Galerija
"U idućih mjesec dana sresti ćemo se u mnogim gradovima i nadam se da ćete uživat čitati ga baš kao što sam ja uživala pišući. Dostupan je na hrvatskom jeziku, a engleska verzija izlazi u travnju“, otkriva Antea, avanturistica koja se usudila sanjati, nepopravljivo zaljubljena u putovanja, ljude, životinje – i život. Njezine adrenalinske avanture koje možete pronaći ovdje čitaju se u jednom dahu i potiču da spakiramo kofere i otvorimo srce.
Kako bi te opisali tvoji prijatelji u nekoliko rečenica?
Pitala sam ih da mi odgovore na ovo pitanje, ali neće mi reći, kako kažu, da mi previše ne napune ego 😊. Sažeto bi to bilo otprilike ovako: vrckava, autentična, nepopravljiva optimistica koja nosi šarene naočale (figurativno i doslovno), živi u oblacima, užasno uporna, pametna, super kreativna, avanturistica sa znatiželjom za bar još 10 ljudi, najenergičnija, najhrabrija, najodvažnija ali i najtvrdoglavija osoba na svijetu, koja možda previše želi spasiti sve oko sebe i luda je kad ima stvari, ali je i najodaniji prijatelj kojeg se može imati.
Koliko su ti ljubav prema putovanjima, razne destinacije koje si posjetila i ljudi koje si upoznala diljem svijeta pomogli u pisanju?
Mnogo. Kroz moju knjigu Usudi se sanjati proteže se bar 30-ak zemalja ili u stvarnom vremenu ili kroz razgovore i razmišljanja glavnih likova. Ljudi su oni koji čine moja putovanja posebnima. Što sam starija, to više vremena provodim s lokalnim stanovništvom i to me veoma ispunjava – učiti druge načine življenja i u isto vrijeme još više cijeniti ono što imam kod kuće.
Kako je nastala ideja za roman — sjećaš li se trenutka kada si ga odlučila napisati? Postoje li stvarne osobe ili događaji koji su te inspirirali pri pisanju?
Točnog trenutka se ne sjećam, ali znam da likovi u mojoj glavi žive već više od deset godina. Tad sam napisala poglavlje ili dva, iako sam većinu napisala u 5–6 mjeseci prošle godine, nešto kod kuće, ali većinom putujući po Francuskoj Polineziji, Fidžiju i Novom Zelandu. Postoji mnoštvo osoba i događaja kojima je knjiga inspirirana i jako se radujem čuti dojmove tih ljudi dok budu čitali knjigu. Ja sam svoju firmu otvorila jako mlada, sa svega 23 godine - 24 sam imala kad je moj hostel Backpackers Fairytale počeo s radom. U ovih 14 godina toliko je ljudi prošlo kroz njega, ali s mnogim mojim radnicima i volonterima sam i danas ostala super prijateljica i u stalnom smo kontaktu. To je jedna velika birana obitelj i to je na neki način idejna vodilja romana.
Kako bi ukratko opisala svoj roman onome tko ga još nije pročitao?
Ispraksirala sam se jer sam sad u Dubaiju i na Šri Lanki s ovim odgovorom jer sam ga ponovila stotine puta - napravila sam promociju engleskog izdanja prije nego se prijevod završio. Knjiga svakako izlazi i na engleskom jeziku u travnju, pa sam se malo samopromovirala; ipak su svi ti ljudi koje sam upoznala baš oni koji će najviše uživati u čitanju moje knjige i pronaći sebe. Pa njima bih je opisala ovako: To je priča o ljudima iz raznih dijelova svijeta, mnoštvu putovanja i jednom ludom ljetu u Splitu. Priča je prvenstveno o ljubavi i nadasve prijateljstvu, ali je ujedno i seks, drugs and rock ’n’ roll.
Koliko ti je vremena trebalo od prve ideje do posljednje stranice?
10-ak godina otkako sam likove prvi put zamislila - nekad intenzivno živjela s njima, nekad bi potpuno nestali. Ali mislim da je šest mjeseci bilo intenzivnog pisanja.
Koji ti je dio pisanja bio najizazovniji, a u čemu si najviše uživala?
Najizazovnije mi je bilo pisati neke teme koje su za mene bile potpuno stvarne i opipljive i jako tužne - primjerice, življenje s osobom s bipolarnim poremećajem; željela sam da tih nekoliko stranica u knjizi ne izgleda ljudima kao stvaranje drame, nego da se zaista osjeti da je to stvarno. I druge slične situacije u kojima se likovima događaju mentalni slomovi ili se bore s gubicima voljenih osoba.
