Mali ljudi koji žive u kućicama s okruglim šarenim vratima, s velikim dlakavim nogama i kuštravim kosama još su davno ušli u moj život. Prvi put kad sam pročitala Hobbita imala sam 12 godina. Zamišljala sam sav taj mali čudesni svijet i bio je predivan. Onda su najavili snimanje filmova Gospodar prstenova, a nešto godina kasnije došao je red i na Hobbita. Sir Peter Jackson svu je moju maštu pretočio u slike i to baš onakve kakve bi trebale biti. Nije ih uništio, kao što većina filmova učini knjigama.
Tog jutra, došavši u Hobbiton ili točnije, na Aleksandrovu farmu u Hinurei, sve je izgledalo čarobno. Mislila sam da će oblaci pokvariti čaroliju, ali oni su učinili upravo suprotno. Prekrili su cijeli Shire mističnim prekrivačem, pa sam zaista pomislila da me netko smjestio u knjigu.
Zanimljiva je činjenica da je stari Aleksandar tog dana, kad su mu pokucali na vrata i pitali smiju li pogledati farmu i u koju svrhu, odgovorio da mogu, ali da idu sami, jer je subota, a on nipošto ne propušta ragbi, ni ne sluteći koliko će mu se život od tog trenutka promijeniti.
Uskoro na njegovoj farmi počele su nicati malene kućice. Svaka od njih 45 bila je posebna. Jedna je bila namijenjena za pekara, druga za ribara, treća za pčelara, četvrta za slikara, pa su se tu našli i vrtlar i kipar i mljekar i drvosječa i mnogi drugi zanati. Mala šarena odjeća stajala je obješena preko konopaca, pa se činilo kao da su netom prije našeg dolaska svi pohitali skriti da ih ne možemo vidjeti, ali čim odemo, eto njih nazad u svoj mali grad.
Saznala sam i kako su rađene optičke varke da Frodo izgleda toliko manji od Gandalfa. Scena gdje šeću po Shireu, Gandalf je 5 metara ispred Froda, a kada ih snimaju pored istih vrata, zapravo Gandalfa snimaju ispred malih vrata, a Froda ispred istih takvih velikih. Peter Jackson knjigu je istražio do najmanjih detalja, pa s obzirom na to da se u jednom trenutku spominje da su se hobiti odmarali ispod šljive, u vrt je dao posaditi stabla šljive. Hrastovo stablo, teško 26 tona, posječeno je na drugom mjestu i doneseno na set kako bi bilo tamo gdje se nalazi u knjizi.
Pošto hrast nije imao lišće, ono je naručeno s Tajvana. Svaki list posebno je zalijepljen na stablo, a kako nisu bili ni boje kao u knjizi, svaki se posebno bojao sprejem. Bila sam očarana posvećenošću Petera Jacksona. Na kraju dolazite na veliku ledinu gdje se odvijala zabava za 111. Bilbov rođendan, gdje se možete igrati sa svim onim igračkama koje su oni imali u knjizi ili filmu, iskušati se u preciznosti i pogoditi malenim kolutima još manje štapove, šetati na štulama, vrtjeti se na vrtuljku s trakama i prolaziti jedni ispod drugih da dobijete predivan plet.
Nakon igre pohitali smo preko mosta u Green Dragon gdje nas je dočekalo hladno pivo kao šećer za kraj. Scene snimane u Green Dragonu nisu originalno snimane tu. Ova rekonstrukcija napravljena je naknadno zbog turizma, ali i dalje je toliko vjerodostojna i očaravajuća. Nazdravivši još jednom za J. R. R. Tolkiena i Sir Peter Jacksona i krenula sam natrag da vidim koji je auto Ryan kupio.
Moja kuća iduća tri tjedna zove se Honda Orthia. Ryanov auto u kojemu se mogu spustiti zadnja sjedala, pa je kao pravi veliki krevet, a s obzirom na to da Ryan spava vani, imam cijeli taj prostor samo za sebe.
