Vijetnam smo otkrili u noći. Sletjeli smo u Ho chi minh i taksijem se odvezli do hostela. Ulice su se protezale u beskraj. Zgrade su svakim metrom postajale sve veće, automobili i motori su brujali, na ulicama su zujali milijuni ljudi, kao pčele u potrazi za medom.
Vijetnam ima 90 milijuna ljudi, a u samom Saigonu njih je 9 milijuna, što ga čini najvećim gradom cijele države. Ho chi minh ili Saigon, kako mu je glasilo ime do 1976., kada su mu dodijelili ime velikog vođe i oca domovine, grad je koji se može usporediti s bilo kojom svjetskom metropolom. Centar je svjetlucav, glasan, kičast, turistički.
Fina hrana na svakom uglu
(Foto: Antea Ćurin)
Večera u uličnom restoranu, koji na stol svakom stavlja osobne male roštilje, ne veće od knjige debelih korica, razveselila je Dominika do beskraja. Čovjek koji je uvijek glavni oko vatre dobio je svoj mali privatni roštiljić i to doslovno pored tanjura.
Štapići su se počeli koristiti poput peruna i žlica, bockala se riža, meso bi zacvrčalo svaki put kad bi ulje i mast iz predebele patke dotakli gradelice i pokapali po užarenom ugljenu.
Ulica je mirisala na Vijetnam. Dugo sam godina provela maštajući o dolasku u ovu zemlju i sad kad sam napokon tu, imam samo 15 dana za obići je cijelu. Zvuči kao nemoguća misija, ali rekli bi mi Dalmatinci, pomalo, nadam se vidjeti sve ono za mene najbitnije.
Toliko sam se radovala odlasku na plutajuću tržnicu na deltu Meikonga da ne možete ni zamisliti moje razočaranje kad sam shvatila da se to neće dogoditi, bar ne toga dana, bar ne u Vijetnamu.
Naš vodič tog dana bio je Johnny. Uvjeren da odlično govori engleski i da obavlja svoj posao besprijekorno, Johnny je bio toliko drag i šarmantan da mu nitko nije imao srca reći da ga nitko ništa ne razumije.
Vodio nas je do delte Meikonga da razgledamo malu radionicu gdje rade najbolje kokosove slatkiše koje sam ikad probala, zatim na maleni Unicorn otočić usred rijeke na ručak, pa na degustiranje tropskog voća uz zvuk tradicionalnih vijetnamskih pjesama.
Vijetnam - 18
(Foto: Antea Ćurin)
Sve ovo puno bolje zvuči napisano nego u stvarnosti. Svugdje gdje nas je vodio stajali smo kratko i u mislima sam cijelo vrijeme imala činjenicu da neću vidjeti plutajuću tržnicu, pa se sve to ostalo činilo manje važnim.
Ipak, imali smo divno društvo, Elodhi, Pan, Song i Thong, troje Koreanaca s odličnim engleskim i nježnu Francuskinju koju ćemo u idućim danima sretati baš svugdje.
Kad putujete istim dijelom svijeta na duži period jako je lako sretati iste ljude, svi se vrtite po više-manje istim destinacijama, vozite istim prijevoznim sredstvima, prelazite iste granice, pa stalna susretanja postaju normalna.
S odličnim društvom počeli smo se i zabavljati, sve nam je bilo smiješno, pogotovo Johnny, ali osim njega pjesma "Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan", u izvedbi 5 Vijetnamki s pratnjom od tri Vijetnamca na instrumentima koji su netom prije svirali i pjevali nepoznatu vijetnamsku glazbu, izazvala je zavidno lijep i glasan smijeh.
Ukrcavši se u malene vijetnamske brodiće, stavivši na glavu tradicionalne vijetnamske šešire, uputili smo se kroz riječnu džunglu i uživajući u svom tom komešanju ljudi i brodova stigli na farmu pčela.
Popili smo čaj pun vitamina, zatim se mazili s baby anakondom, što je oduševilo sve izuzev Thonga koji nije mogao sakriti nelagodu i strah, a onda i umirali od smijeha kad je Johnny tako naglo izvukao pčele iz košnice, daga je jedna ubola malo poviše desne strane usana.