Koliko “ima tebe“ u romanu – je li sve fikcija ili ima autobiografskih dijelova koji se kriju u nekim od likova?
Knjiga je svakako fikcija temeljena na stvarnim pričama, tragedije glavnih likova definitivno nisu stvarne. No svaki od glavnih likova ima jednu aktivnost koju ja volim - Karmen piše i obožava Jesenjina koji je moj najdraži pjesnik. Marko voli planine i sportsko penjanje, obje su aktivnosti godinama bile sastavni dio moga života. Nick je zaljubljenik u adrenalin i more, ja svašta volim, ali more najviše; kajtam, volim wakeboard, a surfam onako kako mi jadnici bez valova surfamo kad surfamo dva tjedna u godini. James je fotograf divljine - jednom sam davno čak imala i izložbu fotografije na Fotonu u Makarskoj. Laura je slikarica, ja i slikanje doduše nikako, ali umjetnost neizmjerno volim, doslovno mi kraj kreveta stoji najdeblja moguća knjiga o umjetnosti pa non-stop nešto čirkan kad mi nešto padne napamet.
Koji ti je lik najviše prirastao srcu i zašto?
Uf, pitaj mater koje joj je dite najdraže. Ne može.
Postoje li neke poruke koje želiš poručiti čitateljima kroz roman?
Nadam se da će mnoge teme koje se kroz roman provlače potaknuti čitatelja na razmišljanje - to je moj cilj dok se ujedno ultra zabavljaju s ekipom iz romana. No poanta je da u životu uvijek moramo ići za onim o čemu sanjamo i da, iako je teško donijeti odluke, uvijek moramo biti iskreni, posložiti svoje prioritete i slijediti ih a da pritom ne povrijedimo i ne izgubimo ljude do kojih nam je stalo.
Postoje li dijelovi koje ti je bilo posebno teško napisati - emocionalno ili tehnički?
Pa opet da se vratim na taj dio s bipolarnim poremećajem - to mi je definitivno bilo teško jer je inspirirano stvarnom pričom i, nažalost, ta moja prijateljica je počinila samoubojstvo i na desnoj podlaktici imam istetoviranu ribicu za nju, baš kao i još jedna naša prijateljica, jer smo sve tri uvijek tvrdile kako ćemo zajedno tetovirati ribicu - pa smo nas dvije to učinile nakon njezine smrti. Mislim da je danas važno govoriti o problemima s mentalnim zdravljem i ta ribica je tu da se o tome priča, da takve stvari moraju biti izgovorene i po mogućnosti spriječene.
Imaš li svoje male rituale kad pišeš - kavu, glazbu, omiljeno mjesto?
Moj ritual je da mi je ono baš lipo, po mogućnosti da imam pogled na more, koje je jako, jako blizu. I uvijek može dobra kava. Nikako glazba, samo tišina i zvuk prirode.
Što kažu ljudi koji su ga pročitali, kako im se sviđa roman?
Moje prijateljice, koje također drže hostele, kažu da sam jako dobro uhvatila taj stil života i to mi je nekako bilo jako važno - da bude stvarno, da ima ludosti, ali da se osjeti ta emocija i povezanost koje se događaju, ta prijateljstva i ljubavi. Evo, baš mi je Martin, jedan volonter, javio da mu je žena u drugom mjesecu trudnoće, drugi put - prošle su godine bili tu u Splitu s malom. Upoznali su se, naravno, dok je on volontirao kod mene u Splitu. Moje kolegice imaju takve slične priče i ako su one osjetile da sam to sve dobro prenijela, to mi je najvažnije.
I za kraj - koju bi poruku poslala svima koji sanjaju da napišu svoju prvu knjigu?
Usudi se sanjati!
Anteine avanture možete čitati i u brojnim tekstovima na punkuferu:
Putovanja
Antea u raju na Zemlji: Priča s Bora Bore jednog od najljepših otoka na svijetu
Putovanja
Antea u Zambiji: "Zemlja u kojoj mi se ostvario najstariji san"
Putovanja
Antea u Japanu: "Nisam znala da su toliko ludi za pivom i da toliko puše"
Putovanja
Borba u hotelskoj sobi: Anteina avantura u Vijetnamu i susret s ogromnim letećim žoharom
