Galerija
Zambija mi je ostvarila jedan od najstarijih dječjih snova; da vidim leoparda u njegovom prirodnom okruženju. Željela sam ga vidjeti slobodnog, kako se prešetava savanom, vreba plijen iz daleka, ljenčari kroz vrela popodneva na najvišim granama, najviših stabala. Moja želja nije se ostvarila samo jednom već nevjerojatna četiri puta! Kažu da je leoparda teško vidjeti, znam priču gospođe koja je 25 godina dolazila u Afriku i nikad ga nije vidjela, sve do svog posljednjeg putovanja.
Tko zna, možda je moja ogromna pozitivna energija i ljubav prema ovoj opasnoj, elegantnoj, neopisivo lijepoj i ne nadvladivoj divljoj mački, uz mrvicu sreće, dovela do tih nezaboravnih susreta. U Sauth Luangwi provela sam 3 dana i 16 sati u autu vozeći se na sve strane parka u potrazi za nevjerojatnim prizorima divljine. Za kraj, priroda mi je darovala nevjerojatni kadar večere divljih pasa, koji su za tu posebnu prigodu pripremili impalu. I dok su se neki divlji psi brzo zasitili i odmakli dalje od čopora da bi izmjenjivali nježnosti i radili na potomstvu, ostatak je gorljivo branio svoju večeru pred hijenama.
Po prvi puta čula sam onaj divlji hijenin smijeh i usprkos divljoj borbi koja bi se svako nekoliko minuta odvijala pred mojim očima u hijeninim očima ipak sam spoznala nježnost. Kako kaže moj prijatelj Sam, možda sam jednostavno zaljubljena u svijet, pa uvijek vidim ljepotu i dobrotu. U trenutku dok su divlji psi bili skoncentrirani na hijene jedan od pasa se odmakao i počeo lajati sve glasnije i nemirnije da bi mu se približili i drugi članovi čopora. Iza grma se pojavila krokodilska neman veća od tri metra. Nevjerojatno brz, velik i jak krokodil krenuo je na divlje pse. Pomislila sam kako će pred mojim očima pojesti jednog od njih, ali psi su se žestoko uz lajali i grizli ga za rep. Psi su nestali u zalazak sunca ostavljajući hijenama pokoju zaboravljenu kost, a krokodila nije dopalo ništa.
Već mi nedostaju rana buđenja u velikom šatoru. Iz kreveta sam imala pogled na lagunu u kojoj svako malo prođe pokoji nilski konj ili krokodili. Nilski konji su jako glasna bića koja viču po cijele dane. Ponekad bih htjela znati što svi ti njihovi zvukovi znače.
Iako sam sa životinjama imala uspjeha, s Ackimovom malom kćeri i nisam baš; Praskovija ima manje od godinu dana i pogled na mene kod nje je izazivao nevjerojatan plač, što sam shvatila kao osobni neuspjeh, jer djeca me oduvijek vole. Ali ne i Praskovija. Čak sam i u selu uživala gledajući žene kako pjevaju i plešu svako popodne, igraju nsolo (tradicionalna zambijska igra s iskopanim rupama u zemlji i kamenčićima) te se igrala sa stotinama djeca za mog posjeta Zambii, ali kako mi je Ackim objasnio Praskovja je još premalena i nije navikla vidjeti Muzunge, odnosno bijele ljude. Vjerojatno sam u njenim očima izgledala kao neki duh ili jednostavno čudovište. Uz moj izgled još sam i pričala čudnim jezikom, što mi isto nije išlo u prilog. Iako je Zambija bila britanska kolonija i engleski je jedan od službenih jezika koji se također uči u školi, lokalci među sobom pričaju jednim od 72 jezika prisutna u Zambiji, od kojih je službeno sedam: bemba, nyanja, lozi, tonga, kaonde, luvale i lunda.
Kako mi je Emanuel u Livingstonu objasnio, on inače plaća satove za učenje jezika jer kad ode u drugi kraj zemlje za njega je kao da je došao iz Njemačke u Francusku, svoje sunarodnjake ne razumije baš ništa. Inače Emanuel je uz Inocente jedno od najčešćih muških imena, jer znači “Bog je s nama” a kako je u Zambiji religija sve prisutna, rasprostranjenost ovog imena zaista i ne čudi. Da pojasnim sveprisutnost religije navest ću kao primjer 11 sati vožnje autobusom uz konstantno slušanje gospela, te moljenje pred polazak u malim autobisima, kao i statistički podatak od čak 95.5 % kršćanske populacije.
