Sandfly! Pješčane mušice trenutno su moja najgora noćna mora! Priroda, vreće za spavanje, šatori, kuckanje kiše toliko blizu, a toliko daleko, pranje zubi u travi, kuhanje na minijaturnim kuhalima, pribor za jelo koji je ravan filmovima "Transformer", miris mora s kojim zaspete i s kojim se probudite, odraz stabala u zrcalnom jezeru, pjev ptica dok umivate lice vodom iz rijeke, sve su to male stvari zbog kojih toliko volim kampiranje.
Ima još jedna stavka zbog koje me ostali u principu uvijek mrze, a to je da moje tijelo već jako dugo ne reagira na ubod komaraca. E pa ima bit da mi se sad sve moje likovanje vraća. Sićušne mini bube izgrizle su me do krvi. Njihov ubod, naime, ne ode za dva, tri dana, kako je to s ubodima komaraca. Njihovi ubodi bude vas usred noći dva do tri tjedna.
Mali vragovi uglavnom bodu u predjelu gležnjeva i ruku. Mislim da im se sviđa ta tanka, prozirna, nježno roza koža. Kako bilo da bilo, ja sam sad njihova najdraža hrana i svaki se dan probudim s par novih uboda. Na jednom predivnom mjestu, nacionalnom parku Abel Tasman, jedna uvala nosi njihovo ime: Sandfly Bay.
Prvo što smo učinili na južnom otoku bio je trekking ovom predivnom rutom, inače dugom 51 kilometar. No s obzirom na to da nismo imali puno vremena, prešetali smo 34 u jednom danu i uz to se kupali u toj predivnoj Sandfly uvali, gdje me, eto, nije ubola niti jedna pješčana muha.
Ujutro smo stigli do svog taksi broda, kojeg smo dan ranije rezervirali da nas odveze u uvalu Onetahuti. Nacionalni parkovi, pogotovo oni koji sadrže jednu od devet velikih šetnji (Great walks), skoro su nemogući za posjetu. Sve trebate prethodno rezervirati. Jedna od najgorih je Milford sound, koja se rezervira gotovo 6 mjeseci unaprijed. Nažalost, upravo zbog ovog razloga trebat ću je preskočiti.
Stigavši pred agenciju s kojom smo imali dogovoren taksi brod, primijetila sam da su svi brodovi na prikolicama. Ne pridajući tome veliku pažnju nastavila sam uživati u svojoj obaveznoj jutarnjoj kavi. Ubrzo je nastupilo iznenađenje. Sve su nas smjestili u brodove ovisno na koju su nas plažu vozili, potom su prikolice prikačene za traktore vozili pred obalu, gdje su ih naizmjence preuzimala dva vozača koji bi ih potom vozili u more. Traktori bi bili po desetke centimetara u moru, a potom bi ostavljali brodove da se, poput malih kornjača, muče i lagano, metar po metar, dokopaju dubokog mora.
Šetnja koja je uslijedila bila je toliko lijepa da ni u jednom trenutku nisam pomislila da šetamo 34 kilometra. Na stazi se svakih 10-ak kilometara nalazi mjesto za kampiranje, a na tri mjesta i kuća u kojoj se može spavati, ali sve je to rezervirano unaprijed. Dva stajanja za kupanje i sunčanje, koji će biti jedini u idućih tjedan dana, bili su prava radost. Prolazili smo i preko dva viseća mosta i uživali u bogatom svijetu raznolikih ptica.
Nakon iscrpnog dana umorni smo se odvezli u Nelson. Dozvoljeno kampiranje na parkingu usred grada bilo je za mene potpuno neobično. Grad mrtav, ni žive duše. Pokušavajući naći nešto za pojesti stižemo u pizzeriju koja je upravo zatvorila (21:30). Tri para u njihovim 50-ima pokušavaju nam pomoći, ali misle kako je sve zatvoreno i tada nam daju svoju kutiju s preostalim komadima pizze koju su mislili odnijeti kući.
Sretni što imamo nešto za pojesti odlazimo u jedini otvoreni bar popiti pivo. Super ekipa, sve skupa 10 ljudi, al nije ni da treba biti više, međutim, umor nas je dotukao pa odlazimo posjetiti svijet snova. Jutro nakon, tuširanje na istom parkingu gdje smo i spavali dva dolara najbolje uloženog novca, jer ne možemo prljavi na degustaciju vina.
Ceste kojima se vozimo su prekrasne. Kako su na sjevernom otoku izvirali mali zeleni brežuljci, tako sada na južnom izviru predivne šume, a kad dođete u regiju Marlborough, pred vama se, koliko god vam pogled pruža, prostiru zeleni vinogradi.