Kad smo prvu večer stigli u Taupo i kad sam rekla da ne trebamo spuštati sjedala, da ću ja jednostavno tu večer spavati na zadnjem sjedalu, razočarao se objasnivši da je kupio veliki auto samo da bi mogli normalno spavati u njemu. Nikad više nisam spavala na zadnjem sjedalu. Svaku iduću večer nakon zaustavljanja slijedi premještaj hrane i torbi i spuštamo sjedala da ja mogu u miru spavati. Izuzevši kišu, kad oboje spavamo unutar auta, pa se ja, samo da ga iznerviran, bunim da mi je tijesno.
U Taupou smo ostali jedan dan, otišli smo vidjeti Huka slapove na 425 kilometara dugoj rijeci Waikato, najdužoj na Novom Zelandu. Svake sekunde 220 tisuća litara vode prolazi kroz maleni klanac i propada 10 metara, stvarajući predivan tirkizni bazen. S obzirom na to da je cijeli dan padala kiša, riješili smo poslove koje smo trebali i otišli gledati Ratove zvijezda koje smo čuvali za baš takav kišni, otužni dan.
Na putovanjima ne volim puno vremena provoditi u zatvorenom, osim ako je riječ o muzejima, ali kad vam vrijeme ne dopušta biti dugo vani, a pritom ste već par mjeseci na putu i zaželite se stvari koje su vam kod kuće normala, kino je baš ono što trebate. Jutro nakon probudili smo se pored jezera Rotoaira, nakon kiše svanulo je sunce. Baš ono što nam je bilo potrebno za Tongariro Alpine crossing.
Mnoge liste za trekking svrstavaju ovu stazu u 10 najljepših koje je moguće proći u jednome danu. Staza se nalazi u Tongariro nacionalnom parku, koji se proteže na 797 kilometara kvadratnih, a ujedno je i prvo UNESCO-vo zaštićeno prirodno (1990.) i maorsko duhovno i kulturno (1993.) dobro.
Prvo što smo trebali bile su čizme. Zato kad smo stigli u Ketetahi auto park, koji je ujedno i kraj staze, iznajmili planinarske čizme za 5 dolara te kupili traku za uši, da se ne smrznemo na vrhu. Rukavice smo srećom kupili dan ranije, a otišli smo i u second hand shop i kupili par majica, koje su se kasnije ispostavile i više nego potrebnima. U starom trošnom autobusu, koji se nije pomakao s mjesta godinama i služi kao ured, kupili smo karte za autobus koji nas je odveo na početak staze nazvan Mangatepopo.
Uslijedilo je nevjerojatnih 19.4 kilometra. Tongariro nacionalni park diči se s tri velike planine, točnije tri velika vulkana. Najviši od njih, Ruapehu, ujedno je i jedino skijalište na sjevernom otoku. Ruapehu se ponosno izdiže iznad svih, a njegovi bijeli vrhovi, visoki 2797 metara, vidljivi su s gotovo svake ceste u okolici. Zadnja erupcija bila je 1995./96., kada je skijalište moralo ostati zatvoreno cijelu godinu.
Ispraćeni veličanstvenom i zastrašujućom planinom krenuli smo pješačiti. Uskoro prolazimo pored druge planine, drugog vulkana, najmlađeg među trojicom, visokog 2287 metara, kojeg se svi ljubitelji Gospodara prstenova sjećaju kao strašne planine Doom. Njegovo pravo ime je Ngauruhoe. Peter Jackson baš je njega, među svim ostalim vulkanima Novog Zelanda, izabrao za glavnu ulogu u svojim filmovima, jer je potpuno simetričan. Baš onakav kakvog bi svako dijete nacrtalo za zadaću iz prirode.