U glavnom gradu Lusaki se zaista nisam zadržavala puno, u tri navrata sam dolazila i odlazila. Ipak u to malo vremena što sam tamo provela uspjela sam svaki put biti na najgoroj autobusnoj stanici na svijetu. Upravo tu mi je već drugog dana mog bivanja u ovoj zemlji otuđilo mobitel. No na kraju sam to shvatila kao dar, jer sam odlučila svoja tri tjedna provesti bez mobitela I bilo mi je divno! Jedino vrijeme kad se zaista osjećam sretna, opuštena, zadovoljna i prisutna je kad nemam sa sobom tu spravu koja nam je nažalost danas, pogotovo za posao, neophodna. Moj su mobitel zapravo ukrali jedni od onih ljudi koji prodaju sve, od igle do lokomotive, a da stvar bude gora već sam sjedila u autobusu. Ni sama ne znam kako se to dogodilo, u času, ali ljudi s kojima sam putovala bili su divni prema meni. Baka Eaiodn mi je konstantno nudila banane, a u jednom trenutku na jednom od stajališta, susreli smo njenu kći koja mi je iz nekog ludog razloga htjela dati i novac. Tada sam im odgovorila da je biti drag i srdačan prema nekom nekada puno važnije od novca. Cure koje su sjedile u blizini ostale su očarane tom rečenicom i nastavile prijazno razgovarati.
Livingston sam zavoljela odmah! Prvu sam večer upoznala Daisy. Iako je ona tu da bi uz priču ljudima prodala izlete i zaradila na proviziji, brzo smo postale prijateljice, jer i samoj mi je to dio posla, pa smo se razumijele. Prijateljstvo je bilo lako produbiti kad smo već idućeg jutra zajedno odradile shopping. Ne fancy shopping sa dućanima i brendiranom odjećom, već odlazak na šporku, smrdljivu tržnicu, do koje smo došle prolazeći prašnjavim ulicama, pored zapaljenog smeća, uz zidove zatvora, gdje smo zatvorenicima koji rade u polju preko ograde dale ponešto para, te se provukle do samog srca užarene tržnice. Tamo se nalazio dućan sa prekrasnim pamučnim tkaninama svih mogućih postojećih boja i dezena, kakve žene u srcu juga Afrike nose na svakom koraku. Jedva čekam doći kući i sašiti si neku super šarenu haljinu, majicu sa najluđim afričkim dezenima ili lepršave ludo obojane hlače. U blizini zatvora nalazila se i kuća u kojoj je Daisy odrasla, a u kojoj sada njena sestra drži maleni vrtić. Iako su za vrijeme prvog susreta svi bili sramežljivi, već idućeg puta su zahtijevali da ih fotografiram tako da se mogu gledati i smijat jedni drugima. Tokom cijelog vikenda izrađivala sam im male šarene narukvice da bi ih u ponedjeljak mogla iznenaditi. Srca su im bila puna baš kao i moje.
Livingston sam možda zavoljela baš radi tog stalnog socijaliziranja sa lokalcima. Jedan od taksista koji me vozio u hostel ujedno je bio i trener nogometne momčadi za djecu od 11 do 18 godina u velikom selu Mukuni od čak 7000 stanovnika, pa je rekao da će me kad god hoću doći besplatno pokupiti da dođem gledat trening. Tako sam jednog dana sa Kianom i Benom (Kanađanima, iako je Ben zapravo Bosanac) i Daisy otišla u Mukuni na nogometni trening. Mukuni je kraljevsko selo, u kojem se nalazi “palača” poglavice. Iako zagrađena ogradom, vidljivo je da je i ona kao i ostale kuće u selu napravljena od blata sa krovovima od šiblja. Selo je nastalo u 13 stoljeću i njegovi stanovnici su Leyae. Gledali smo tu iz prve ruke kako se izrađuju drvene figurice velikih pet i drugih životinja, a onda nakon što smo kupili par stvarčica, bio je red da se zaputimo na trening. Nije to neki teren, više livada na kojoj se toliko često igra, pa je zemlja dovoljno utabana, iako lopta često odskoči tamo gdje ne bi smjela. Naravno opreme nema za svih, pa ih velika većina igra zapravo potpuno bosa. Za vrijeme poluvremena Ben je otišao u obližnji kafić i donio hrpu Fante i Coca cole, na oduševljenje najmlađe djece koja su se sa nekoliko roditelja, sestara i “menađerom” smjestili s nama u jedini mogući hlad ispod jednog jedinog stabla.
