U duge haljine (kira) i šarene kratke haljinice (toega) najsimpatičnije obućene stjuardese upozorile su nas na uskoro slijetanje i morala sam završiti razgovor s predstavnicima bangladeške vlade da bih se vratila na svoje mjesto i svezala pojas. Upravo ćemo sletjeti u Butan.
Pod nama su bili gusti oblaci, nisam mogla vidjeti ni centimetar tih 72 posto šumom prekrivene zemlje, ali onda su se u daljini, visoko iznad oblaka ukazali snijegom prekriveni vrhovi Himalaje i niz lice su mi potekle suze. Dugo sam već maštala o dolasku u ovu zemlju i nisam mogla povjerovati da je taj trenutak zaista došao. Parov je aerodrom jedan od najopasnijih aerodromana svijetu, a sada sam spoznala i zašto se avion spušta između planina visokih i po 5 tisuća metara i u nekim trenutcima izgleda da je tako blizu da bi krilima mogao dotaknuti stabla, ali upravo zato avionima upravljaju jedni od najbojih pilota na svijetu. Podatak iz 2014. godine kaže da ih je u tom trenu samo 8 imalo dozvolu za slijetanje.
Izašla sam iz aviona i odmah se oduševila aerodrom koji je izgledao više kao malo veći hram nego glavno mjesto dolaska i odlaska u zemlju “najsretnijih ljudi na svijetu”. Izašavši veselo su me dočekali Kinley i Singe davši mi khatu - bijelu svilenu maramu za oko vrata, kao znak dobrodošlice. Putovanje u Bhutan poprilićno je skupo, bar za mene, a vjerujem i za većinu ljudi u Hrvatskoj s obzirom da naš standard ide prema dolje, al možda i ne za sve Hrvate koji ovo budu čitali, oni odbjegli u inozemstvo mogli bi si puno lakše priuštiti 200 dolara dan u off sezoni, ili 250 u sezoni( ožujak- studeni) plus 40 dolara dnevno ako putujete sami. Kad već dajete toliko puno novaca, bar van je sve osigurano, privatni vodič, vozač, smještaj i hrana.
Puno me ljudi pitalo postoji li neki drugi način da se uđe u državu i dok sam za jedan znala, drugi sam otkrila tek tamo, no i jedan i drugi su za nas više - manje nemogući. Prvi je ako imate putovnicu jedne od idućih zemalja: Indija, Pakistan, Bangladesh, Nepal, Šri Lanka, Maldivi. Stanovnici ovih zemalja također moraju izdvojiti novac za posijet Butanu, ali samo 60 dolara na dan koliko iznosi turistička taksa u ovoj zemlji. Drugi način mi je ispričala jedna od zaposlenica kraljevske obitelji dok smo se na putu za Bangkok baš lijepo ispričale, pa sam čula i pokoji trač o kraljevskoj obitelji. Tipa da nije lako bit jedna od četiri žene umirovljenog kralja Jigmea Singyea Wangchucka, koje su uz to što su njegove žene i sestre, no to sam svakako cijelo vrijeme ponavljala za svog posjeta Bhutanu jer mi ih je zapravo bilo žao.
Sa četiri sestre bivši kralj ima desetero djece, a najstariji sin je i današnji kralj, koji je oženjen sestrom svoje bivše cure, dok je ona udana za njegova brata, pa vi mislite da su meksičke i turske sapunice zamršene. No, da ne odugovlačim s tračanjem kraljevske obitelji pojasnit ću drugi mogući naćin ulaska u zemlju. Dakle, morate biti pozvani od jednog od njenih stanovnika. Puno lakše zvući nego što je izvedivo. Osoba koja vas poziva u posjet mora dokazati da ste se upoznali izvan Butana i da zaista s vama ima odnos vrijedan pozivanja u njihovu Zemlju. Ali gdje uopće upoznat Butance?
Ljudi u Bhutanu zapravo ne putuju puno, gotovo nikako, čak ni moji vodiči, koji rade u turizmu, nikada nisu bili izvan zemlje. Studenti ovih dana odlaze na studiranje u Indiju, izvrsne studente medicine pošalju na Šri Lanku te postoje neki programi koji omogućuju pojedinim Butancima da nakon fakulteta odu na neko vrijeme u Japan. Ne znam da li zbog toga ili nečeg drugog, ali ja sam dobila dojam da ti ljudi žive u jednom velikom balunu, daleko od stvarnosti i da zapravo ne razumiju stanje na našoj maloj zemaljskoj kugli.
Oni su nešto kao mala skupina lovaca sakupljača, koji još nisu spoznali da je svijet obuzela agrarna revolucija. Baš iz ovog neznanja po mom mišljenu proizlazi ta nesvakidašnja sreća i zato ih nazivamo najsretnijim ljudima na planeti. No, i to se polako počelo mijenjati i kako lovci sakupljači nisu mogli opstati pred revolucijom koja ih je snašla i u Butanu su se lagano počele događati promijene. Sve više ljudi želi raditi kako ih oni nazivaju “poslove bijelog društva”, pa država daje posebne naknade za ostanak u ruralnim djelovima i rad na farmama, također Thimphu glavni grad, koji je bio i prvo mjesto koje sam posjetila, izgleda kao malo gradilište. Čvrste potpore od bambusa drže novo napravljene zidove i zgradice od četiri, pet katova niču na svakom kantunu. Pošto Bhutanci nisu dobri u građevini, na gradilištima se nalaze samo Indijci. Usprkos promjenama jedno je u Butanu konstanta, a to je religija, koja je isto velikim dijelom zahvalna za očuvanje tog baluna u kojem se nalaze. U nekim trenutcima sam shvatila da čak i tako očite legende i tračeve oni doživljavaju kao prave istine. Butan je jedina zemlja na svijetu kojoj je budizam službena religija.
Dok smo se nalazili u dolini Punakha upravo se održalavo dvotjedno propovijedanje njihovog vrhovnog duhovnog vođe Je Khenpa, pa su svakog dana dolazile na tisuće ljudi kako bi čule njegovu propovjed. Priča se da će to biti njegovo zadnje propovijedanje prije nego ode na meditaciju, a da će s njim poći i bivši kralj koji se 2006. umirovio u pedesetoj godini života nakon 34 godine vladavine. Za vrijeme mog posijeta dolini boravila sam u kući u malom selu Chimi što je ujedno bio i moj najdraži smještaj. Spavanje u hotelima me ostavljalo ispraznom, nisam imala kontakt s ljudima osim s Kinleyon i Singheon, ali u pravoj kući na selu mogla sam pomoći pri kuhanju, čistit brokule i kumpire, pit domaće rižino vino, skuhat svima kavu, osjećala sam se pripadajuće, a i hramovi koje sam posjetila u blizini Devine Madman’s Monastery-Chhimi Lhakhang i Khamsum Yuelley Namgyal Lhakhang bili su puni, za mene do tad nepoznatih, budističkih priča. Moj kratki zaključak je da je njihov Madman nešto kao Dioniz u grčkoj mitologiji i on mi je postao najdraže budističko božanstvo, a uz njega je nezaobilazan i simbol koji dolazi s njim i s kojim je iscrtano cijelo selo. A to je Phallus, penis obično iscrtan u erekciji na zidovima kuća da bi otjerao zle poglede, ružne misli i donio sreću.
Na najnižoj točki na kojoj sam bila u Butanu (1200 metara) prošetala sam se i najdužim visećim mostom u državi (180 metara) i posjetila Pungtang Dewa chhenbi Phodrang što bi u prijevodu značilo mjesto velike sreće i blagostanja. Ovakva palača, dzong koja je podjeljena na administrativni i religijski dio postoji u svakom okrugu, a u Butanu ih ima čak 20, moj posljednji dan u Paru posjetili smo još jednu ali nije se mogla ni izdaleka natjecati s ovom ljepoticom u kojoj je okrunjen i sam kralj Jigme Khesar Namgyel Wangchuck.
Najviše od svega u Butanu htjela sam provest vrijeme u prirodi. Pošto je bilo već poprilično hladno nisam mogla napraviti višednevno planinarenje i spavanje u prirodi, pa smo svaki dan iznova odlazili u planinu, a potom se vraćali u hotel ili neku kuću gdje mi je već smještaj bio osiguran. Planinarili smo do hrama Lungchu Tsey do kojeg smo došli krenuvši iz Dochola, jednog od najpoznatijih planinskih prolaza u kojem se nalazi i 108 stupa posvećenih palim borcima u ratu koji je trajao 1 dan protiv indijske separističke grupe 2004. godine. Taj dan bilo je jako oblačno, a moje je srce jecalo da opet vidi te predivne himalajske vrhove no i idućih par dana moja je želja ostala neispunjena, Phobjika naša iduća destinacija bila je daleko od vrhova, ali sam mogla vidjeti neke do sad neviđene životinje, crnovratog ždrala, yaks ili dugodlake krave ili bolje reć gigantske bikove kraj kojih bi Kinley uvijek počeo pjevati jer ih se bojao, pa je svoj strah nakon nekoliko dana prenio i na mene, al vidio je on svojim očima da oni mogu bit opasni pa sam ih se i ja klonila što je više moguće. Bilo je tu i novih vrsta majmuna, zlatni languri i asamski makakiji. No sva ta uzbuđenja i dalje nisu bili vrhovi Himalajskog lanca, al već nakon nekoliko dana i mog najdužeg dana planinarenja u kojem smo se u samo 3 sata popeli s 2600 na 4200 metara, što je najviše što sam ikad bila, dobila sam prekrasan vedri pogled na toliko željne bijele vrhove. Nije mi više uopće bilo teško disati i sav je napor istog trena nestao. Spuštajući se s vrha stali smo pored jednog od mnogobrojnih planinskih samostana poznatih kao Phojoding Ghoenpa i pojeli svoju prženu rižu i jaje s velikim užitkom. Iako sam bila gladna nisam imala srca gledati sve te gladne pse koji su se sjatili oko nas, pa sam pola svog obroka podjelila s njima u nadi da će svi preživjeti hladnu zimu i snjegove, koji su počeli samo koji dan nakon mog odlaska.
Sva umorna ipak sam imala snage za posjetiti mali pazar s ručno rađenim stvarima i kupiti drvenu, ručno rađenu bocu u kojoj oni obično pohranjuju rižino vino, i bijelo rozi kaputić od dlake yaksa, ako sam uspjela dobro razumijeti staru, dragu ženicu, crvenih obrazića.
Dan prije odlaska penjala sam se na najpoznatije buutansko odredište, Tigrovo gnjezdo. Legenda kaže da je u 8. stoljeću Padmasambhava (Guru Rinpoche) doletio upravo na ovo mijesto na leđima tigra Khenpajonga, te da je u špilji na kojoj je poslje izgrađen hram meditirao 3 godine, 3 mjeseca, 3 dana i 3 sata. Tigrovo gnjezdo definitivno je naposjećenija destinacija u Butanu. Dok bi na drugim mjestima hodajući jedva koga sreli, ovdje su ljudi u rijekama odlazili i dolazili. Stari ljudi jedva su disali, ali su se svejedno penjali korak po korak, a onda ih je na kraju čekala poslastica od preko 700 stepenica koje su vodile do samog hrama.
Na putu prema dolje djeca su trčala, osmjesi su blistali na ustima, svi su bili zadovoljni zbog svog uspješnog dana, a meni se činilo da sam se taman zagrijala i da sad već moram napustit ovu zemlju za koju se nadam da će bar još neko vrijeme živjeti u svom balunu. Opustila sam se još tu zadnju večer u tradicionalnoj kupki s vrućim kamenjem i mislima već poletjela u Bangkok gdje će mi se napokon pridružiti i Vladi, pa da po treći put uživam u toj zemlji azurnih plaža i zaboravim na studen.
