Galerija
Kako je lijepo opet putovati! Za nekog poput mene zatvaranje svijeta izgledalo je kao oduzimanje slobode. Moj ponovni odlazak u Egipat bio je povratak mojih krila. Egipat me prvi puta oduševio 2017. Putovala sam tada kroz Izrael, Jordan i Libanon, a u Egipat sam pomislila samo malo svratit vidjet piramide, kojima sam se divila još od malena.
Tako su se moje mislili vrtjele sve dok mi prijateljev tata za vrijeme zajedničke večere u Tel Avivu nije počeo pričati o Sinaju. Njegova sjećanja bila su puna ljubavi, pozitivnih emocija, a u očima mu se vidio onaj nesvakidašnji dječji sjaj. S nostalgijom je pripovijedao o svim sretnim danima provedenim tamo, svim ljepotama, adrenalinskim sportovima, prekrasnom šarenilom obojanom Crvenom moru, nestvarnim pustinjskim planinama i nakon te večere odlučila sam - idem na Sinaj!
Koji tjedan nakon otkrila sam da je svaka njegova riječ bila skromna istina, jer Sinaj je za mene apsolutna magija. Prvi odlazak u Plavu lagunu već tada je značio i povratak. Lagunom danju jurcaju vrsni kajteri, a tu sam i ja ove godine odlučila naučiti novi sport i apsolutno mu se prepustiti i uživati. U zalazak sunca lagunu prekrije lagani smiraj i svi se na plaži skupe na lijeno druženje i uživanje u obojanim rozim planinama Bliskog istoka s druge strane mora.
Ove smo godine Nadia (moja prija Čileanka) i ja upoznale divne ljude pune podrške i razumijevanja i prijatelje za život. Trebala sam se vratiti tamo provest još mjesec i pol i učiti arapski s Hend, vrhunskom kejtericom i slastičarkom, ali ozljeda ramena na snowboardu me u tome spriječila, no sigurna sam da čim zacijeli da ću se vratiti u plavu lagunu i da ću opet kajtati, napokon naučiti arapski i svaku večer igrati šeš beš.
U Plavoj laguni najviše volim rana jutra, kada još uvijek svi spavaju i učini mi se da je cijela laguna stvorena samo za mene. Moja najdraža mala kućica na plaži ima maleni prozor na prednjoj strani pa odmah iz kreveta mogu vidjeti more. Svaka kućica gotovo je identična, par kvadrata zaštićenih šibljem i madrac na podu, sa malom verandom i par kušina ispred. Ipak ova s malenim prozorom , za mene je nekako posebna.
Ujutro je laguna mirna poput zatišja pred oluju, samo što oluja nikad ne stigne već samo predivni sunčani dan koji se pretvori u radost. Psi i mačke žive u savršenom miru, a ponekad na plažu u posjet dođu i koze. Do plave lagune se može doći iz Blue holea, jednog od najpoznatijih i najopasnijih mjesta za ronjenje na svijetu. Na to vas podsjeća zid na obali prepun ploča s imenima ljudi koji su tu izgubili život. No do Plave lagune možete doći i iz Dhaba, malenog grada sa 15-ak tisuća stanovnika, punog malih slatkih kafić i restorančića. Upravo tu smo Violet (moja prija Francuskinja), Nadia i ja završile našu školu ronjenja, baš kao i mnogi ljudi koji biraju doći u ovaj gradić radi te smirujuće i bajkovite aktivnosti.
Ovako sam to doživjela prije 5 godina: “Gotovo svi u Dahabu bave se ronjenjem, pa u hotelima, hostelima svatko ima svoju ronilačku školu. Ovog puta nisam imala vremena za školu, iako sam se počela jako baviti mišlju da se vratim u taj mali nestvarni svijet na dva tjedna i napokon završim tu školu koju toliko odgađam. Ronjenje s bocama stoga nije dolazilo u obzir, ali ronjenje koraljnim grebenom bilo je predivno, taj potpuno zasebni morski svijet toliko je poseban i ako ga ne istražujemo zauvijek ćemo ostati zakinuti za 70 posto čarobnog dijela zemaljske kugle.”
Nakon 5 godina sam se vratila i zaista ostvarila tu svoju želju. Za otići na zaron doslovno bismo trebale obući odjela u dnu našeg hostela i prošetati do mora. Bile smo dobre i ustrajne, zezale smo se cijelo vrijeme da smo kao u školici, naš prijatelj Sam, Nizozemac, digao bi se zajedno s nama i otišao na tečaj kitesurfa u gradsku lagunu, a mi bi se pripremile za naš zaron, dok bi predvečer gledale filmiće o ronjenju za ispit. Kad su stigli svi naši prijatelji Izraelci srećom smo već završili školicu, pa smo se mogli prepustiti izlascima i zabavnim aktivnostima.
Jedan dan uzeli smo quadove i vozili se kroz pustinjske planine Sinaja. Volim kad se nađem s prijateljima zajedničke aktivnosti jer nas to još više zbliži, a Sinaj je učinio baš to. Prije 5 godina bila sam i noćnom roštilju u planinama gdje su su nam put osvijtljavale zvijezde, baš kao što sam opisala pri početku, magija.
