Jeste li ikada pisali pisma kao djeca? Ili ih možda još uvijek pišete? Ja sam to običavala raditi kao dijete, a još se pokoje zalomilo i kad sam odrasla. Uglavnom sam se dopisivala sa curicama koje bih upoznala na Hvaru tijekom ljeta, dvije sestre iz Slovačke, jednom curicom iz Slovenije, mojom i danas jako dobrom prijateljicom Zrinkom iz Osijeka, ali dopisivala sam se i s nekim koga nikad nisam upoznala, sa svojom rodicom Natashom s Novog Zelanda.



Nisam znala ništa o njoj, ni koje su joj boje oči, ni kako izgleda kad se smije, je li sramežljiva ili otvorena, apsolutno ništa. Danas je drugačije. Svi smo na društvenim mrežama, dopisivati se s nekim koga nikada niste vidjeli sasvim je normalno, ali tada nije bilo, a ja sam žudila da upoznam nekog na drugom kraju svijeta, samo par godina mlađeg od mene, s istim snom da upozna mene.

Ipak, sve je navodilo na to da je taj san neostvariv, sve do mog dolaska u Auckland. Na aerodromu sam prijavila sportsku opremu i tenisice, pa sam morala proći kroz dodatni pregled, jer na Novi Zeland ne smijete unijeti nikakvo voće, sjemenke, med, a uz to niti nikakvu prljavu sportsku opremu, pod što su definitivno spadale moje tenisice prekrivene zemljom australskih nacionalnih parkova.

Cijelom ovom procedurom produžila sam agoniju čekanja. I moju i njihovu. A izašavši kroz vrata, eto, bila je tu kao da smo se jučer rastale, a danas sastale, a nikad se nismo vidjele, bila je to Natasha.

Pored nje bila je i bakina sestra, teta Marija, koju sam još davno upoznala i nikada nisam zaboravila njen savjet: "Uvijek stavljaj kremu od vrata prema gore da ti ne dođu rano bore". Zatim Niel, Natashin dečko i Lance, njen tata, klaun kojemu sam jedinom prilikom, kad je bio u Hrvatskoj, još kao dijete otkrila trik izvlačenja marame iza uha, pa sam za nagradu dobila maramu i pouku i neprestano izvodila trik u školi.

Idućih nekoliko dana toliko sam jela jer me teta, čini se, htjela nahraniti za sve ove godine što me nije vidjela, a obišli smo i neke od najljepših plaža oko Aucklanda. Piha, plaža na Tasmanskom moru iznenadila je crnom bojom svoga pijeska, a činjenica da se na cijelom Novom Zelandu tijekom jedne godine utopi 100 ljudi zaprepastila me, a veliki broj bude u ovom okruženju.

Bez obzira na crne statistike plaže crnog pijeska, koja kao da otvoreno progovara svoju narav, prepuna je ljudi. Mnogi od njih kupaju se u odjeći, a popriličan broj ne zna ih ni plivati. Sebi nisam mogla doći! Uglavnom se radi o ljudima s pacifičkih otoka. Zbog velike stope utapanja, posvuda po Novom Zelandu organizirane su besplatne škole plivanja za djecu i odrasle.



Nasred plaže smjestila se velika stijena imena Lion rock, koja cijeloj plaži daje posebniji, uzbudljiviji i romantičniji ton. Lion rock je 16 milijuna star vulkanski vrat, a do vrha vodi predivna mala šetnica s koje se pruža pogled na mnoštvo šarenih kupača, koji na podlozi od crnog pijeska izgledaju kao idealan uzorak za ljetnu haljinu.

Na istoj strani obale, na zapadu, nalazi se i plaža Bethels ili kako joj danas glasi ime Te henga, što na maorskom znači pijesak. Oduševila sam se životinjama, zelenim mušulama, crvenim rakovima, zvijezdama, sve je isto, a sve tako različito od našeg. Mali broj ljudi učinio ju je još privlačnijom, a osim nas i nekolicine šetača, smjestila se tu i grupa mladih Maora koji su igrali ragbi. Počevši ih fotografirati, odmah su se iz pozadine javile njihove djevojke vičuči mi : "Curo, za slikati naše dečke trebaš platiti 5 dolara”. Moj odgovor je glasio: “Draga, ti bi dala 100 da imaš sliku mog", a to što san bila malo bezobrazna očito im se svidjelo, jer su se počele smijati i nastavile komunikaciju u šaljivom tonu.

Dvije sam večeri provela na verandi s pogledom na čitav Auckland, sve te vulkanske vrhove… Cijeli grad smješten je na 53 vulkana, od kojih je zadnji, Rangitoto, eruptirao prije 600 godina, čemu su svjedočili Maori. I pitam ja sve te ljude jesu li su oni svjesni da će jednom neki od njih ponovo popričati, jer od 100 do 1000 godina erupcija se opet ponovi, a oni svi mirni. Ali činjenica je da hoće.

Čak u Auckland muzeju postoji simulacija erupcije koja pokazuje koja bi sve područja prekrila lava, a ta područja su pola grada, Pompeji 21. stoljeća kako se meni čini, ali ne i njima.

Ta kuća iz koje sam promatrala te misteriozne vulkane bila je Lanceov dom prepun antikviteta, od starih kasa za dućane, aparata za sreću, flipera, tužnih i nasmijanih klauna, baš svega. Klaun ne bi bio klaun da za prvu večer nije pripremio cijeli arsenal Crazy stringsa, pa smo se svi zajedno glupirali na travi i prskali tim pamučnim nitima ili kakav to god materijal bio.

