Kia ora! Dobrodošli! Ako ste mislili da je maorski jezik mrtav, gadno ste pogriješili. Imena gradova po cestama Novog Zelanda ispisana su maorskim, djeca u školi uče maorski, a imaju i satove o maorskoj kulturi na kojima, među ostalim, moraju savladati i maorske vještine. Jedna od njih je i poi ples.
Poi su dvije loptice na krajevima dugog ili kratkog konopca koji su danas jako rasprostranjeni svijetom. Najatraktivniji ples poima je onaj kad su zapaljeni vatrom, bilo na pješčanim plažama Tajlanda ili dalekih putova Meksika, ovaj ples u ljudima uvijek izaziva divljenje.
Usprkos rasprostranjenosti, mali broj ljudi zna da su upravo Maori njegovi izumitelji. U pauzama od ratovanja, maorski bi borci vrtjeli poi da bi održali svoje zglobove pokretnima i spremnima za borbu. Potom su ih njihove žene unijele u svoje plesove, a danas možemo vidjeti plesače vatrom gotovo svuda.
Na Novom Zelandu i gradovi nose maorska imena. Novi Zeland maorski je otok! Za razliku od Australije, gdje su Aboriđini gnjevni na bijelog čovjeka jer ih je pri dolasku potlačio, na Novom Zelandu Maori se čuvaju pod staklenim zvonom. Kad bismo cijeli otok skupili u stotinu ljudi, po podatcima Lonely Planeta, 14 bi ih bilo Maora, 69 Europljana, potom 9 Azijaca, 7 bi ih bilo s Pacifičkih otoka i jedan bi bio nesvrstan.
Predio Rotorue najidealnije je mjesto za bicikliste širom svijeta. Svi najbolji downhilleri žive za dolazak na ovdje, ali osim toga, ovaj grad idealan je za upoznavanje s običajima i jezikom maorskog naroda. Oni za sebe kažu da žive tu već 2000 godina, iako pronađeni dokazi zasad ukazuju na duplo manji period. Maori za svoje tvrdnje nemaju nikakav dokaz jer u njihovom svijetu nije postojalo pismo, već se sve prenosilo pričama i pjesmom. Cijela povijest krije se u njihovim legendama.
Otišla sam u posjet selu Mitai, nekoliko kilometara udaljenom od Rotorue. Maorski svijet danas je puno bliži turistima, jer mnoga plemena/obitelji upravo od toga žive. Za uživati u njihovim pričama i plesu morate uplatiti odlazak na njihovu tradicionalnu večeru. Prijevoz do tamo bio je i više nego zabavan, jer sam se vozila s jednim starijim Maorom koji mi je netom što sam mu rekla da sam iz Hrvatske, rekao "Tarara" i naučio me da to na maorskom jeziku znači Jugoslaven.
Riječ je upisana i u njihovom službenom rječniku i nastala je prije raspada Jugoslavije, a pošto poslije nisu radili pojedinačne riječi za svaku naciju, jednostavno sve narode bivše Juge zovu Tarara. Smijao se glasno i pričao kako ima mnoge prijatelje Hrvate; Petra i Marka i Tonia i Ivana.
Priču potom nastavlja i kaže kako su mnogi Hrvati ženili maorske žene, činjenica s kojom sam upoznata još od djetinjstva, pa se zajedno smijemo kako su pri dolasku radili dobro vino. On na Hrvatskom ponavlja "ooo vino, vino, dobra vino, dobra" i priča kako su ga davno naučili da ne smije popiti puno jer je jako, pa je i samo malo dovoljno za smijeh i opet se nas dvoje smijemo kao ludi, a ljudi u kombiju nas u čudu gledaju.
Nakon što nas je ostavio na večeri, pitaju me je li vino maorska riječ za englesko "wine", a ja još uvijek dobre volje od razgovora s tim otvorenim, starim, nasmiješenim čovjekom, opet u smijeh i objašnjavam kako je to riječ na mom jeziku. Nakon hangi obroka, tradicionalno skuhane piletine, slatkog krumpira u posebnom umaku, janjetine i mnogih drugih stvari pojedenih nakon karaika (molitve), krenuli smo prema rijeci vidjeti tradicionalno odjevene maorske ratnike kako dolaze u svom waka (ratnom kanuu).