Degustacija meda izravno iz košnice
(Foto: Antea Ćurin)
Više se nije usudio dirati pčele, pa smo uz asistenciju jedne radnice svi rednom uspješno ubadali prste usred tisuća pčela. Naime, ona bi nježno puhnula u jako malenu površinu s koje bi se tada sve pčele redom pomaknule i ostavile dovoljno mjesta za prisloniti jagodicu prsta, a onda taj prst s najslađim medom staviti u usta i uživati u njegovom jedinstvenom, dozom opasnosti obasjanom, okusu.
Vrativši se u Saigon oprostili smo se od odličnog društva i pohitali u potragu za hranom. Restorani su bili puni, na svakom vas je uglu vrebao netko s posebnom ponudom hrane, pića ili masaža. Na ulicama su mlade curice odmjeravali stari jarci.
Ne volim velike gradove. Na sebi nose križ Sodome i Gomore i vrište iz svega glasa o slabosti, podlosti, jadu ljudskog roda.
Te noći sam slabo spavala! Jedina fobija koju imam u životu je ona povezana sa žoharima. Čak sam zbog žohara u srednjoj školi iz lektire, koju sam inače odrađivala s osmjehom i guštom, dok je ostatak razreda i škole od nje imao noćne more, dobila 3.
Mala knjiga, velikog značaja, tankih korica, debelih misli. Preobrazba Josefa Kafke na naslovnici je imala ogromnog žohara, a profesorica Vilma Lerotić cijeli je sat neprestano mahala ukazujući olovkom na naslovnicu i na sliku te odvratne životinje, a ja od treskavice i straha nisam mogla odgovarati kao inače.
Sad kad znate pozadinu moje fobije, zamislite letećeg žohara koji iz wc-a ulazi u sobu i slijeće na vašu torbu te nastavlja šetati po njoj, a osim što leti, velik je, ne 2 kao kod nas, već 5,6 centimetara.
Kriknula sam poput bakice u Tom i Jerryu. Došao je Dominik i ne vjerujući svojim očima da žohar zaista leti, baš poput mene izašao iz sobe. Idućeg trenutka pred vrata je došao momak s recepcije, pa je cijela štorija potrajala još sat vremena. Poprskao je cijelu sobu sa svih srana, da ne znam kako se tu večer nismo ugušili u snu.
Micao je krevete, madrace, ja sam sjedila van sobe sa svim našim stvarima, dok bi Dominik tu i tamo asistirao momku kojemu također, iako je Vijetnamac i sigurno se nagledao ovakvih nemani, nije bilo ugodno. Jedva je uspio naći i ubiti tog, već potpuno omamljenog gada, kada je Dominik zakoračio u wc i zamalo dobio letećeg žohara u lice.
Više nisam znala što bi sa sobom, ni kako uopće spavati u toj sobi, no druga je runda bila puno brža, momak ga je ubio po hitnom postupku, pa sam jedva dočekala 7 i pol ujutro da se dignem i napustim to mjesto te odem u istraživanje Chu Chi tunela.
Vijetnamski rat odnio je mnoge živote, napravio zbrku u umovima ljudi, donio hippy revoluciju, dopustio mladima da budu drski i nauče kazati NE ratu, ali je donio i nevjerojatne izume i 200-kilometarske tunele.
Vijetnam - 1
(Foto: Antea Ćurin)
Chu Chi tuneli toliko su pomno isplanirani da Amerikanci jednostavno nisu imali šanse. Tuneli se protežu na 5 katova, ulazi u tunele toliko su mali da jedva Vijetnamci u njih uđu, što znači da vojnik Amerikanac, najvjerojatnije bijelac ili crnac, zasigurno nema šanse provući se kroz tu malu rupu.
Tuneli se protežu na 5 katova, a svaki se kat može samostalno zatvoriti. Ukoliko bi Amerikanci ubacili otrovne plinove u otvore koje bi pronašli na zemlji, Vijetnamci bi se samo povukli na donje katove, pričekali par sati da plinovi izađu kroz njihovo pomno pripremljene, dobro skrivene ventilacijske sustave napravljene za svaki kat odvojeno i onda opet, živi i zdravi, izišli van.
Sve što su Amerikanci ostavljali za sobom ili što bi uspjeli osvojiti, koristili su za izradu novog oružja. Stavljali bi željezne šiljke na sve moguće podzemne zamke u koje, ako biste upali u njih, niste imali šanse, jer čak ukoliko ne bi odmah umrli, vjerojatno bi iskrvarili na smrt.
