Galerija
Moj prvi safari! Nakon putovanja u više od 60 zemalja svijeta, poslije ovog nestvarnog dana zapitala sam se gdje mi je bila pamet zadnjih 35 godina. Zar mi je zaista trebalo ovoliko dugo da dođem i živim kao u dokumentarcu, k tome još i više što sam svjesna da me na mojim putovanjima najviše oduševljava kada u prirodi vidim životinju, koju do tada nisam imala prilike vidjeti.
Bocvana je smještena tik uz Zambiju, zemlja koja je bila moje glavno odredište, ali nekako se dogodilo da je baš u Bocvana bio moj prvi safari i to u nevjerojatnom Chobe nacionalnom parku. Chobe je jedan od četiri nacionalna parka Bocvane, države koja je uglavnom nenaseljena, a čak 70 posto teritorija otpada na pustinju Kalahari. Zbog toga je Bocvana ujedno i jedna od najrjeđe naseljenih država svijeta.
Samo ime referira se na dominantnu etničku skupinu Tswani (Botswana), pa ime prevedeno jednostavno znači “Zemlja Tswana”. Ova zemlja koja nema izlaz na more također se smatra rodnim mjestom modernog čovjeka.
Ljudi u Bocvani su dragi i pristojni, znatiželjni i željni razgovora sa strancima, no najbolji dio države, za mene su, naravno, životinje. Vožnja brodom rijekom Chobe, koja se nedaleko od mjesta na kojem smo se ukrcali spaja s rijekom Zambezi, a ujedno se na jednom mjestu spajaju tri države, Zambija, Namibija i Bocvana, donijela je mnogo uzbuđenja. Moj najslađi dio ove vožnje bio je susret s mamom i bebom nilskog konja staroj svega dva tjedna.
Beba i mama uglavnom ostaju izolirani od ostatka grupe prvih mjesec dana života, iako, ako se mene pita, mogli bi i prvih osam godina dok mali nilski konj ne postane potpuno zrela jedinka, kako bi ga bilo teže zgrabiti u usta i vinuti u zrak te usmrtiti, što se, nažalost, dogodilo pred našim očima za vrijeme mog posjeta Chobe nacionalnim parkom.
Mužjaci ponekad čine ovu grozotu malim muškim bebama da ih se “što prije riješe”, jer predstavljaju opasnost za njihova buduća parenja sa ženkama. Majka je bespomoćno pokušavala spasiti svoje mladunče još dugo nakon što je ono bilo mrtvo. Majčina ljubav još se jednom pokazala nemjerljiva i nezamjenjiva, nažalost za malenog više nije bilo spasa. Čak je i naš vodič rekao da se ovakav prizor rijetko viđa, iako možda rijedak i jedinstven, voljela bih radije da smo vidjeli rađanje, ali i to je ciklus života. Maleni će poslije poslužiti kao hrana nekim drugim životinjama, krokodilima u vodi ili velikim mačkama na kopnu.
Također, Chobe je dom najvećeg krda velikih afričkih Kalahari slonova, najvećih koji postoje na svijetu. Na ovom području zna ih biti i do 50 tisuća. Kišna sezona koja traje od prosinca do travnja ne privlači mnogo posjetitelja, jer su kiše učestale i mnogi teritoriji potopljeni, pa je ponekad teže vidjeti razne životinje. Međutim, ovo doba godine ima jednu super stvar, a to je mnogo malih beba svih vrsta životinja. Maleni slonovi bili su posvuda, a ako bi im se približavali, krdo bi ih uvijek skrivalo u sredinu da ih zaštiti, baš kao što su to radile i ostale vrste za svoje mladunce. Kada slonovi uginu, njihova se obitelj svake godine vraća na mjesto njihove smrti. Iako se do danas ne zna žaluju li slonovi zaista za svojim mrtvima u parkovima se ipak ne uklanjaju kosti nakon njihove smrti.
Baš sam ovdje po prvi puta ugledala genijalno očaravajuće životinje najdužih vratova na planeti, žirafe. Primijetivši različite boje njihovih šara, poželjela sam znati ima li u tome nekih skrivenih obrazaca ponašanja, dužine života ili razlike mužjaka od ženki. Ispostavilo se da su mužjaci s tamnijim šarama uglavnom dominantniji, ali također i željniji usamljeničkog života za razliku od žirafa s blagim svijetlim šarama. Do prije svega nekoliko godina vjerovalo se da boja na žirafama označava samo dob, ali sada se zna da zapravo određuje i njihovu dominantnost, te način života.
Babuni su nas pratili posvuda, a u jednom trenu smo ugledali tako veliku skupinu koja je izgledala poput rijeke koja teče prema nama. Pomislili smo da je to idealno vrijeme da ugledamo neku od divljih mačaka, al ovaj put nismo imali sreće. No, preda mnom je još mnogo safarija, pa se nadam da će se to u idućim tjednima promijeniti. Ipak, imali smo sreće vidjeti kritično ugroženu antilopu samuru (sable antelope), kažu da je samo tisuću jedinki u zaštićenim parkovima.
Mužjak samuru antilope dojurio je baš u trenutku kad su se dva mlada mužjaka impale borila ispred nas. Prekrasan, crnog očaravajućeg krzna, s rogovima ljepšim od ijednih do tada viđenih, dogalopirao je nedaleko od nas. Zatim je polagano prešao komad vode i odjurio svojim putem. Naš vodič kazao nam je da je jako rijetko da samura antilopa dođe ovako blizu jer se klone ljudi koji su ih naveliko izlovljavali upravo zbog njihova krzna i rogova. Naišla sam informaciju da je najskuplje prodana samura antilopa dosegla vrtoglavih 1.96 milijuna dolara.
Park je iznimno bogat i ptičjim vrstama od koje me se posebno dojmila, crna čaplja, ne zbog boja kao što mnoge druge ptice čine, već jer je izgledala baš kao da je iz ormara izvadila svoju najskuplju finu crnu haljinu i odjenula je za nas da nam otpleše elegantni valcer, dok je za nju to bio još samo jedan običan dan u lovu. Njeno iznimno žuta boja stopala u vodi privlači ribe ukoliko ona krilima napravi potpuni mrak, pa ribice dođu na sjajnu boju njenih stopala, a ona ih onda lagano pojede. Vidjeli smo i afričkog ribljeg orla koji je ujedno i zaštitni znak Zambie i nalazi se na njihovoj zastavi. A tu su i mnoge vrste vodomara te mnoštva drugih kojima nisam uspjela upamtiti imena. U Bocvanu sam samo malo zavirila i već me očarala pa se moj skorašnji povratak zasigurno očekuje, a sad natrag u Zambiu.