Nakon predstave s kanuom zaustavili smo se pored Te puna tapu o Tuhoe, Vilinskog izvora koji svakoga dana ispušta 24 milijuna litara svježe vode, a noću je okružen svjetlećim crvima, koji svojim svijetlom privlače kukce koji se zapetljaju u pamućaste niti koje mnoštvo crva ispušta i ostaju zarobljeni u mreži prekriveni paralizirajućom salviom koju ispuštaju crvi.
Nakon šume odveli su nas u njihovo selo, napravljeno baš onako kakva su sela nekada izgledala, gdje smo prisustvovali pjesmi o nesretnoj ljubavi princeze i ratnika, Haki ratnom plesu, poznatom diljem svijeta jer ga igrači ragbi tima All Black izvode prije svake svoje utakmice da bi prestrašili svoje suparnike, baš kako su to ranije činili Maori prije bitke.
Priča koja mi se najviše svidjela bila je ona o nastanku Moko, njihovih tetovaža na licu. Žene imaju tetovažu na bradi, a muškarci imaju tetovirano cijelo lice. Priča počinje tako što je mladi čovjek imena Mataora udario svoju ženu Niwareka, mladu princezu podzemnog svijeta.
Princeza je potom pobjegla svom ocu u podzemlje, a Mataora osjećavši krivnju i potpuno slomljen, krene u potragu za svojom ljubljenom. Putem nailazi na mnoge nedaće, ali usprkos svemu, prljava lica, nakon putovanja stiže do vladara podzemlja, samoga Uetonga.
Cijela je obitelj gnjevna na Mataora, ali on časno moli svoju ljubljenu Niwareku za oprost, što ona na kraju i daje, a njen je otac Mataora je naučio umjetnosti tetoviranja (Moko) i posebne vrste tkanja (Taniko). Od tog dana lice maorskog muškarca postalo je kao njihova osobna iskaznica. Ono govori o njihovoj časti, hobijima, sposobnostima, komunikacijskim vještinama, hrabrosti, o svemu onome što ga čini čovjekom kakav je.
Na licima maorskih muškaraca najzanimljivije tetovaže su 4 ptice. Dok žena ima samo sovu na bradi, muškarcima se na čelu nalazi šišmiš, koji predstavlja mudrost, papiga na nosu, koja predstavlja komunikacijske vještine, sova na bradi, baš kao i kod žena, koja znači zaštitu. Žene je nose jer su one zaštitnice njihove djece, a muškarci i jednih i drugih. Posljednja ptica je kiwi, koja se nalazi s obje strane lica i predstavlja zaštitu majke prirode.
Smatra se da su kulturu tetoviranja Maori preuzeli s Pacifičkih otoka. U prošlosti, mnogi su muškarci umirali od posljedica boli i infekcija koje bi tadašnje tetoviranje prouzrokovalo. Lice bi se zasjeklo oštrim predmetom, nastale bi rane, u njih bi se stavljao poseban prah u boji, potom se čekalo da zaraste. Ukoliko tetovaža ne bi uspjela, cijeli postupak bi se ponovio.
Smatra se da riječ tetovaža potiče od neispravnog izgovaranja tahitijske riječi "tatau" od strane Jamesa Cooka i njegovih mornara, kada su još 1769. posjetili Tahiti i prvi puta ugledali ovu neobičnu tehniku crtanja ljudske kože.
Predivna večer dugo se vrtjela po mojoj glavi, a i vino mi je zadalo glavobolju, pa sam ostatak večeri provela u dvorani za penjanje, toliko velikoj da mi cijeli dan ne bi bio dovoljan za popeti sve smjerove. Upravo ova dvorana jedan je od razloga zašto hostel Rock Solid u Rotorui smatram jednim od najboljih velikih hostela u kojima sam ikad odsjela.
Penjala sam se sa svojim starim prijateljem Ryanom, Amerikancem koji toliko voli Split da je u njemu proveo dva ljeta, jedno proljeće i par tjedana jedne zime. Nevjerojatna je činjenica da smo na Novi Zeland stigli u tri dana razmaka, a da nismo ni znali da dolazimo sve do prije nekih mjesec dana, kad smo nakon dugo vremena slučajno pričali na Skypeu.
