Duge vožnje kratkim udaljenostima, pokvareni motor, probušene gume, nervozni vozači, auto koji gubi dijelove po putu, taksisti koji te žele opelješiti - i s kojima se moraš svađati (iako dobro znaš koje su cijene). To je kaos senegalskih cesta i njihovog prijevoza, no dobra je stvar što ja volim kaos. Svaka ova crtica nosila je nove emocije, nova poznanstva i novu dozu avanture. Više od toga voljela sam samo dolaske na obalna mjesta koja obiluju sanjarskim, dugim pješčanim plažama.
Plaže su predivne, kilometarske, čiste i pitoreskne. Često sam se šetajući njima pitala zašto toliko Europljana bira Aziju, Ameriku i Australiju za svoja putovanja, kad se za samo par sati leta iz Europe stiže na jeftine lokacije na kojima gotovo uvijek možete naći mjesto gdje ćete biti sami.
Papaje za upoznavanje
Saly - jedno od najpoznatijih turističkih mjesta u Senegalu, smjestilo se upravo na prostranim plažama. Ondje sam si dozvolila par lijenih dana za kupanje, sunčanje, čitanje i kupovanje tona slatkog voća koje sam dijelila s drugima. Papaje su mi najdraže voće za upoznavanje - često kupim veće komade pa ih podijelim i tako nastaju nova poznanstva.
Saly je bilo jedno od posljednjih mjesta koje sam posjetila u Senegalu. Ta država na zapadu Afrike moja je ljubav na prvu vožnju: prašnjava cesta koja otkriva život, senegalske zastave, žene u žarkim haljinama, djeca koja trče u prašini… osjećala sam vjetar u kosi i osmjeh na usnama. U umjetničkom mjestu Tubab Diawlu upoznala sam kreativce - trgovce i umjetnike. Gotovo sve što kupite u ovom malenom selu je ručni rad.
Zavoljela sam opuštenost Tubab Diawla i njegove male barove na plažama koji navečer imaju živu glazbu. Osim što su umjetnici, glazbenici i trgovci, ljudi su ondje i ribari pa su na plaži poredani njihovi tradicionalni, šareni i uski, drveni brodovi koji se zovu pirogue. Čak i naziv Senegal na volofskom jeziku glasi „sunuu gaal“ što znači „naš brod“.
Morske krave
U Cap Skiriingu sam cijeli dan provela na plaži s grupom ribara koji su me vodili od jednog do drugog broda. Voljela sam objašnjenja boja i simbola, baš kao i magarce i krave koji su se tako nonšalantno uklapali u ovaj nered. Voljela sam miris ribe i šušur koji se cijeli dan neprestano odvijao na plaži. Dok bi se žene skrivale s košarama pod sjenama brodova i čekale ribu, djeca su trčkarala naokolo. Pijesak je bio pun udica pa sam se i sama dva puta uhvatila - kako kao riba na suhom.
Cijela regija Casamance jedna je od najljepših u Senegalu, i svatko će vam reći da je upravo taj dio odlično mjesto za posjetiti. Jedan dan provela sam u Pont Saint Georgu gdje sam se vidjela s Noemi, koju sam koji tjedan prije upoznala u Tubab Diawlu. Ona me pozvala na ručak s lokalcima. Bila sam iznimno uzbuđena jer sam po prvi put u životu vidjela morske krave. Nisam ronila, vidjela sam ih s kopna, ali i to je bilo dovoljno za sreću.
Na putu do Elinkina, Mo i ja smo stali po vrećicu dimljenih školjaka, koje su žene uz cestu upravo čistile. Bile su famozne, jela sam ih onako iz vrećice, kao bombone. U jednom trenu je Mo ponovno zaustavio auto jer je vidio starijeg čovjeka kako prolazi uz cestu i u ruci nosi palmino vino. Čovjek je stao, ulio vino u malenu posudicu, podigao je i popio gutljaj pa ju je predao meni. To što je učinio izgledalo je gotovo kao mali ritual i znala sam da ću iz poštovanja morati popiti tu tekućinu.
