Moja premišljanja ići ili ne ići do Magnetic otoka rasplinula su se u sekundi kad sam saznala da postoji mogućnost da vidim koale u divljini. Odluka je donesena u hipu: IDEM.
Do otoka velikog tek 52 kilometra kvadratnog dolazi se trajektom od Townsvillea, a vožnja traje samo dvadesetak minuta. Na otoku živi 2107 stanovnika, nema srednje škole pa sva djeca ujutro trajektom odlaze u Townsville, na što se svi redom žale zbog ranog dizanja. E, što kad ste s Brača pa vam treba skoro i cijeli sat. Ne znaju oni koliko im je dobro.
Ime je otoku još 1770. nadjenuo James Cook, jer je magnetska sila otoka ometala njegove brodske kompase. Velik dio, čak 54 posto, je nacionalni park. Za vrijeme drugog svjetskog rata otok je bio jako važan zbog dobre preglednosti cijelog područje pa je na vrhu otoka, na visini od 497 metara, sagrađena promatračnica s cijelim sustavom za komunikaciju.
Za doći do nekadašnje vojne baze treba kojih 45 minuta šetnje, najuzbudljivijih 45 minuta mog putovanja. U svakoj sekundi okretala sam se oko sebe, gledala među grane, pogledom tražila ta mala siva klupka dok ih napokon nisam ugledala. Na najvišoj mogućoj grani najvišeg stabla u cijelom okruženju spavala je mama koala, a na grani do, igrala se njena mala beba.
Toliko sam bila uzbuđena. Srce mi je kucalo kao što curama kuca kad ugledaju nove štikle ili momcima u zadnjoj minuti napete nogometne utakmice njihovog najdražeg kluba. Cijelo djetinjstvo sve sam svoje rođendanske želje, pa i sve one ostale, potrošila na uvijek istu "da imam živu koalu". Za tren oka već sam se penjala po okolnim stablima pokušavajući uslikati te preslatke medvjediće.
Koliko god spretna bila, pala sam nekoliko puta, razbila ruku, penjala se opet, skakala kao majmun, tako da su me ljudi sa zemlje u čudu gledali, blago rečeno, kao neku luđakinju. Provela sam gotovo čitav sat gledajući ih, a mogla sam stajati još, ali cura s kojom sam bila u šetnji zaista je bila i više nego strpljiva pa sam teška srca napustila koale i krenula natrag u Base, naš hostel u kojem se održavala Ladies Night.
Punč za jedan dolar i momci obučeni u haljine, večer je koja se nikako ne propušta. Moja gipkost gotovo mi je donijela i nagradu od 50 dolara u jednoj igri, gdje se bez doticanja poda rukama ili koljenima, usnama morate spustiti skroz do poda i dignuti, u početku, kartonsku kutiju, a u samom finalu, novčić od 50 centi. Nažalost u finalu, za tek koju sekundu, moja je protivnica bila brža i u krevet sam morala bez nagrade.
Na otoku sam se opet očarala bogatstvom ptičjeg svijeta, a jedna me ptica iznenadila svojom snagom. Šetajući po slacklineu, po zaljevu Horseshoe, odjednom sam primijetila komešanje i naglo odmicanje svih ostalih ptica, a jedinu koju sam na kraju zatekla bila je cocobarra, ptica neprimjereno velike glave naspram svom tijelu.
Kasnije sam doznala da za to postoji razlog, kao i za sve u prirodi. Ova ptica jako je korisna jer ubija zmije. Uhvati ih u kljun, potom njima tresne nekoliko puta o zemlju da ih onesvijesti, a onda ih u komadu proguta. Zadivljujuće malo stvorenje ostavila sam u miru da jede, a ja sam otišla nahraniti wollabye, vrstu malog klokana. Plašljivci bježe od ikakvog zvuka, pa smo se svi prisutni pomicali uz najneprimjetnije pokrete, a umjesto riječima komunicirali smo znakovima. Čak i zvuk aparata natjerao bi ih na bijeg. Još uvijek nisam vidjela prave klokane, one velike, ali i za to će uskoro doći vrijeme.
Dva dana nakon morala sam napustiti Magnetic Island i uputiti se na Airlie Beach, mjesto kao da je napravljeno samo da bi turistima uzelo što više para. Puno barova, alkoholiziranih osamnaestogodišnjaka, preskupe hrane i nikako mi nije bilo jasno što to lijepo ljudi vide ovdje.
No, nije sve za svakoga, a ja sam se potrudila i našla nešto što je mene oduševilo. Papige! Papige na sve strane, ujutro čim se probudite krešte sa stabala, tuku se za popadalo voće, prelijetaju preko vas, čas vas se boje, čas ne boje, kao neka hiperaktivna, kriještajuća, šarena, sretna djeca. Pozdravile su me i u luci, dok sam jedrima isplovljavala i napuštala to, za mene, ne baš predivno mjesto.