Dok je on išao gledati aute, jer trebamo auto za put, a on tu ostaje godinu dana, tako da ga je svakako namjeravao kupiti, ja sam otišla na jednu užasno zabavnu aktivnost, namijenjenu svim dobnim skupinama, a riječ je o zorbingu. Ogromnoj lopti koja se kotrlja niz zelene ledine, a vi se nalazite u još manjoj lopti unutar nje, napunjenoj vodom.
Iako se može raditi i bez vode, 95 posto ljudi bira opciju s vodom. Zato i među mnoštvom lopti postoji samo jedna namijenjena za kotrljanje na suhom, a ona unutar druge lopte ima treću gdje se smjestite, dok je u predjelu između nje i srednje lopte voda.
Izumitelji ove urnebesne zabave su Andrew Akers i Dwane van Sluis, koji su na ideju došli 1994., a danas su vlasnici OGO- a, tvrtke u kojoj sam i ja isprobala svoj prvi zorbing.
Prvo sam išla na ravnu stazu, koja je ujedno i moj favorit, gdje letite niz padinu poprilično brzo i ne možete suspregnuti smijeh te zig zag verzija koja traje duže, ali je nešto sporija od već spomenute ravne. Na zorbing dolaze mladi, obitelji s djecom, pa i poneka baka s unučićem, a najbolji dio je gledati videa ljudi i izraze njihovih lica dok su u lopti. Ja sam sigurno 20 minuta gledala tuđa videa i umirala od smijeha. S obzirom na cijene, bila sam jako sretna što je zorbing bio moj poklon za rođendan.
Idućeg dana još nismo imali auto pa smo stopirali do Wai o Tapu Thermal Wonderland ili kako sam ih ja nazvala smelly lakes (smrdljiva jezera). Riječ je o aktivnom geotermalnom području, nekada djelu vulkana, u kojem svaki dan u 10:15 eruptira gejzir imena Lady Knox. Lady Costance Knox nije bila nikakva važna povijesna ličnost, tek kći 15. guvernera Novog Zelanda. Ovo je jedan od rijetkih dijelova termalnih područja koji ne nosi maorsko ime jer je pronađen tek početkom 20. stoljeća.
Priča počinje otvaranjem prvog zatvora otvorenog tipa u neposrednoj blizini gejzira. U njega su smještani zatvorenici s dobrim ponašanjem iz obližnjih zatvora. Pošto su otkrili u neposrednoj blizini toplu vodu, odlučili su da u tom predjelu peru svoju odjeću. Došavši s prljavom odjećom i sapunom, počeli su trljati i prati dok u jednom trenutku zbog kemijske reakcije sa sapunom gejzir nije eruptirao i svu njihovu odjeću pobacao po obližnjim stablima.
> Pompeji 21. stoljeća: Antea u gradu koji leži na 53 vulkana
Od 1932. ovo je turistička atrakcija, a s obzirom na to da gejzir ne eruptira uvijek u isto vrijeme, svaki mu se dan u 10:15 kroz otvor usipa sapun i povijest se ponavlja. Ono što se mene nevjerojatno dojmilo bile su boje termalnih bazena. Boja Đavoljeg bazena sadrži toliku količinu sumpora da takvu neonsku zelenu boju nikad nisam vidjela u prirodi.
Champagne bazen, 700 godina star, ima balunčiće zbog plinova, baš poput šampanjca, a uz rubove nakupine narančaste boje od antimonita koje želite dodirnuti, ali znajući da temperatura iznosi iznad 100 stupnjeva, ne pada vam na pamet.
Wai o Tapu zaista je nevjerojatan komadić našeg planeta i te prirodne predivne boje svakom bi poželjela da vidi. A ja? Ja žurim jer se spremam za Hobbiton.
Cijene:
Mitai večera: Od 70 do 110 dolara (ovisi o terminu)
Zorbing: Jedna vožnja 45 ili 60, obje 80 dolara
Wai o Tapu: 32 dolara
