Galerija
Čini mi se da su morske kornjače vezane za svaku priču s mojih putovanja. Da sam rođena u Polineziji, sigurna sam da bi baš one bile simbol moje obitelji. Slučajnost ili sudbina, ali obitelj kod koje sam odsjela na otoku Tahaa ima upravo simbol kornjače. Doduše, tata je ipak bio morski pas. No kako je mama bila kornjača, a djeca uvijek nasljeđuju simbol s majčine strane, kornjače su bile u većini.
Upoznala sam Tamu kada me zajedno s mojim prijateljima, vrckastom Portorikankom, hostesom Jelly i njezinim dečkom Adamom,(skipperom iz Londona koji je u Francuskoj Polineziji proveo gotovo jednako vremena kao ja na dalmatinskoj obali), skupio u luci u Raiatei. Nije mu trebalo ni 15 minuta, a da me praktički ne protjera s broda, u more, među morske pse. Kažu da simboli obitelji uvijek vjerno opisuju njihove nosioce.
Tamu je sigurno morski pas
Tamu nije mogao biti ništa drugo nego morski pas. Zaustavio bi brod tijekom plovidbe i rekao: "Ajde skači u more, sad će oni doći, uvijek dođu na zvuk motora". U trenu sam bila unutra, okružena mnoštvom morskih pasa. Nisu to bile bijele psine, nego crnorepi morski psi, pa nije bilo straha.
Plivala sam s psima puno puta. Na grebenima koji okružuju otoke velika je vjerojatnost da će vas posjetiti ti morski zlatni retriveri. Blago zlaćana boja, pod pravim kutem sunca i mirna narav podsjetila me baš na njih. Voljela sam kako su prolazili ispod mene ili kad bismo se dugo gledali u oči. A najviše od svega, voljela sam gledati njihove oblakasto bijele trbuhe, kako plivaju iznad mene, dok ronim s bocama. Uz crnorepe morske pse dolazile bi i raže. Iako u prirodi ne diram životinje, tim mekanim bićima koje prilaze kao priljepci, bilo je nemoguće odoljeti. Neću lagati, volim njihov mekani dodir na koži. Podsjete me na Kajmanske otoke, gdje sam prvi put plivala s ražama i ljubila ih kao sretno dijete.
Susret s mantama
Adam je raže znao poimence: dive Shakiru, Beyonce i J.Lo. Shakiru je odavao djelomično potrgani rep. Vidjela sam na Bora Bori i ražu orla (s tipičnim točkama na gornjem dijelu tijela) dok smo jednom prilikom, dok je pljuštala kiša, plovili dingijem. Naišli smo i na mante, ali tada sam bila prehlađena pa nisam mogla zaroniti. Ljubomorno sam gledala snimke tih čarobnih bića koje je napravila posada broda.
Koliko imam sreće
Adam i Jelly iz nekog razloga obožavaju kad smo skupa na brodu, a ja se s njima obožavam družiti i pomagati im, kako u kuhinji tako i oko jedrenja. Najdraže mi je zamijeniti Adama i voziti brod cijeli dan - tko zna, možda baš zato i vole jedriti sa mnom. U Francuskoj Polineziji sam se često pitala koliko sam sretna. Besplatno jedrenje od Tahaae do Bora Bore i natrag činilo se kao šala, a ne stvarnost - pogotovo ako pitate malu Anteu kojoj je zemljopis bio najdraži predmet u školi i koja je mogla satima promatrati na mapi točkice u Tihom oceanu.
Francuska Polinezija je stvorena za jedrenje; to je najbolji način za uživanje u tim božanskim otocima! Zato sam i bila tako sretna kada me Adam nazvao da idemo svi zajedno na put. Nisam znala kako ćemo slagati s četiri para mormona koji su činili posadu, ali na kraju sve je bilo opušteno, puno razumijevanja, ali i uzbuđenja. Plesali smo tahićanske plesove, ronili za kamenicama i otkrivali perle, lunjali morskim brežuljcima s tisućama boja najljepših riba i koralja, jedrili kroz oluju i uživali u nestvarnim nijansama plave boje koja nas je pratila na svakom koraku.
Skoro izgubljena u planini
Na Bora Bori sam se zamalo izgubila u planini. Tog sam dana rentala mali električni auto, koji je izgledao poput igračke, i sama krenula u istraživanje. Plan je bio popeti se na planinu Otemanu, koja ima tek 727 metara, ali nema nikakve markacije. Hrabro sam krenula kroz visoku travu i raslinje. Gazila sam kroz blato nastalo od kiše koja je padala danima i gledala u mjesto do kojeg trebam doći, ali nikako stići.