No Egipat bez povijesnih mjesta, mitologije i hijeroglifa nije potpun. Pa ako sa Sinaja želite ići u “kopneni “ dio Egipta, morate uzeti novu vizu i zaputiti se prema kaotičnom Kairu. Jedino mjesto na svijetu koje sam posjetila, a da ima gori promet od Kaira je Dhaka, glavni grad Bangladeša.
Gotovo svaka osoba koja je posjetila Kairo imala je bar malu neugodnu avanturu u prometu. Imala sam sreća da sam tamo upoznala Muhameda koji me vozio svuda naokolo, od jednog od drevnih čuda svijeta gdje sam na devi obišla sve 3 piramide (Khufu, Khafre i Menkaure) te swingu, do Dahsura i Shakkare te njene Djoserove stepenaste piramide u koju sam dok sam ulazila u nju imala osjećaj kao da ulazim u utrobu neke nevjerojatno divovske zvijeri. Nije mi bilo nimalo zabavno, dapače jako klaustrofobično, a opet nekako nevjerojatno privlačno. Mislim da mi se u Sakkari najviše svidjela Mererukijeva mastaba najveća je i najrazvijenija od svih ne kraljevskih grobnica u Sakkari, što i ne ćudi kad znamo da je on bio kraljev zet. Oslikani zidovi ovdje su posebno važni jer prikazuju normalan život ljudi toga doba, pa se s ovim otkrićem došlo do važnih informacija o tadašnjem načinu života. No s Muhamedom sam i vodila ekološki rat.
Vozili smo se cestom uz jedan od rukavaca Nila, čiju vodu nažalost nisam mogla vidjeti koliko se na njoj nalazilo smeća, obuzela me nevjerojatna tuga i srdžba u isto vrijeme i dok se on slagao s mojom propovijedi o potrebi za očuvanje Zemlje, 10 minuta nakon našeg razgovora non šalantno je zgužvao praznu kutiju cigara i bacio je kroz prozor, a pravdao se riječima “Ali to svi rade”, onda smo morali ponovit cijelu lekciju o ekologiji da shvati da za početak to mora prestati raditi on, pa će možda to prestati i raditi i ljudi oko njega.
Nikada nisam bila od nekih dogovorenih ruta, plaćenih tura, ne volim da me netko vodi za ruku, ali u Egiptu bih svakome preporučila krstarenje Nilom, ponajviše zbog toga što vas odvedu u sve najpoznatije i najljepše hramove, a njih je neizmjerno mnogo. Uputila sam se vlakom za Aswan odakle smo se lagano rijekom vozili prema Luxoru, no prije samog početka otišli smo još južnije prema granici sa Sudanom gdje smo posjetili Abu Simbel, dva hrama posvećena Ramzesu II. Zbog izgradnje obližnje Asuanske brane hramovi su bili u velikoj opasnosti, pa su UNESCO i egipatska vlada zajedničkim naporima preselili svih 16 tisuća blokova na uzvisinu višu za 60 metara od njihovog originalnog mjesta gradnje. Cijeli proces trajao je od 1963. do 1968. godine.
Kalabsha hram je baš poput hramova Abu Simbel bio premješten zbog opasnosti od podizanja razine vode, on je bio ujedno i prvi hram koji sam posjetila u Egiptu posvećen Merulu donjonubijskom bogu Sunca. U gradu sam kupila mnoga ulja za koja me i ove godine mama pitala zašto ne idem dolje da joj ih opet donesem, jer na Sinaju nisu toliko dostupna.
Posjetili smo i hram Philie i Aswan, kraj kojeg se brod parkira baš pred sami hram, pa mogu zamisliti kako su tako u prošlosti pristizali brodovi tik pred njihova vrata. Vozeći se nizvodno pristajali smo još razgledati Kom Ombo, Edfu, Esnu, i za kraj pristali smo u Luxor, istražili dolinu mrtvih gdje sam uspjela lukavošću posjetiti jednu grobnicu više, uključujući naravno i onu Tutankamona koja nije ni upola lijepa kao neke druge, koje imaju više boja, a hijeroglifi izgledaju kao da su jučer ispisani.
Hijeroglifima sam bila opsjednuta još od 5. razreda osnovne škole kada smo moja prijateljica Dajana i ja išle na dodatnu grupu iz povijesti i dopisivale se na svom tajno izmišljenom pismu ugledajući se baš na egipatske hijeroglife. Na jednom od zidova u Luxoru nalazi se i neobična slika ejakulacije, na kojoj se vijerno prikazuje oblik spermija, što kao i mnoge druge stvari u Egiptu, ostavlja neobičan osjećaj misterije, pogotovo kada znamo da je mikroskop izumljen tek 1595 godine.
U Luxoru je i najveličanstveniji od svih hramova, Karnak, gdje su radoznale egipatske djevojčice na slabom engleskom željno uspostavljale komunikaciju sa mnom i molile za selfie, baš kao pusta djeca i mladi u Egipatskom muzeju u Kairu najiskorištenijem muzeju na svijetu. Muzej je pun školske djece koja direktno iz muzeja uče o svojoj povijesti, mladih studenata povijesti, arheologije i umjetnosti zanesenih u nadrealni postav muzeja. Ne znam kad ću opet hodati ovim hramovima ali sam sigurna da ću ćim zacijelim rame krenuti u posjetu svojim prijateljima na Sinaj, u Plavu lagunu.
