Posljednjih tjedan dana surfala sam na plaži oko koje svaki dan plivaju morski psi, penjala se 4 sata po planini imena Warning, bila na koncertu fenomenalne grupe Opiuo, išla u ribolov i zapravo uhvatila ribe, šetala prostranstvima brisbaneskih galerija i sydneyskih muzeja, divila se vanjštini Opera Housea, stajala na liticama i gledala u zadnje sekunde tuđih života, kupala se na plažama blistavog pijeska, a opet ništa od toga nije bilo toliko važno.
Zadnjih tjedan dana najvažniji događaji bili su sretanje ljudi koje volim i s kojima dijelim predivne uspomene, ali svi živimo različite živote koji su nas odveli na put različitim cestama i ne dopuštaju nam da budemo u blizini jedni drugih, ali s vremena na vrijeme ceste nam se spoje.
Odmakla sam se malo od obale i požurila na 24 sata u Brisbane, da se nađem s Mattiom i Simoneom, svojim bivšim cimerima iz razdoblja kad sam živjela na Sardiniji. Oni su stigli tu prije nekoliko dana da bi pronašli posao. Dobili su radne vize na godinu dana, kao i mnogi drugi mladi koje srećem putom. Svi koji imaju radnu vizu jako se brzo snađu, imaju određen period koliko im je dopušteno raditi u gradovima, koliko na farmama, a ostatak mogu iskoristiti na putovanja i, naravno, trošenje svog novca kojeg su zaradili.
> 35 sati putovanja za fenomenalan osjećaj kao da vas je netko ubacio u dokumentarni film
Pri ulasku odmah me dočekala mocca, jer kakvi bi to Talijani bili da se ne posluži dobra kava, koju u Australiji još nisam popila, pa mojoj sreći nije bilo kraja. Navečer smo obišli par pubova i barova, da upoznam kako grad diše noću, a njima se i posrećilo, jer su u jednom baru gdje su već par dana zalazili, dobili kontakt za posao. Donosim im sreću kažu, a i ne misle na slomljena srca. Možete zamisliti kako mi ih je bilo teško ostavit već idućeg dana.
Dok su se momci ujutro selili, ja sam obišla galerije. Svaki put kad zađem u muzeje i galerije kao da iznova spoznam taj osjećaj sreće, a duša kao da nađe mir u trenu. Mogla bih stajati satima ispred slika, skulptura, gledati performanse... Nešto je tako smirujuće u tim zgradama gdje skrivamo te male ostavštine naše kulture, male znakove našeg postojanja.
Galerija moderne umjetnosti nudila je 8. triennale Azijsko-pacifičke suvremene umjetnosti. U Galeriju sam ušla među prvima, pa je odisala još većim smirajom od drugih. S obzirom na to da sam se tu puno zadržala, nije mi ostalo mnogo vremena za Galeriju umjetnosti Queenslanda. Ali, kako se kaže, uvijek morate ostaviti nešto da imate vidjeti kada dođete ponovno. Popivši kavu prije puta, nikako ne dobru, morala sam se oprostiti s cimerima i nastaviti svoje skitanje.
Premierov autobus hop on - hop off, kojim putujem još od Carinsa, ima najzabavnije vozače koje sam ikad vidjela. Kad se uhvate mikrofona počinju ispaljivat šale kao da su do maloprije radili kao stand up komičari. Kod nas u Hrvatskoj prije nekoliko godina bila je ideja o hop on - hop off autobusu, ali nikada nije zaživjela. Šteta.
Hop on - hop off autobus funkcionira tako da kupite jednu kartu i samo ulazite i izlazite u autobus kad i gdje vam odgovara. Moja karta vrijedi od Cairnsa do Sydneya i ne mogu ići u suprotnom pravcu, mogu samo slijediti svoju rutu, a karta traje tri mjeseca. Premierov autobus ostavio me u Ballini, gradu nedaleko puno poznatijeg Byron baya, hipijevsko-surferskog raja.
U Ballinu sam išla ciljano, jer tamo živi moj prijatelj Anthony, s kojim sam živjela par mjeseci kad se došao tetovirati u Split. U Australiji je lutao prostranstvima Interneta u potrazi za vrhunskim tattoo majstorom i našao ga baš u našem sunčanom gradu, Kid Krossu. Koliko dobre tattoo majstore imamo u Splitu potvrđuje i činjenica da se po novu tetovažu vraća za nekoliko mjeseci.
Anthony me, iako sa žgincanim (uganutim, op.u.) zglobom, odveo na penjanje po planini Warning, što u prijevodu znači upozorenje. Prvom čovjeku trebalo je tri i pol dana da bi stigao do vrha, sada s postavljenim putom, ovaj nacionalni park možete obići u 5 sati. Kako smo bili ekspresno brzi, uspjeli smo se popeti i sići za 4.