Signala nije bilo ni za lijek, a kada sam izgubila i bocu s vodom, odlučila sam se vratiti - da ne budem kao turist koji se bez vode, u japankama, penje na Biokovo po temperaturi od 40 stupnjeva. Ta me situacija podsjetila na Tajvan, gdje sam rekla da više neću sama planinariti. Bilo je to prije par godina, kada sam pala, razbila mobitel i bila sretna što se nisam ozlijedila.
Za razliku od planine Otemanu, hike na brdo Ohiri sa samo 590 metara bio je lak i opuštajuć. Hodala sam dva sata i stvarno uživala (nisam izgubila vodu). Na vrhu me dočekao pogled na cijeli otok i tirkizne uvale: potpuna tišina, samo priroda i ja. Na povratku s Bora Bore morala sam se oprostiti s Adamom i Jelly i njihovom posadom, ali sam ostala još pet dana na Tahaai s Taminom obitelji.
Prihvatili me kao svog
Tama je bio dugogodišnji prijatelj Adama i Jelly, a njegova me obitelj prihvatila kao jednog od njih. Jela sam s njima ribu koju bi njihov sin David lovio ujutro sa svojim prijateljima. Prvog dana našeg dolaska na Tahaau, Tama je sam otišao pod more i ulovio ogromnu ribu-mjesec koju smo spremili na gradele zajedno s plodom kojeg oni zovu voće kruh, i koje zaista pomalo podsjeća na kruh. Iznimno je žute boje, a okus ima uglavnom po dimu jer se peče u kori direktno u žaru.
Za predjelo smo imali neizozstavni carpaccio koji se na ovim otocima baš kao i tartar radi s mnoštvom isjeckanog đumbira, luka i tamarinda zamješanih u maslinovom ulju. Svu je ribu lovila Tamina obitelj.
Podvodni ribolov je nakon surfanja glavni hobi većine mladih na svim otocima i jedna od važnijih tema za razgovor. Osim ribe uživala sam u voću. Svako jutro za doručak bi me čekali otvoreni kokos, mango, banane i pomelo, koji izgleda kao gigantski grejp, ali okusa slatkog limuna, kao i nezaobilazni baget s maslacom i medom. Poslije bi hranila krave Chocolate i Blanch istim tim bagetima što me posebno radovalo. Vozila bih se autom Taminog sina Tamahaa po otoku, stajala na svakom zavoju da skočim u more i ronim u vječnoj potrazi za nedostižnim mantama. Uživala bih u mirisu vanilije dok bi posjećivala farme da potražim onu najbolju za ponijet kući, jer ipak je Tahaa poznata u svijetu kao Otok vanilije.
Nema vanilije do Tahaa vanilije
Svi poznati svjetski kuhari i gurmani smatraju je najkvalitetnijom vanilijom koja postoji u svijetu. U malenoj destileriji ruma kupila sam rum s vanilijom kako bi me u hladnom ožujku kao kolačić Madeleine vratio u topla, mirisom vanilije opijena i tirkizom obojana mjesta. Uživala sam u zvucima ptica i kretanju mora, glazbi koju su stvarali ljudi i radiju - vječno upaljenom na lokalnim stanicama s tahićanskim pjesmama.
Moj prvi dodir s otokom Raiateom donio mi je i mogućnost sviranja školjke, ali i prvi kontakt s instrumentom vivo, nosnom flautom. Vivo je ispuštao nostalgičnu melodiju, otvarao mašti mogućnost stvaranja i prizivao davne legende. Najpoznatija legenda kaže da su nekoć Raiatea i Tahaa bile jedan otok, no jegulja koju je opsjeo duh princeze podijelila ih je podivljalim repom u dva zasebna otoka. Nakon životinja koje prvi put vidim u prirodi, na putovanjima me najviše vesele legende.
Otok legendi
Raiatea je sveti otok Francuske Polinezije, pa je samim time i pun legendi. Baš su s ovog otoka počela sve polinezijske migracije. Najpoznatiji dio otoka je marea Taputapuate. Mareae postoje na svakom otoku i označavaju sveta mjesta koja su bila centar religioznog i političkog života Polinezije, al ni jedna nije toliko važna kao Taputapuatea. Upravo su s ovog mjesta polinezijski najsnažniji i najhrabriji ljudi krenuli u istraživanje Tihog oceana i njegovih otoka.
