Uslijedili su mali savršeni dani. Pod stubama u hostelu, pred sam odlazak iz Christchurcha, upoznali smo Sangeetu i Chealsea. Kupivši već karte za Punakaiki propustile su vožnju kroz Arthurov prolaz s našim Kurataom, kako smo nadjenuli ime autu, ali već idućeg dana otišli smo po njih i nastavili putovanje zajedno.
Odmah nakon prve planine kroz Arthurov prolaz provirilo je sunce, što nas je posebno obradovalo, jer cesta je to na kojoj se svakih par kilometara možete zaustaviti i pronaći neko zadivljujuće prirodno čudo. Bilo da su to planine, stijene, slapovi od 100 metara, pećine, sve što vas okružuje želite pobliže istražiti.
Najdojmljiviji dio bio je dolazak i prolazak kroz Cave stream. Pripremili smo se da će nam odjeća biti mokra, pripremili smo se i na mrak, ali ne na toliku vodu i toliki mrak. Riječ je o prolazu, pećini, tunelu dugom 594 metra, na dijelovima uskom, uglavnom visokom, s malim vodopadima po putu. Razina vode konstantno se mijenja, penjete se i spuštate, kao da hodate po malim brdašcima, a kad imate kameru na koju ne želite da padne ni kap vode, cijela ova polusatna šetnja postaje još veća avantura.
Trenutak kad se nađete oko sredine prolaza, potpuno sami u potpunom mraku i čujete samo vodu, osjetite takvo strahopoštovanje prema prirodi. Uvijek govorim, poštuj prirodu i ona će poštovati tebe. Znaj koliko je opasna, jer ako ne znaš, neće biti milostiva prema tebi. I što onda napravim? Podcijenim je, na način da smo ponijeli samo jednu lampu.
Uskoro nam se pridružilo još par lampi, što je drugi dio špilje učinilo mnogo lakšim za prolazak. Mi smo, naime, imali onu ručnu lampu na navijanje, kojoj, kao, ne može nestati baterije. Al' pusti ti to kad si usred mraka, a Ryan ima rečenice poput: "Zamisli da je sad potres". A ja tražim razumna objašnjenja i govorim kako je onda ovo mjesto gdje se nalazimo najsigurnije i tako u bezdan.
Prolazak kroz mračnu utrobu planine iskustvo je kakvo prije nikada nisam imala, a sad bi rado prošla kroz sve špiljske prolaze svijeta jer su nestvarno lijepi i mistični.
Jutro nakon, probudili smo se na plaži pored Tasmanskog mora i krenuli pogledati Panckake rocks, prije nego cure budu gotove s turom po špiljama i svjetlećim crvima. Iako za ove stijene i to što su u slojevima ni znanstvenici nemaju objašnjenje, nisu me nimalo impresionirale, kao ni glečer Franz Josef, kojeg smo posjetili tog popodneva. Jedno od najvećih prirodnih čuda Novog Zelanda samo je obični 12 kilometara dug komad leda među tužnim sivim stijenama.
Puno mi je draže misliti o glečerima kao izrezbarenim ledenim špiljama, predivnim ledenim životinjama i svemu onom što možete naći na skijalištima diljem Europe. No ono što ovaj glečer čini posebnim je to što se nalazi na samo 300 metara iznad razine mora. Ono što mi se najviše svidjelo kod Franza Josefa je maursko ime i legenda koja ide uz njega.
Ka Roimata o Hinehukatere ili Hinehukaterine suze, maursko je ime za ovaj glečer. Priča pripovijeda o djevojci Hinehukatere koja se obožavala penjati po planinama. Jednog je dana uspjela nagovoriti svog dečka Wawea da ide s njom. Wawe nije bio tako iskusan penjač, ali je zbog svoje ljubavi volio Hinehukatere pratiti u njenim avanturama. Jednom dok su se penjali, lavina je odnijela Wawea s vrha planine ravno u smrt. Hinehukatere se slomila i njeno srce se raspuklo. Stajala je na vrhu planine i plakala, a njene su se suze, koje su se kotrljale niz planinu, pretvorile u glečer.
Nakon Franza Josefa otišli smo na plažu Gillaisope tik ispod Fox glečera, poznatog kao Josefovof mlađi brat. Tu večer obradovala me ona stara "poslije kiše dolazi sunce". Poslije cjelodnevne kiše zalazak je bio veličanstven, sigurna sam, dostojan onog kojeg je Hitchcock vidio proljeća 1964. u Zadru.