Iz malog grada Blenheima cesta vas vodi do vinarije Brancott. Restoran i vinarija smješteni su na vrhu brdašca, a cijeli zid, pored kojeg su stolovi u restoranu i sala za degustaciju, zapravo je staklena stijena, pa je užitak tim veći. Nije čudo kada kažem da je vinariju pokrenuo Hrvat Jukić. I dok su svi govorili da je na južnom otoku previše hladno za proizvodnju vina, on nije odustao te je 1973. sa svojim sinovima posadio lozu koja je uspjela, a danas se cijelo područje može pohvaliti svojim savršenim Sauvignon blanc vinom.
Hrvati su, naime, jako poznati vinari na Novom Zelandu. Nije ovo jedina vinarija koju je pokrenuo Hrvat, jer oni su zapravo radili ono što su najbolje znali, ono što su činili kod kuće, sadili su lozu i radili vino, lovili su ribu i prodavali poznati "fish and chips" i to je uspijevalo. Napokon je ono od čega su kući imali šačicu donosilo kamione.
U razgovoru sam objasnila kako zaista volim slatka vina kao što su Marsala i Porto pa smo umjesto pet dobili šest različitih vina za degustirati. Uskoro smo se toliko raspričali da nam je naša domaćica donijela i keksiće, a onda nas ostavila da popijemo u miru onoliko koliko želimo, a naravno, htjeli smo sve.
Shvativši da Ryan sigurno ne može voziti, ostali smo pojesti malo sira posluženog s voćem, a ja sam, kad smo već tu, uz hranu degustirala i tri crna vina, pa smo nakon sat i pol, kad je Ryan već došao sebi, krenuli dalje na put.
Ovog puta cesta je vodila uz more. Nakon prospavane noći svratili smo u maleno mjesto Kaikoura, točnije, zanimao nas je više taj maleni poluotok. Kai na maurskom znači hrana, a koura jastog. Stara maurska legenda kaže da je polubog Maui dugo lovio veliku ribu, a kad se stao odmoriti, točno na mjestu današnje Kaikoure, riba se pretvorila u Te ika, a Maui (sjeverni otok), a kanu je postao TeWaka, a Maui (južni otok), mjesto gdje je Kaikoura zapravo je glavno sjedalo u maurskom kanuu.
Nismo se ni parkirali, a već smo primijetili tuljane kako se izležavaju pored auta, ispod klupa, upravo ono zbog čega smo došli. Te velike lijene životinje apsolutno su svugdje. Ukoliko im se približite na blizinu koju oni smatraju neprihvatljivom, proizvodit će čudne glasne zvukove, dovoljno da znate da ste preblizu.
Cijela šetnja od parkinga na jednoj strani poluotoka i nazad traje oko dva sata. Prvo idete gornjom stazom i gledate sve te litice, a potom se vraćate po plaži na kojoj se izležavaju tuljani. Na jednom malenom djelu smještene su mame s djecom i tamo je bolje ne približavat se jer se odjednom svi počnu glasati najglasnije što znaju, i tuljani i galebovi, i u trenutku shvatite da ste pretjerali.
Nakon plaže s tuljanima slijedi plaža s galebovima. Nagledala sam se galebova u životu, gotovo su jedina ptica koja je svugdje. Gdje god dođem i imam hranu u rukama eto ti neki galeb pored mene, ali ovakvo nešto nikada nisam doživjela. Puna plaža galebova odraslih, starih, malih, malenih pa još manjih od toga, kreštavi zvuk povećan do maksimuma, sa svih strana.
Nažalost koliko god se bojala, kao mala voljela sam gledati filmove Alfreda Hitchcocka, pa sam među ostalima gledala i Ptice, a dok me jedan galeb lovio po plaži, to je jedino o čemu sam razmišljala. Kako će se svi dignuti u zrak i strmoglaviti na mene. Brzo smo uz smijeh pobjegli s tog gnjezdilišta i pohitali u Christchurch.
Putem smo pokupili stopere, što nam je postala rutina, jer oboje smo putnici, a uz to Ryan je ekspert za stopanje, pa zna kako je ponekad teško čekati satima uz rub ceste bez da te itko i pogleda, a kamoli stane, pogotovo ako ste dva momka, jako teško da će vam itko stati.
Tako smo došli kao spasitelji Danielu i Danielu. Odvezli smo ih u park gdje je besplatno kampiranje u centru grada, ali smo se svi neugodno iznenadili kad smo se našli na malenom parkingu usred velikog parka s oznakama zabrane postavljanje šatora na travu. Besplatni kamping u parku, ali bez doticanja parka. Ostavili smo ih, zažalili im sreću i otišli u svoj hostel koji smo imali rezerviran za iduće dvije večeri.