Prvi put sam na Raiateu sletjela nakon panoramskog prelaska preko Bore Bore gdje smo napravili kratki stop, što je normalno, ako letite s jednog otoka na drugi. Uglavnom let pokriva više otočja pa se morate pripremiti na stajanja kao u autobusu, što i nije tako loše jer zauzvrat dobijete pogled za pamćenje. Drugi put sam put stigla brodom. Oko svakog otoka Francuske Polinezije mjesta su stvorena za surfanje. Valovi su bili preveliki za mene, ali su me Tamahaoo i njegov "stric" Maui pustili da odveslam s njima na pučinu.
Uhvatiti val
Svaki tren proveden na dasci u moru je sretno potrošen trenutak života, pa čak i ako ne uhvatiš val. Ostatak vremena provela sam u brodu fotografirajući surfere, pazeći da me ne vide lokalci. Oni nisu voljeli fotografiranje, pogotovo ne snimanje tog "tajnog" mjesta.
Iako šezedesetogodišnjak, Maui je hvatao je valove kao tinejdžer. Godinama nije surfao zbog teške ozljede leđa, ali imao je nešto u krvi što ga je tjeralo da se vrati u formu. Osim toga, vozio je i utrke u vaa (tahićanski nacionalni kanu sport). Pričao mi je o mukotrpnom veslanju, valovima, volji i snazi uma za vrijeme utrke Te Hawaiki Nui Vaa koja ide od Huahinea, preko raiatee, Tahaa sve do Bora Bore.
Putovanja
Antea u Japanu: "Nisam znala da su toliko ludi za pivom i da toliko puše"
A Davidu je to bilo najdraže vrijeme za partijanje i druženje jer, dok oni satima i danima veslaju, prate ih brodovi na kojima se svi zabavaljaju. Inače Maui nije Tamhaoov stric, on ga samo tako zove kao što mi sve u Dalmaciji zovemo "barba". Baš su me njih dvojica odvele do velike rupe u moru između Tahaae i Raiatee koju zovu velikom hobotnicom i rekli mi da je na dnu osam tunela, teških za ronjenje. Priča se da ti tuneli izlaze iza grebena i pokazuju svih osam puteva kojima su putovali njihovi preci dok su istraživali Tihi ocean.
Putovanje za kišne sezone u tom kutku svijeta znači da ćete se morati pomiriti s tim da nećete prekrižiti sve stvari s popisa. Kad sam treći put stigla na Raiateu nisam se mogla popeti na planinu Temehani u potragu za cvijetom tiare Apatahi kojem je to jedino stanište, a nisam mogla niti kajakariti po rijeci Fa'aroa jer su kiše bile zaista nemilosrdne za vrijeme mog boravka u tom "Dalekom raju", što bi bio prijevod imena Raiatea.
Ljudi kakve je teško zamisliti
Kiše su se nastavile i na Huahineu koji me bez obzira na loše vrijeme oborio s nogu i postao moj drugi najdraži otok odmah nakon Mooree. Huahine u prijevodu znači "trudna žena", a ime je dobio po obliku koji nisam vidjela od kiše i oblaka. No u Huahineu sam opet našla prekrasne ljude. Dva dana sam se vraćala u malenu radionu parea, pričati i gledati kako lako izlaze tkanine koji će krasiti žene. Također, zaustavila sam se i kod žena koje su bile okružene cvijećem u jednoj hali i pridružila im se u izradi buketa.
Moja najveća bol tog putovanja bilo je nepoznavanje jezika. Sa znanjem talijanskog i španjolskog mogla sam ponešto raznaznati francuskog, ali problem mi je bio izgovor. Budući da jako volim pričati s ljudima dok putujem, bila sam pomalo ljuta na sebe što se već nisam uhvatila francuskog i arapskog koji čekaju na listi za učenje.
Olimpijske igre
Imala sam sreće što su se baš za vrijeme mog boravka na Huahineu održavale, kako ih oni zovu, Pacifičke olimpijske igre. Stotine djece su ponosno šetale s medaljama oko vrata. Natjecanja su se odvijala u ragbiju, odbojci, kanuingu, kajakingu, bacanju koplja u kokos, dizanju utega, obaranja ruku, i nama jako poznatim balotama. Bacanje koplja bilo mi je najdraže - satima sam promatrala kako lete koplja u malene kokose.
Nakon Huahine vratila sam se na Tahiti. Trebalo mi je malo socijalizacije nakon otoka bez bara, s tek nekoliko restorana - i bila sam sretna što ću ponovno vidjeti najdraži Mooreu...
Antea u Zambiji: "Zemlja u kojoj mi se ostvario najstariji san"