Kad sam uzela gutljaj moje se lice preobrazilo, a tijelo počelo dvoumiti. Srce je govorilo da moram popiti i iskazati poštovanje, no mozak je bio puno snažniji. Nisam mogla izdržati i pljunula sam vino uz cesto. Počela sam se ispričavati, uzela sam čovjeka za ruku i uz svu svoju neverbalnu komunikaciju iskazala žaljenje. Mo se smijao, a onda se počeo smijati i stari, i tako sam dobila toliko željeni oprost.
Iako se u Cap Skiriingu inače može i surfati priroda me nije podarila valovima, no zato sam zadnjih par dana ostavila za Dakar i njegove valove. Ondje me razveselio veliki grafit na željezničkoj stanici koji je slavio sve sportove koje ćemo pratiti 2026. na Ljetnim Olimpijskim igrama mladih u Dakru. Prisjetila sam se koliko sam bila uzbuđena kada sam trebala ići na Olimpijadu mladih u Baku, koliko sam sreće osjećala tih mjeseci priprema i koliko je boli prošlo kroz mene u toj jednoj sekundi kada sam samo koji tjedan prije slomila ključnu kost.
U očekivanju vala
Dok je vlak pristajao mogla sam osjetiti svu uzbuđenost mladih sportaša. Pri izlasku sam uzela taksi i krenula na plažu. Čim sam stigla na plažu Yoff upoznala sam Papea koji izrađuje daske za surfanje. Bila sam presretna što sam mogla zavirit u njegovu radionicu. Tih par dana rado sam dolazila Papeu u posjet, udahnut miris smole, diviti se predivnim daskama koje izrađuje ili se poigrati s njegovim psom.
Kako sam jako htjela tih dana boraviti u Malika surf kampu ali su bili puni, dogovorili smo se da idemo na surfanje. Vodio me simpatični Ismail, koji ni trenutka nije skidao osmijeh s lica. Tek sam kasnije saznala da je prvak Senegala u surfanju.
Senegal nije poznata surferska destinacija, što znači da u moru nije gužva, a nema ništa ljepše od guštanja u svakoj sekundi provedenoj u moru. Priželjkujući posljednji val prije odlaska, nisam htjela van iz mora. Ismail je uz smijeh govorio da moramo ići jer nema više valova. Tvrdoglava kao jarac molila sam još koji trenutak i na kraju sam ga dočekala. Baš taj zadnji val, koji sam predosjećala došao je kao posljednji poklon Afrike prije odlaska kući.
Morat ću se vratiti tom djeliću Dakra jer najzapadniju točku Afrike i glavni grad ove države nisam ni posjetila kako treba. Cijelo vrijeme sam bila na plaži, surfala i igrala odbojku na pijesku. Kupila sam ručno rađene razglednice od jednog starog umjetnika na plaži - neke čak sa laamb borcima. Riječ je o verziji hrvanja i najpopularnijem sportu u Senegalu.
Dok sam kupovala razglednice čula sam kako me netko nazvao imenom, što je jako čudno kad ti se dogodi tako daleko od kuće. Zvali su me Francuzi koje sam upoznala u Gvineju Bissau - koja luda slučajnost. Pozvali su me da igram s njima odbojku. Posljednjeg dana Pape me pozvao da s njima pripremam iftar. Edwig i ja smo napravile stotinu sendviča uz koje se pio čaj i najpoznatija senegalska kava - tuba. Narančasto nebo postalo je crno, a lica nam je obasjavala još samo vatra. Nažalost, znala sam da ujutro moram na avion i da je moja Senegalska avantura bar za ovaj put završila.
Antea u zemlji čudesa: Putopis iz tirkiznog raja koralja, morskih pasa i dobrih ljudi zbog kojeg ćete poželjeti otići na drugi kraj svijeta