Brod imena Wings, katamaran s ogromnim jedrima i jacuzzijem, poveo je 31. putnika i 3 člana posade u trodnevnu avanturu oko otoka Whitsundays. Prije spavanja, članovi posade održali su nam predavanje o svemu što bismo sutra mogli vidjeti u moru, pa su Disneyevi crtići za sekundu poprimili neku čudnu, do tad nezamislivu notu.
> 35 sati putovanja za fenomenalan osjećaj kao da vas je netko ubacio u dokumentarni film
Ispričali su nam da priče o sirenama potječu od lamantina, ružnih, ogromnih morskih sisavaca iz porodice reda morskih krava, koje bi mornari opijeni rumom zamišljali kao predivne žene i tko zna što radili s njima. Druga priča odnosila se na malog Nema. Svi znamo kako ide priča i kako tata, nakon što izgubi ženu, ide tražiti u beskraj oceana svog malog izgubljenog sina Nema.
U pravom svijetu, klaun riba ne odmiče se više od nekoliko centimetara od svoje vlasulje. U slučaju pogibije mame, tata se pretvori u mamu, a kad sin odraste, napravi male sa svojom mamom, to jest bivšim tatom. Ova činjenica također objašnjava i zašto mali Nemo ima zakržljalu peraju.
Nakon ne tako milog predavanja, u kojem su nam porušili sve dječje snove, izvukla sam se na palubu. Gledajući u milijune zvijezda jako smo rano utonuli u san. Buđenje nakon prvog dana jedrenja bilo je za mene čarobno. Probudila sam se u pola 5 da bih uživala u izlasku sunca, a na cijelom brodu do pola 7 probudila se samo još jedna cura, tako da smo puna dva sata samo za sebe zadržale prve zrake sunca i pogled na jednu od, po mnogim listama, najljepših plaža svijeta, Whitehaven.
Odmah poslije doručka prevezli su nas brodom na plažu gdje smo proveli jutro u tirkiznom plavetnilu, a poslije laganim hodom stigli do vrha malenog brda, odakle tek dobijete dojam na kako predivnom mjestu se nalazite. Putem do vrha upali smo u svijet voajerizma. Gledajući dvije zelene divne iguane u njihovoj intimi, osjećala sam se pomalo kao krojač Tom dok kroz rupu gleda Godivu. Srećom pa mi bar nismo oslijepili.
Slijedilo je popodnevno ronjenje u zaljevu Mantaray na otoku Hook, jednom od najljepših zaljeva za ronjenje na ovim prostorima. Pri samom ulasku, počastio nas je plesom pet predivnih malenih manta. Vrtjele su se jedna za drugom ukrug, izvijale peraje iz oceana, kao da nam mašu u znak pozdrava, a potom, kad smo svi zaronili, nestale su u plavetnilu.
Kad ste pod morem na ovim prostorima tek shvaćate da ste u nekom totalno drugom svijetu. Pokraj vas prolaze ribe, neke veće i od metra i to na stotine njih, svih boja i šara i svaki put vidite neku koju do tada niste ugledali.
Ja, ja sam ponovo tragala za kornjačom, ali moja potraga ni ovog puta nije urodila plodom. Lagano imam osjećaj kao da mi je postala opsesija. Svi ih vide na sve strane na svakom mjestu gdje ronimo, jedino ja ne. Urota kornjača! Mora da je to neka njihova ušlagirana igra. Poznato vam je da kornjače jedu meduze? Pa meduze su zapravo droga u morskom svijetu. Kornjače jedući meduze haluciniraju, baš poput ljudi na drogama, one su glavni stoneri mora. Ako se prisjetite kako kornjače izgledaju i pričaju u Nemu, sve će vam biti puno jasnije.
Problem je što kornjače ne raspoznaju meduze od plastičnih vrećica. Nakon što pojedu vrećice, njihovo se tijelo napuni plinovima. Njihov stražnji dio tijela napuše se i ispliva na površinu, što im onemogućuje da uzmu zrak i na kraju se utope. Drugi problem je globalno zatopljenje. Temperatura pijeska iz godine u godinu raste i ljudi ovdje vjeruju da će kroz 50 godina biti toliko visoka da kornjače više neće moći polagati svoja jajašca.
Još sam dan provela jedreći uz veličanstvene obale Whitsundaysa i opet je bilo puno ronjenja, ali nigdje kornjača. U svakom slučaju, imam još 50 godina šanse da ih ugledam, pa se nadam da će doći i taj dan.
Cijene:
Trajek za Magnetic island 32 dolara
Whitsundays jedrenje 400 dolara