Ja sam uživala čakulajući s Viktorijom, super bistrom 14-godišnjakinjom kojoj je san biti novinarka, pa je imala mnoga pitanja za mene kad je saznala da sam završila novinarstvo i neko vrijeme radila za novine i na radiju. Nadam se da će joj se jednoga dana svi snovi ostvariti, baš kao i svoj srednjoškolskoj djeci koju sam upoznala za vrijeme sadnje stabala u njihovoj školi “Sveti križ” Kako Daisy radi za organizaciju koja sadi stabla, Peter i ja smo im se jednog dana pridružili i zasadili jedanaest stabala raznog voća u vrtu škole. Iako su djeca sudjelovala, bila im je potrebna organizacija za budućnost, jer ako se stabla ne budu zalijevala pogotovo sad kad kišno razdoblje prestaje i dolazi suša, nema puno mogućnosti da ista i prežive, pa sam ih ustrojila i napisala popis za iduća 2 mjeseca u kojem svaki dan po dvoje djece ima obvezu dolaziti pregledati stabla i donijeti im vode.
I uz sve ove lokalne avanture hostel Jolly boys bio je predivno utočište u kojem sam se svaku večer osjećala kao na obiteljskoj večeri sa svojom južno afričkom obitelji od kojih me Iliara 9 godišnja djevojčica očarala svojim načinom izražavanja, sposobnošću objašnjavanja svojih misli i osjećaja kao još ni jedno drugo dijete u životu. A i njena mama Debbi došla je kao dar s neba, jer je moje dislocirano, bolno rame zahtijevalo često pomoć fizioterapeta što ona i jest. Upravo ozljeda ramena na snowboardu bila je razlog mog odlaska u Zambiju, a ne kitesurfanja i ronjenja u Egiput što je bio prvotni plan. Ali ja uvijek kažem sve što se dogodi, dogodi se s razlogom, a ako je moj razlog bio dolazak u Zambiju, druženje s ovim predivnim ljudima i ostvarenje želje promatranja leoparda u divljini, onda neka je. S Debbi i Iliarom sam otišla i na Micro lighting preko Viktorijinih slapova, koji iako ih posljednje spominjem zaslužuju sva divljenja svijeta i titulu jednog od prirodnih čuda svijeta.
Koji dan prije leta Micro lightom bila sam do Viktorijinih slapova i pješke, uživala sam u promatranju babuna i prelasku mosta nedaleko od slapova gdje me voda slapova obasipala kao osvježavajući ljetni pljusak ali tek sam iz zraka ostala zapanjena i pomalo zaljubljena u ovaj veličanstveni umjetnički rad majke prirode. Anotone, moj pilot bio je zanimljiv i pričljiv ukazivao mi je gdje se slapovi šire, imali smo pogleda na cijeli divovski kanjon niz čije su litice milijunima godina prije također padali ovi očarujući slapovi. prolazili smo kroz njihovu toplu paru koja je mojoj koži došla kao nježan prekrivač nakon prohladnog vjetra visokog neba. 15 minuta leta trajala su kao prekrasna vječnost, nakon slapova prešli smo preko Mosi-oi Tunya nacionalnog parka i uživali u pogledu na žirafe, slonove, nilske konje, bivole i zebre.
Radost se širila mojim licem baš kao djeci u vrtiću kada sam im donijela narukvice i čokolade. Kad sam najmanji nacionalni park Zambije dobro razgledala iz zraka bio je red da odem i na jedan safari koji nikako nisam mogla preskočiti jer to je jedino mjesto u Zambiji gdje se mogu naći nosorozi. U cijeloj Zambiji ima ih samo 8 i svi se nalaze u ovom parku gdje ih dano noćno čuvaju stražari s ogromnim puškama. Prije 3 godine jednog od nosoroga ubili su domaći ljudi za neke dobavljače iz Kine koji od njih rade neki lijek. Sva trojica dobila su po 30 godina zatvora, iako pošteno, za mene se čini ne i zadovoljavajuće, jer ljudi koji su naručili ovo ubojstvo opet su prošli lišo. A ubili su jednu od životinja koja izumire za bijednih 800 dolara. Jedan od razloga zašto populacija nosoroga izumire je činjenica da nosorozi nose bebe čak 18 mjeseci, no da za kraj ne ostavim gorčinu već nadu, morate znat da su trenutno ne jedna nego čak dvije ženke trudne i da će ovo ljeto u parku na svijet doći još dva mala nosoroga i da će se ova obitelj nastaviti širiti pa makar to značilo još dodatnih stražara koji će ih dano noćno pratiti.
Prema Forbesu: 9 fantastičnih zemalja u kojima je život toliko jeftin da možda nećete ni morati raditi