Dotakavši krevet obuzela me neopisiva milina. Kako je malo čovjeku potrebno da bude sretan. S vremena na vrijeme odsjesti u hostelu je kao biti u slatkom raju, pa opet na ulicu, u parkove, na plaže, u pakao, ali zabavni pakao. Kako smo u sobi imali Škota, Granta, odmah je bilo jasno da ova dva dana nećemo provesti u miru. Ajmo na pivo, ajmo na viski, ajmo u bar, ajmo u pub. Škotima bi prvi viski u svakom baru trebao bit besplatan jer se svakako neće zaustaviti na tome.
Dok bi spremili večeru, eto njega, da je samo otišao do bara malo popit. Malo, tri viskija i čovjek potpuno normalan, nevjerojatno, kao da im je umjesto krvi viski u venama. Srećom, nije proveo dan s nama na poluotoku Banks jer ne znam kako bi to završilo, al zato smo imali dva Nijemca sa sobom.
Nijemaca je u Australiji i Novom Zelandu toliko mnogo da mi je napokon jasno zašto je Njemačkoj stalno potrebna radna snaga. Jer su Nijemci svi na godišnjem, godišnjem koji uvijek traje po nekoliko mjeseci ili godina, a ove su im zemlje posebno zanimljive.
S našim Nijemcima posjetili smo preslatki grad Akaroa, jedan od rijetkih kojeg su izgradili i u kojem su živjeli Francuzi. U njemu se rodio i kapetan broda Endurance, Frank Arthur Worsley. Kapetanov sam dnevnik pročitala prije par godina i bila toliko zadivljena avanturom koju su doživjeli kada se brod razbio u Antarktiku i načinom na koji su svi članovi posade bili spašeni.
Obuzela me tolika sreća kad sam ugledala kip tog, za mene posebno hrabrog čovjeka. Počela sam ga grliti ne znajući što da mu kažem, neki su ljudi tako maleni u svijetu, a trebali bi bit tako slavljeni zbog svoje hrabrosti. Na putu natrag stali smo u malenu tvornicu sira nedaleko od Akaroe, a potom požurili natrag u Christchurch da stignemo u galeriju umjetnina u kojoj se održavao Chaos, jedna od izvedbi na World Buskers festivalu.
Festival najboljih uličnih zabavljača svijeta odvija se već 22 godine u Christchurchu i traje 10 dana. Da bi nastupali na njemu zaista morate biti najbolji od najboljih i, koliko sam shvatila svima im je jako velika čast kada dobiju priliku nastupati. Braća Strut, Irci, bili su glasni, simpatični, šaljivi, drečavi, šljokičavi, goli, prosti, nježni, plesni, dragi, kritični, bili su kaotični. Glasan smijeh izlazio je iz mene svake minute.
Uz braću Strut imali smo priliku pogledat i show kojeg izvodi Biggest little circus, troje mladih Novozelanđana koji se više bave akrobatikom, ali uz to vas svejedno drže nasmijanim cijelo vrijeme svojim šalama, jer uličim zabavljačima svijet se vrti oko osmjeha i to im je najbolja plaća, uz naravno ono što stavite u šešir. Večer smo završili u baru uz pivo, viski i nargilu, kako i priliči kad se družite sa Škotom i Nijemcem.
Buđenja u hostelima prije 10 kada ste mamurni od jutra prije nikako nisu za poželjeti. Zato je vrijeme odjave u mojim hostelima 11, jer ne želim da moji gosti imaju iste patnje kao i ja. Mamurno buđenje, a onda uz to i razgovor s hrvatskim konzulatom nisu najbolji način za započeti dan.
Dogovorivši se sa super ljubaznom hrvatskom konzulicom da ćemo sve moje nedaće riješiti u Aucklandu, zaputila sam se s Ryanom u grad ili to što je ostalo od grada. Christchurch izgleda kao da je netom završio rat. Nakon potresa koji se zbio 2011. grad izgleda otužno, broj stanovnika se smanjio, veliki dio crkve po kojoj se grad zove je pretvorena u pepeo, za neke zgrade znate da su bile tu samo jer kontejneri pridržavaju još taj jedan jedini zid. Cijeli grad je jedno veliko, gigantsko gradilište.
Ali zato su svugdje nikli grafiti, pokušali su ulični umjetnici grafitima učiniti ovaj grad veselijim, pokušali su crnilo oluje obojati dugom i uspjeli su i koliko god vas neka ruševina rastuži, uskoro vas grafit pored, otraga ili ispred nje razveseli. Nadam se da će se ovaj feniks izdignuti i biti ljepši nego ikad, a da će i dalje zadržati ovaj štih kojeg su stvorili ulični zabavljači i umjetnici kada idućeg puta dođem u posjet.
Cijene: degustacija vina 18 dolara
Busker festival 10 dolara
