nje mogu sašiti odjeću. Zaljubljena sam u afričke boje! Tkanine sam ostavila u Aliujevom autu kad sam otišla na sjever pa mi ih je na dan odlaska iz Gambije trajektom prebacio u Barru, gdje sam ih presretna preuzela i zaputila se u Senegal.
Bacite pogled i na ostale uzbudljive Anteine putopise.
Antea u zemlji čudesa: Putopis iz tirkiznog raja koralja, morskih pasa i dobrih ljudi zbog kojeg ćete poželjeti otići na drugi kraj svijeta
Antea na drugom kraju svijeta: "Otok Francuske Polinezije koji mi je zarobio srce već iz aviona"
Antea u raju na Zemlji: Priča s Bora Bore jednog od najljepših otoka na svijetu