Nije da smo trčali pred zmijama, iako smo ih vidjeli, i to one, kako smo poslije pretražujući po Internetu saznali, otrovne. Bilo je tu toliko zvukova biljaka i životinja koji su se miješali i stvarali jedinstvenu neponovljivu melodiju. Debeli, veliki gušteri, gigantski mravi, predivne ptice, stabala za koja bi trebala četiri čovjeka da ih se obujmi, već spomenute otrovne zmije, zajedno su stvarali veličanstvenu sliku divljine.
Biti tako blizu blizu Byron baya značilo je i odlaziti stalno tamo. Kišni dan proveli smo loveći ribu, koju smo stvarno i ulovili, a potom ih sve redom puštali, jer bi Anthony za svaku rekao da nije dovoljno velika i da ćemo platiti veliku kaznu ako nas uhvate. A moj nam je tata, stari ribar, rekao da sam trebala povesti njega, pa bi vidjeli kako se love ribe. Što ću drugi put i učiniti, jer smo se ovako, gotovo praznog želuca, uputili u Byron bay na koncert.
Nisam znala što očekivati, nikad prije nisam čula za bend na čiji smo koncert išli. Opiuo mi se nije samo svidio, zavoljela sam ih nakon prve pjesme i nisam htjela da prestanu, ikad. Žena ima glas koji razara, a Opiuo, kiwi producent koji se sada naziva ozzyem i ostali momci iz benda stvaraju tako šokantno predivni live funck, rock, electro đir, da jednostavno ne možete prestati plesati.
> "Srce mi je kucalo kao u zadnjoj minuti napete utakmice"
Bez obzira na umor i mamurluk od večeri prije, jutro je bilo namijenjeno za surfanje. Kako Anthony još nije bio spreman na vožnju, vozila nas je njegova sestra Izzy. Šesnaestogodišnjakinja još nema dozvolu, položila je pismene testove, a sada odrađuje svojih 120 sati u autu s nekim tko već ima pravu vozačku dozvolu. Potom je čeka test vožnje.
Svaki put prije nego uđe u auto, sprijeda i straga stavi slovo L što znači learner, to jest učenik. Kada dobije dozvolu, još godinu dana nosi crveno slovo P, što znači probationary, to jest probni vozač, koje pri isteku prve godine mijenja zelenim P, koje će držati još dvije godine i tek onda će njena dozvola biti potpuna. Jako mi se svidio ovaj njihov način učenja vožnje, možda je tri godine malo previše, ali bar godina ne bi bila loša ni kod nas.
Izzy nas je sigurno dovela u Byron bay pa smo krenuli unajmiti dasku. Dasku možete unajmiti na svakom uglu za 20 do 30 dolara, odijelo dobijete za još dodatnih 5, a kad se četiri sata ne izvlačite iz oceana, onda vam jako dobro dođe. Već sam jednom, prije dvije godine, bila na surfanju na Kanarima, točnije na Gran Canarii u Las Palmasu i toliko mi se svidjelo da sam jedva dočekala ovu drugu priliku za učenje.
Kao mala pogledala sam sve filmove u kojima se pojavljuje daska za surfanje, pa čak i danas to radim. Iako moji prijatelji cijene dobar i kvalitetan film, ja ipak ponekad zastranim, pa sama pogledam čak i one strašno loše, samo da mogu gledati valove i daske.
Ovo područje poznato je po stalnom pojavljivanju morskih pasa. Prvi dan kad sam stigla, Anthonyeva mama mi je obznanila da su taj dan viđena dva na plaži na kojoj smo netom prije Anthony i ja gledali zalazak sunca. Sutra su bila tri, ali moje je surfanje, srećom, prošlo sretno. Nitko me nije pojeo. Mami nisam smjela reći za ove okolnosti jer bi žena vjerojatno dobila srčani udar.
Nakon svoje surferske avanture uputila sam se u Sydney, gdje me čekala Mietta. Ili me bar trebala čekati. Ujutro u osam, zakucavši na vrata, nisam se niti iznenadila kad sam ugledala nepoznatu djevojku, koja je ispala Miettina kolegica s posla, koja je tu zaspala nakon poslovnog božićnog partya. Gdje je Mietta, niti ona nije znala.
Nedugo nakon zazvonio je mobitel, bila je to ona. Vraćajući se kući prošle noći naišla je na momka u boksericama, zaključanog u restoranu kako moli za pomoć. Dignuvši pola ulice na noge, uspjela ga je izvući van, a onda je i ostala s njim cijelu noć, pa je trebala nekog da dođe po nju. Tipična Mietta, pomislila sam.