Drugi put bilo je to za moj rođendan 3. siječnja, kad smo imali predivnu večeru, a on je uživao pokazujući sve svoje trikove Sandi i Luki, mojoj cimerici, s kojom sam živjela 5 i pol godina za vrijeme studija u Zagrebu i njenom dečku. Oni su, kao i mnogi mladi, stigli na Novi Zeland jer su dobili working holiday vizu na godinu dana, ali ne žele se vratiti i nisu jedini.

Osobno poznajem još 10-ak ljudi koji su dobili ovu vrstu vize i većina ih se nema namjeru vratiti kući. Dapače, dok pričaju o Hrvatskoj, ja osjećam kako iz njih progovara samo gorčina i gnjev. Zar zaista iz tako predivne države kao što je naša ljudi moraju konstantno bježati? Ne želim da moji prijatelji odlaze! Irska je postala dom šestoro meni dragih ljudi, nekolicinu poznajem u Njemačkoj i Kanadi, a sad su se, eto, počeli seliti i na najudaljeniji kraj svijeta. Ako ih želim viđati u budućnosti, trebat ću stvarno odlaziti na duga putovanja.



No, nije ni na Novom Zelandu sve tako bajno, kako kaže teta Marija. Maori su lijeni pa žive na teret države. Ipak, s druge strane, Natasha ima prijatelje Maore koji su vrijedni, studiraju i rade, ali u razgovoru s mnogim ljudima, ispada da im je to jedan od problema. Dok ovo pišem, dobila sam i Natashinu poruku da se čuvam jer su jutros Nielovu sestru napali, istukli i ukrali joj auto na parkiralištu, o čemu su izvijestili i novozelandske novine i portali. Lopovi i auto su kasnije pronađeni, a da stvar bude gora, radilo se o grupi od tri 14-godišnje djevojke ili, bolje rečeno, djevojčice i dva dječaka koji su sjedili u autu i sve to gledali. Imali su svega 8.

Najstarija osoba je zapravo 17-godišnji fafafini. Što su u kulturi Samoe i Tonga dječaci rođeni posljednji u obitelji bez curica, koji su odgajani kao curice, da bi se kasnije u starosti mogli brinuti za svoje roditelje i kuću, jer je to ono što je zadaća najmlađe kćeri.

Tu se također događaju ružne stvari, ali mladi i dalje radije biraju biti tu nego se vratiti kući. Ja nikada ne bih poželjela živjeti izvan Splita, na kratki period; mjesec, šest mjeseci, godinu, uvijek, ali zauvijek nikad, ali ja sam sretnica jer sam si stvorila takav život, a opet sam svjesna da je sve to kula od karata i da ako vjetar promjeni smjer, sve u sekundi može nestati, ali i dalje biram biti tu i hvata me tuga kad moji prijatelji odlaze.

Vidjeti Sandu za mene je kao vidjeti obitelj. I kad me usrećuje i kad me ljuti, s njom sam dijelila 24 sata dnevno 5 i pol godina i nije ni čudo što sam bila toliko uzbuđena prije nego smo se srele da odemo s Natashom i Nielom na otok Waiheke.

Od luke, preko plaže Oneroe, stigli smo do Palm beacha gdje smo se malenom stazicom spustili na plažu, da bi ja, ne primijetivši ništa, otišla odmah do mora probrčkati noge, kad kaže Niel da smo na nudističkoj plaži. Uhvatio me smijeh jer sam ih baš jučer o tome pitala, a oni odgovorili da to i nije tako popularno i da nisu sigurni da ih ima, a mi, eto, dan nakon završimo točno usred nudističke plaže, okruženi, kako bi TBF rekao, "guzicama i sisama".

Samo stotinjak metara dalje nalazila se hrpa kamenja, a iza se prostirao ostatak predivne plaže, ovog puta ne za nudiste. Šetnju smo nakon 15-ak kilometara završili pivom na plaži Onetangi.

Stizala je Nova godina. Plan je bio da idemo u Taurangu, grad na istočnoj obali sjevernog otoka. Krenuvši, zaustavili smo se posjetiti poznate Hamiltonske vrtove, gdje u jednoj šetnji imate prilike stopiti se sa talijanskom renesansom, tudorovskom engleskom, Kinom, Indijom , Japanom i mnogim drugim zanimljivim vrtovima.

Novu godinu provela sam u Mclaren park šumi sa Sandom, Lukom i još dvoje prijatelja u jako mirnom i tihom okruženju. Prvobitni je plan otići u Taurangu propao, nismo mogli pronaći ni jedan kamp sa slobodnim mjestom nigdje u blizini, sve je bilo popunjeno do zadnjeg mjesta, pa pošto nije bilo druge, otišli smo malo dalje i uz hrpu hrane i pića i šumske zvukove ušli u Novu godinu.



Nakon ponoći proveli smo dva sata u šumi gledajući svjetleće crve, kojih po Novom Zelandu izgleda ima hrpa. Bili su blještavi i sjajni poput malih kopnenih zvijezda, baš kao naše krijesnice, ali na tisuće i tisuće ih okružuju malu rijeku i vodopad. Nikada nisam imala ovakvu tihu Novu godinu, ali uživala sam u njoj i s mojih novih tisuću malih kopnenih zvijezda, malih crvića, manjih čak od onih iz jabuke.

Idućeg dana nebo je potopilo zemlju, a mi smo se sklonili u sobu, u kamp s termalnim bazenima, pa smo usprkos ružnom vremenu uživali kupajući se u 32 stupnja toploj vodi, dok su na nas padale hladne kišne kapi.

Anteine dogodovštine iz Australije potražite ovdje

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju