Moorea je zarobila moje srce već iz aviona. Promatrala sam taj otok dok sam slijetala na Tahiti i bila očarana oblicima njenih planina. Idućih pet tjedana opsesija se samo povećavala. Na Mooreu sam se vraćala četiri puta. Prvih pet dana provela sam ondje s prijateljicom Marthom iz Meksika, iznimno talentiranom macrame umjetnicom koja putuje svijetom, prodaje svoj nakit po raznim festivalima i sajmovima, i jednostavno - živi svoj san. Martha je dobro trpjela moje oduševljenje planinama Moore i otokom koji smo obišle bezbroj puta:
"Joj Martha ma vidi ove stijene. Ma vidi ovu planinu! Kako je lijepa ova stijena“, govorila bih neumorno. Planinarile smo na Tres Pains i Tres Coconout, što su bili kratki hajkovi od dva, tri sata. Nakon toga bi se spustile na farmu koja se krila odmah ispod vidikovca Belvedere. Ledeni kokosi koji se otvaraju pred gostima i savršeni sladoledi bili su poput sna nakon vrućeg i vlažnog, tropskog uspona. Cvjetni tiare mi je najdraži okus sladoleda, a voljela sam i liči, guavu i đumbir.
Vjeruješ li u divove?
Kad putujem volim se družiti s lokalnim stanovništvom pa sam uživala planinariti do prekrasnih slapova s Tehiom. Do slapova smo išli bosonogi. Obožavam osjećaj zemlje pod stopalima. No baš kad smo se vratili do auta shvatila sam da nemam naočale, pa smo cijelu rutu još jednom otrčali. Napadali su nas mali crveni mravi pa smo odlučili otići do plaže i saprati ih sa sebe.Tehiu su (što znači nebeske oči) otočne planine imale dublje i izraženije značenje:
"Vjeruješ li u divove?“, pitao me posve ozbiljno i promatrajući planine rekao kako vjeruje da su žive - samo se kreću veoma sporo. Iako sam teško mogla zamisliti planine kao divove, ima nešto poetsko u ljubav koju koju ti ljudi imaju za svoj kraj.
Brežuljci ispod površine
Lijepo je i ispod površine. Bila sam na dva zarona i vidjela najšarenijim kistom obojene morske brežuljke, s desecima morskih kornjača i morskih pasa - crnorepih od limunskih. Nekoć popularne, danas napuštene kućice na moru podsjetile su na posljedice pandemije. Predivni kompleksi, česti motivi na fotografijama diljem Francuske Polinezije stoje prazni, napušteni i zapušteni. Baš sam nedaleko od jednog takvog kompleksa na Tahitiju gledala izlazak sunca prvog dana 2024. godine. Sanjiva i sretna, imala sam osjećaj da će ovo biti posebna godina.
Plaža Vaiava i noćna drama
Na Tahitiju sam često s Melinom, koja je radila kao hostesa na brodovima, odlazila na plažu Vaiava. Ona me upoznala s Talijanima koji su me odveli na prvi noćni zaron s baterijama. Voljela sam svaku sekundu tog noćnog, magičnog svijeta, u moru: kornjače koje se spremaju za san, ples morskih jegulja, skrivanje ribica u okrilje grebena, pa čak i dramu koju smo imali na izlazu prema površini.
Na 25 metara dubine pokušavala sam Aleksu objasniti da mi treba uteg jer mi se kisik ispraznio pa više nisam imala dovoljno težine. Po noći sve je drugačije, strašnije i opasnije, pa će strah u njegovim očima ostati zauvijek zabilježen u mom sjećanju. On je mislio da mi je nestalo kisika i počeo mi provjeravati opremu. Sve je dobro prošlo, a na brodu smo se svi dobro smijali, grlili i nazdravljali punčem. Nakon toga smo morali i svi zajedno izaći vanka. Ne pomisle ljudi svaki dan da ćeš im umrijet pred očima. U mojoj je glavi sve bilo u redu, pa se nisam uznemirila, al Aleks bi me na spomen noćne morske avanture samo pogledao, uzdahnuo i zagrlio.
Sadnja koralja
Stigao je i jedan od najdražih dana u pet tjedana, koliko sam lutala po Polineziji. Pri dolasku u ovaj kutak svijeta moj glavni cilj je bio saditi koralje s divnim ljudima. Teanui je bio divan vodič, njegov je engleski bio zavidan s obzirom na to da ga je učio tek par mjeseci otkad je počeo raditi za Coral Gardenerse. Teanui je bio potpuno posvećen spašavanju grebena i pun entuzijazma, koji je prenosio i na ljude oko sebe. Zasadili smo nove male koralje i odnijeli ih u, kako ga nazivaju, malo rodilište tik pred njihovim objektom. Nedaleko od rodilišta na dubini od pet metara nalazila su se i velika stabla gdje su prebacivali koralje nakon što bi dosegli određenu veličinu.
U zadnjih 30 godina u svijetu je nestalo čak pola koraljnog grebena, a do 2050. bi ta brojka mogla narasti do čak 90 posto. Zbog toga je i toliko važan posao koji rade ti iznimni ljudi. Do sad su morski vrtlari posadili 100 000 koralja, a plan im je dostići milijun do kraja 2025. Cijeli projekt je započeo kao školski projekt mladih surfera, da bi se polako proširi po cijeloj kugli zemaljskoj.
Loveći val
Teapuho je najpoznatiji val uz Pipeline na Havajima, Cloud break na Fijiu te Jaws, Maverick i Nazare za surfere velikih valova. U ovo doba godine Teahupo ne raste u razmjere kakvi se viđaju na snimkama, ali bez obzira na to sam ga odlučila posjetiti. Za dobrodošlicu nas je dočekala igra na desetke dupina. Iskakali su oko broda, dajući mi najljepši rođendanski poklon. Dobila sam i cvjetove tijare koji imaju posebno značenje - nosite li ih iza lijevog uha to znači da ste zauzeti. Nešto kasnije zaplivali smo u špilji koja je nekoć bila rezervirana za kraljeve i kraljice, pješačili do skrivenog slapa Anaihe, jeli "kraljičin kolač" - najslađi dio kokosa i sirovu ribu, koja se uz pizzu može kušati na svakom koraku. Carpaccio je neizostavan dio polinezijske kuhinje, a njihovo nacionalno jelo zove se poisson cru - uglavnom tuna ili mahi mahi spremljeni u kokosovom mlijeku s narezanim krastavcima, pomama, mrkvom i mladom kapulicom.
Pomalo...
U ovom kutku svijeta slobodno vrijeme je jako važno. U slobodno vrijeme se druži s obitelji, surfa, roni, ide u podvodni ribolov, radi se na farmama u polju. Tahiti je populacijski najbrže rastući otok Polinezije; sa svojih oko 250 tisuća stanovnika čini čak 70 posto cjelokupnoga stanovništva Francuske Polinezije. Drugi po populaciji je Moorea s tek 20-ak tisuća stanovnika, nakon toga je Raiatea s 15-ak, a svi ostali otoci broje manje od 10 tisuća ljudi. Na Tahitiju ima noćnog života i akcije, ali svi ostali otoci su mirni i spokojni, baš onakvi kako ih se i prikazuje.
Potraga za perlama
S Marthom sam Tahiti obišla cijeli tri puta i uvijek smo bile u potrazi za perlama. Njoj su trebale za izradu nakita, a ja sam u centru Papeteea, gdje su najbolje i najljepše, kupila prekrasan lančić sa zelenom i ljubičastom perlom za mamu (jer mame zaslužuju najbolje), a sebi sam poklonila pet perli nepravilnih oblika. U Polineziji se perle dobivaju umjetnim putem. U samu kamenicu stavljaju se dijelovi Mississipi školjki kojima treba pet godina da se pretvore u tahićanske crne perle. Iako naravno postoje i prave perle, one su izrazito rijetke. Ljudi su ih previše izlovlili, o čemu smo čitale u Muzeju perli u srcu Papeetea. Osim što sam pronašla perle, zadnji dan polinezijske pustolovine provela sam promatrajući show tahićanskih plesova i sretna, oprostila se od tog uzbudljivog kutka svijeta.
Antea u Zambiji: "Zemlja u kojoj mi se ostvario najstariji san"