Magla je prekrivala sjetne grane pobacane po plaži, oblaci su otkrili vrhove planina prekrivene snijegom. More se smirilo. Vjetar je puhao tek toliko da stvara predivnu melodiju šuštanja travki i pomicanja kamenja u plićaku uz pomoć malenih valova koji su krasili Tasmansko more.
Predivan zalazak pred ponovnu kišu koja je nastupila čim sam se uvukla u svoju vreću za spavanje i sklopila oči. Idućeg dana opet je kišilo kao iz kabla. Put nas je vodio kroz Haastov prolaz, preko veličanstvenih šuma, velikih i malih slapova, ogromnih jezera i u predvečerje smo završili kišni put u Wanaki, moj trenutno najdraži grad Novog Zelanda.
Poprilično malen, s populacijom od 7 do 8 tisuća ljudi, ima toliko toga za ponuditi. Čim smo oči otvorili krenuli smo iznajmiti stand up paddle i uputili se na vožnju predivnim i, tog dana, neobično mirnim jezerom, okruženi planinama sa svih strana. Sangeeta, Chelsea i Ryan imali su sreće što je bilo toliko mirno jer je bilo idealno za stajati po prvi puta na dasci.
Ima nešto čudno što volim u tom sportu, daje ti osjećaj samoće, kao da si na toj dasci nedodirljiv za ostale ljude. Daleko si od kopna, a nisi u moru, nemaš ni sigurnost broda, lebdiš usred prirode, dišeš s njom, uživaš, pružaš joj ono što ona pruža tebi. Sebe.
Sretni i suhi stigli smo do obale i odmah pohitali u dvoranu za penjanje baš pred kišu.
Obožavam taj norveški .yr.no. Uvijek imaju najprecizniju prognozu za Novi Zeland, a ako putujete, dobro je znati kad što isplanirati, pogotovo kad ste u kišnim krajevima kao što je ovaj dio zemlje. Napokon sam shvatila prijedlog Lonley Planeta što ponijeti na Novi Zeland: kišnu jaknu.
Kiša nas nemilo prati iz dana u dan, ali to nas ne sprečava da imamo savršene dane baš kao ovaj. Stand up paddle ujutro, penjanje u dvorani popodne, nakon čega sam ih ostavila i dok su oni otišli na ručak, ja sam uživala plivajući u bazenu i tuširanju, zatim je uslijedilo pisanje, a onda biljar kad smo se ponovo okupili.
Biljar me nikad nije išao. Trudim se, ali ta kugla nikako da upadne u rupu. Ako upadne, onda izgleda kao da ju je profesionalac ubacio, a ja se počnem tako i osjećati i onda opet idućih 10 krugova ništa. Dogovorila sam se s Vladiem, mojim momkom, dečkom, kako god, da kada dođem kući imam repeticije iz biljara.
Biljar smo morali prekinuti jer smo kasnili u kino. Paradiso nije obično kino. Paradiso je kino kakva bi sva kina trebala biti i glavna je atrakcija u gradu. Da biste dobili karte morate ih rezervirati minimum dan ranije. Kad obilazite tu kuću jednostavno ne shvaćate gdje se unutra krije kino, a onda kad uđete, sve u drvetu, zidovi prepuni filmskih plakata, od poznatih blockbustera do dokumentaraca, pobjednika malih filmskih festivala do onih artističkih, neobičnih, nepoznatih.
Primijetivši da nemamo broj sjedala na kartama, shvatili smo da ovo funkcionira tko gdje sjedne, a problem je da, kad uđete u jednu od dvije postojeće dvorane, ne znate gdje bi sjeli. Umjesto sjedalica čekaju vas raznoliki kauči i fotelje, u samom kutu smještena je stara buba s 4 sjedala, na vrhu dvorane opet auto, smjestite se i zalegnete u naslonjač, baš kao da ste kod kuće. I baš kada Leonardo di Caprio izgleda kao da će u tom trenu umrijeti, ekran se zacrni, svjetla se upale, pauza.
Inače pauze u kinima ne mogu smisliti, ali ovo je najbolja pauza na svijetu. Čim izađete iz dvorane, sve miriši na njihove poznate domaće kekse, tri čokolade, đumbir i bijela čokolada i crna mirišljava čokoladna bomba. Uz kolačiće poslužuju i pivo ili vruću čokoladu s marahmallowsima, ovisno od toga što vam je draže.