Od automobilskih su guma radili cipele koje bi napravili u suprotnom smjeru, pa kad bi šetali ostavljali bi tragove suprotno od strane kojom bi zaista krenuli. Završivši s obilaskom, ušavši u sve rupe, prošetavši čučeći kroz neke od tunela, došli smo do zone za pucanje.
Uzevši 10 metaka M 16 spustili smo se na pucalište. 5 metaka za Dominika, 5 za mene. Mislim da, osim zračne, nikad nisam pucala niti iz jedne druge puške, što je jako čudno uzevši u obzir činjenicu da su mi kumovi lovci. Osjećala sam se baš dobro, kao onog dana kad sam u streljani pucala iz nekog poprilično velikog pištolja.
Toliko je divnih stvari, mjesta, aktivnosti na ovom svijetu i dok me za stvari i mjesta toliko ne zamaraju misli, oko aktivnosti baš berem brigu, jer što ako niste otkrili talent koji imate u svom životu, jeste li protratili život? Ne znam jesam li ja svoj otkrila ili ne, ali znam da radim na tome da dam priliku svemu, a onome u čemu ispadnem dobra, e to jednostavno nastavim raditi.
Pucanje definitivno nije moj veliki talent, ali da nemam već toliko hobija, lako bih se mogla zamisliti kako odlazim u streljanu, sama sa svojim mislima i gađam. Možda jednom u budućnosti, ali ne još.
Vijetnam - 4
(Foto: Antea Ćurin)
Ostavivši za sobom Chu Chi tunele i Saigon uputili smo se na more, u mali ribarski gradić Mui Ne. U autobusu smo upoznali Rusa Romana, koji svake godine sa svojom obitelji zime provodi u Vijetnamu ili u nekoj drugoj jugoistočnoj azijskoj zemlji, a ljeta u Rusiji. Kaže da su zime neizdržive i da mnogi njegovi prijatelji vode život kao i on, u potrazi za ljetom.
Stigli smo u Long son Mui Ne kamp koji je bio sve što smo trebali. Šator na plaži, hrana za dolar, stotinu mladih ljudi, ogroman prostor za opuštanje, dobra muzika i odlična vijetnamska kava. Jutrima bi nas budila ona vrućina koju možete osjetiti samo u šatoru u onom trenutku kad jutarnje sunce poprimi snagu koju ima danju.
Kosa vam se počne lijepiti za obraze, još ste u polusnu i ne znate bi li ostali tu u tom paklu ili izlijali van. Šator počinje izgledati kao mala saunica i miriše onim posebnim mirisom. Mirisom kojim samo šator u rana sunčana jutra može mirisati.
Dominik se budi u isto vrijeme kao i ja, uzimamo dekicu i odlazimo u jednu od chill zona, bacamo se na krevete, pokrivamo se dekicom jer jako puše, a tu nema sunca i nastavljamo spavati. Kad ponovo otvorimo oči, slijedi njami vijetnamska kavica koja se radi s pasteriziranim mlijekom.
Ovako je izgledalo svako od tri jutra koja smo proveli u Mui Neu. Jedan od dana otišli smo s džipom do bijelih i crvenih dina, prošetali se do Fairy izvora te obišli mali ribarski gradić s tisućama predivnih drvenih, šarenih brodova.
Pošto je jedan od dana bio i subota, otišli smo na pub crawl, ne veliki kao što su oni u Splitu. Samo ljudi iz kampa, nas 50-ak. U prvom kafiću igrao se biljar, Dominik i ja smo pobijedili u svim partijama te postali "undefeated Champions of Vietnam" (neporaženi prvaci Vijetnama). Naravno, zbog Dominika, ne mene, iako sam za promjenu imala blistave trenutke, pa tako jednom zapečatila pobjedu ubacivši crnu osmicu.
U dobrom društvu
(Foto: Antea Ćurin)
U drugom baru opet se igrao biljar i pušila nargila, svi su se već sprijatelji, pa smo u trećem i posljednjem baru svi zajedno plesali, da bi nas u 2 taksija vratili u kamp, gdje su se do 5 ujutro na velikom platnu vrtjeli stihovi pjesama. U jednom je trenutku u ruke mikrofon uzela Lisa, Francuskinja, crnkinja s glasom dive i sve ostavila bez teksta. Uspavani i lijeni ostali smo svih tih dana, a onda je došao red da se krene i provede prva noć u spavajućem autobusu sve do Hoi ana.