Uskoro se početno nisko raslinje razrijedilo, maleni potočići su nestali, a pred prvi uspon ispratio nas je prekrasan 15 metara visok vodoskok. Počevši se penjati, nestalo je svo bilje. Ostali smo okruženi crnim vulkanskim kamenjem. Drugi uspon približio nas je vrhu i vjetar nas je toliko nosio i grizao obraze da sam svu težinu prebacivala naprijed i dalje se boreći sa snagom vjetra. A onda se taj prekrasni crveni krater, vrh same planine Tongariro, trećeg najmanjeg vulkana, 2012 metara visokog, ukazao.
Njegova posljednja erupcija bila je ne tako davno, 2012., kad je vulkan eruptirao dvaput. Prvi put u listopadu, kad je bila samo blaga erupcija, a potom je uslijedila jača u studenom i zaustavila sve planinarske pothvate u idućih šest mjeseci. No ljepota crvenog kratera i dalje ostavlja bez daha, a dok mu se divite, u trenutku se nađete na drugoj strani vulkana, a pogled vam padne na Emerald, tri mala jezera različite veličine i boje, skrivena samo malo ispod samog vrha.
Koji kilometar dalje mreška se nešto veće Plavo jezero. Ljepota koju samo priroda može podariti, čak ni ljudi koji se tu ponajviše zadržavaju ne kvare sliku. Jezera su idealno mjesto za malu pauzu, tako da je ručak tog dana, iako se sastojao od sendviča i banane, bio poseban.
Prošavši plavo jezero odjednom se staza okruži niskim raslinjem, uskoro se pojave mali potočići, a pred vama je predivna slika jezera Rotoaira i polja u nizini, bijeli dim koji kao da se izdiže iz same planine zatvara sliku s jedne strane, a vi, promatrač i sudionik, zatvarate ju s druge.
Što se niže spuštate, tako sve oko vas polako poprima oblik planina i šume, potoci postaju rijeke, a vi s osmjehom na licu koračate posljednje metre kroz pravu malu džunglu. Nakon cjelodnevnog planinarenja nema ništa bolje nego otići u tople termalne bazene koji kao da su na svakom uglu. Još kad usto kampirate na mjestima gdje je besplatno kampiranje, često se morate snaći za tuširanje.
Baš kao i idućeg dana, nakon par stajanja po Kapiti obali, koja je trebala biti preslatka, ali mene je potpuno razočarala, stigli smo u glavni grad Novog Zelanda, Wellington i odmah otišli do botaničkog vrta gdje postoje besplatni tuševi. Mirišljava i uredna, bila sam spremna za Te Papa muzej na 6 katova usred grada i to besplatan.
Prije Te papa s Ryanom sam posjetila mali muzej žičara koje su ovdje jako popularne. Gotovo svaka kuća na uzvisini, ukoliko ima priliku, ugradit će si mali mehanički autić da ne bi trebali šetati svaki dan. Jedni to rade jer su stari pa im je teško, drugi zbog male djece, treći zbog namirnica, četvrti zbog jako starog psa. Mali mehanički autići iliti male žičare niču na sve strane.
Dok je Ryan otišao na pivo s nekim poznanicima, ja sam otišla samo na četvrti kat Te Pape. Dio je to gdje se nalazi sve i svašta, ali je pažnja posvećena kulturi Maora i ljudi s Pacifičkih otoka.
Buđenje pored mora s pogledom na grad bilo je jednoj od upitnikom označenih kamp lokacija na stranici Camper mate, koja će vam život učiniti stotinu puta lakšim ako putujete Novim Zelandom. Crveni upitnik zapravo nije ovlašteno mjesto za kampiranje, ali ukoliko ima dobre recenzije i drugog nema u blizini, savršeno dobro dođe. Na stranici možete naći i tuševe, benzinske stanice, Internet, sve ono što vam je potrebno kad putujete. Nakon buđenja krenuli smo u grad. Lagano kavica pa još 4 sata muzeja i onda na trajekt, jer došlo je vrijeme za južni otok.