S osmjehom na licu zavalite se ponovo u svoj kauč, s kolačićem u rukama i toplom čokoladom i pričate s ljudima oko sebe. Tad se pojavi jedna od radnica i pita jesu svi tu, kao da ste kod nekog kući. Kad se ustanovi da su svi opet u dvorani, svjetla se gase i film se nastavlja.
Predivno iskustvo koje mi je dalo da maštam da ću i ja jednog dana imati nešto slično. Iako sam već spomenula kako su uslijedili mali savršeni dani, svi znamo da oni ne postoje. Tako i moji imaju nešto što ih slomi, a moje slama što, dok ja radim sve što volim i sve ono što inače kući radim sa svojim Vladiem, on u tim trenutcima ide u bolnicu na operaciju.
Taj dan, dočepavši se napokon Queenstowna, upoznajem momke koji svi do jednog voze down hill, baš kao i on. Momke koji me uče nove trikove i salta na slacklineu, a on nije tu da uči sa mnom, nego mora na operaciju ruke koju je slomio baš na slacklineu, koje li ironije. Čudno je kad se tuga i sreća miješaju, a miješaju se stalno kad pored vas nije netko koga bi tako rado željeli imati tu.
Cijeli dan proveli smo u parku. Kad sam došla s curama, bio je tu samo Diego, s obzirom na to da smo imali već dva slacklinea, uskoro su se ljudi samo počeli skupljati oko nas. Jedni su donijeli instrumente i počeli svirati, iz torbi su se vadili poi i loptice za žongliranje, bicikli su bili pobacani sa strane, slackovi su se stavljali oko stabala, pivo se stvaralo ni od kud zvano.
Prvi put sam igrala igru na slacklineu gdje svatko zadaje trik, a drugi ga moraju napraviti ili dobivaju slovo, nešto kao naš magarac. Momci me nisu štedjeli, a ja se nisam dala. Iako polovicu salta koja su radili nisam ni znala gdje se trebam okretati, okretala sam se i radila s njima, nisam posustala, ali sam im zato zadavala svoje ženskaste trikove i vrtila poie na slacku, pa smo se svi dobro smijali.
Cijeli je dan prošao u smijehu i došuljala se noć, a mi smo ovaj grad pun sretnih i zanimljivih ljudi ludih za ekstremnim sportovima napustili, podsvjesno znajući da ćemo se vratiti prije nego smo mislili.
Stigli smo u Lake’s and lodge hostel u Kingstonu i zavoljeli ga u sekundi. Ako itko ikad ide u ovaj predio svijeta, mora ići u Lake’s and lodge. Predivna kuća pored jezera, u kojoj možete besplatno uzeti kajake i voziti se jezerom, što smo Sangeeta i ja činile cijelo jutro, bicikle i voziti okolne staze, što je Ryan učinio, kao i popeo se na obližnje brdo, trampolin u dvorištu bio je izvrsna vježba za moje buduće trikove na slacklineu, kojeg, zamislite, također imaju privezanog u vrtu.
Nakon vježbanja jedino što želite je ležati u jaccuziju satima i onda iskoristiti njihovu malu, također besplatnu, saunu. Nakon obilate obiteljske večere, koju John i Kimmy rade svakog dana (jedan od dana je bilo milijun vrsta pizza, a jedna vrhunska bila je s bananom), možete uz dodatnih 10 dolara ući u skriveno kino.
Kuća u potkrovlju krije pravo malo kino. Cijeli hostel može primiti samo 10 ljudi i još, ukoliko tko želi, može kampirati. Najveće iznenađenje je uslijedilo nakon otvaranja police s knjigama, iza koje se zapravo krije njihov mali lodge. Imaju mir pa Kimmy može raditi od kuće, a kad su potrebni gostima, jednostavno su tu. Dva dana uživanja u ovim njihovim blagodatima bila su predivna. Baš ono što nam je trebalo. Mali odmor za dušu i tijelo.
Cijene:
Stand up paddle: 20 dolara
Dvorana za penjanje: 15 dolara (25 ako nemate svoju opremu)
Bazen: 5 dolara
Paradiso kino: 15 dolara (4 kolačića + 4 vruće čokolade)