To ljeto prije četiri godine koje smo provele zajedno bilo je prepuno takvih priča, čak sam je jednom išla pokupiti na policiju, gdje je prespavala cijelu noć, a zatekla sam je kako puši cigare s policajcima ispred policijske postaje pričajući s njima. Smijeh nisam mogla prikriti shvativši da niti oni razumiju nju, niti ona njih. Kako su cure bile toliko mamurne, plaža je bila jedino logično rješenje.
Nakon toga ostavila sam ih da spavaju, a ja sam se otišla družiti s Reigan Derry, mladom australskom pjevačicom, koja stvara glazbu koju voli i uživa izvodeći je, a sada napokon može od toga i živjeti. Otkad smo se zadnji put vidjele postala je poprilično poznata u Australiji, osobito nakon što je dospjela u najbolja 4 kandidata australske verzije X Factora.
Reigan me odvela na predivne litice za koje nisam ni znala da postoje u Sydneyu. Inače, tu su počinjena mnoga samoubojstva, tako da kad stojite gore, zaista gledate u zadnje sekunde tuđih života. Nakon penjanja i spuštanja po liticama trebale smo odmor, a kako bolje završiti dan nego pivom na Kochi beach, jednom od najpoznatijih plaža Sydneya.
Ne sjećam se kada sam i gdje prvi put ugledala Jorn Utzonovu Opera House, ali znam da sam je oduvijek smatrala očaravajuće posebnom. Obilazeći je s vodičem, saznala sam da Jorn svoje remek djelo nikada nije dobio priliku vidjeti uživo. Ta me spoznaja posebno rastužila. Zamišljala sam kako se osjećao dok je cijelog života vrijeme posvećivao svom remek djelu i onog trenutka kada je, zbog nekih političkih razmirica, bio otjeran 1966. Žalosno.
Koliko god me oduševila njena veličanstvena vanjska arhitektura, toliko me razočarao njen unutrašnji dekor. Jednostavno, obično, minimalistički. Osjećala sam se kao da je predivno kinder jaje koje sam otvorila skrivalo jednu od onih običnih, neželjenih igrački.
Brzo sam zaboravila na operu kad sam se našla s Lukom Vrščajem, bratom jedne od mojih najboljih prijateljica, koji živi tu već 7 godina. Išli smo na Manly beach, pričali o životu tu i životu u Splitu, kao da sam mu na dan donijela dašak Splita i kao da sam ponovo spoznala koliko smo sretni životom koji imamo kući, bez gužve, bez stresa, s puno vremena za obitelj i prijatelje. Zaista smo sretnici, mi Splićani.
U jednom trenutku u centru Sydneya uhvatila me grozna panika. Bilo je 5 sati popodne i ljudi su bili gotovi s poslom, stajala sam na velikom raskrižju i počela plakati. Svi su ljudi žurili, bez osmjeha na licu, mrtvi ozbiljni, žurili su i venuli iznutra, a da to nisu ni znali. Bila sam neizmjerno tužna, zamišljala sam ih na smrtnoj postelji kako spoznaju činjenicu da su protratili život i umiru u najgoroj patnji, patnji spoznaje.
Idućeg dana, kažu, u Sydneyu je bio tornado. E pa, na mene nije pala ni kap kiše. Ušla sam u Sydney Museum i tamo ostala puna tri sata. Kad sam izašla, ulice su bile mokre, a nešto kasnije zasjalo je i sunce. Gledajući jutarnji program na televiziji idućeg jutra, saznala sam za svu štetu koju je nevrijeme napravilo.
Jutarnji program na televiziji toliko je smiješan, a ponekad i šokantan, kao onih 10 minuta u kojima se raspravlja o pogrebnom osiguranju, a najbolji dio dolazi odmah nakon, kada slijedi ili Bondi veterinar ili Bondi spasitelji. Bondi veterinara ipak preferiram, s televizije vam se smiješi zgodan veterinar, koji je uz to i surfer i prešetava se sa svojim psima preko jedne od najljepših Sydneyskih plaža Bondi, na koju za Božić Djed Božičnjak stiže jet skijem, a na kojoj sam ja provela cijeli svoj zadnji dan u Sydneyu.
Kupala sam se, sunčala i popila pivu s Jessicom, curom koju sam upoznala u svom hostelu u Splitu. Uputila sam se na avion za Melbourne pomalo tužna, nije mi se nije dalo opet ići u veliki grad. Trebaju mi divlje životinje, otoci, more, avantura. Jedva čekam Božić s pingvinima na Phillip Islandu, a onda Novi Zeland.
Premierov bus: 300 dolara
Daska za surfanje: 25 dolara
Karta za koncert: 40 dolara
