Galerija
Napokon se ostvarila moja dugogodišnja želja! Sjećam se razgovora od prije 4 godine s jednim momkom na Novom Zelandu koji je poslovno ponekad morao putovati u Bangladeš.
U to vrijeme sam iz zanimacije učila sve glavne gradove Azije i s velikom sam znatiželjom slušala što mi on ima reći o Dhaki, tom, za mene potpuno nepoznatom gradu, znanom samo po čuvenju.
Pričao je kako je kaotično, kako kad god negdje idu imaju vodiča, jer da nije sigurno ići sam. I što je on više izbacivao ovako negativne opise nepoznatog grada, to je u meni rasla sve veća želja da ga posjetim.
Četiri godine nakon, eto me napokon usred tog zaista jedinstvenog kaosa. Dhaka se ne može bolje opisati nego kao kaos! Čak i po mjerenjima EMU, na ljestvici od 140 gradova, zauzela je pretposljednje, 139 mjesto, a jedini grad koji je gore rangiran je ratom zahvaćen Damask.
Izašavši s aerodroma upoznala sam Joya, menadžera Golopate, jedinog, nazovimo, hostela u gradu. Brzo smo stvari utrpali u oklopni tuk tuk i krenuli u ludu vožnju.
Ovo je moje treće putovanje po jugoistočnoj Aziji, pa sam mislila da sam već iskusna s ovim ludim cestama, vozačima i neizbježnom gužvom, ali u Bangladešu sve to poprima jednu sasvim novu razinu.
Sljedećeg jutra uputila sam se u stari dio grada sa Sabinom, Njemicom koju sam imala sreće upoznati u hostelu. Kažem sreće, jer, jako je mali broj turista u ovom gotovo 20-milijunskom gradu, a nakon terorističkog napada 2016., godinu dana u hostelu uopće nisu imali goste.
Sad se, malo po malo, stanje popravlja, ali nikad nemaju više od 5-6 gostiju istovremeno. Tako smo nas dvije, sretne što smo našle jedna drugu, krenule u avanturu, jer u Dhaki je, barem za mene, sve povezano s prometom avantura.
Prvi dio puta cesta je imala nekoliko traka, ali zapravo nisam sigurna točno koliko, jer svatko vozi onako kako mu se sviđa. Motori zaobilaze s obje strane, tuk tukovi se guraju u bilo koju rupu u kojoj vide mogući prolaz, svi sjede na trubama, ljudi šetaju između ne obazirući se na nered, prosjaci iskorištavaju svaku priliku ne bi li došli do nekog prozora i tražili novac, autobusi se stružu bok o bok i to pošteno.
O autobusima, dakle, moram posebno. Jedna od mojih vožnji autobusom bila je turbulentna. Sjedila sam pored prozora na strani s koje je dolazio drugi autobus. Udarili su se bokom tako jako da se staklo na našem autobusu razbilo i onda su se tako još koji metar strugali jedno o drugo, a da ne bude previše dosadno, naš je vozač udario i autobus ispred sebe, ne bi li ga ubrzao da krene.
Svi su se malo promeškoljili na sjedalima i to je bilo to. Kao da se ništa nije dogodilo. No, da se vratim na naš tuk tuk. Kad smo ušli u uske uličice starog dijela Dhake, pojavilo se tisuću rikša.
Rikšama u gradu zabranjeno je imati mali pogonski motor kakav koriste u ruralnim dijelovima, već isključivo moraju pedalirati. U jednom trenutku, pokušavajući skrenuti ulijevo, od pustih motora, rikši, tuk tukova i pokojeg auta, naš se tuk tuk zabio u jednu rikšu. Brzo je na to urgirao jedan od "prometnih redara", koji pokušavaju uspostaviti, ne bih rekla red, već više samo nekakvu prohodnost.
"Prometni redar" iz sveg se glasa počeo derati na našeg vozača i lupati nekakvom vrstom pendreka po našem tuk tuku i prijetiti vozaču, a niti ovaj drugi nije ostajao dužan.
Baš su ovog kolovoza 9 dana trajali protesti studenata koji su blokirali ulice Dhake zbog smrti dvoje tinejdžera. Maksimalna kazna za smrt na cesti u Bangladešu je jedna od najnižih u svijetu i iznosi svega 3 godine. Podaci, koje je u to vrijeme iznio BBC, kažu da je u 2013. godini na cesti umrlo između17.349 i 25.283 ljudi, dok vlada prikazuje znatno niže brojeve, od svega 3.296 mrtvih.
Bez obzira na dobre ili loše statistike, Sabina se prepala. Govorila sam joj da će sve biti u redu, da ih samo pusti da sami riješe sve i da ćemo se brzo izvući iz te sulude situacije. Na kraju su nekako odvojili kola koja su bila zapela jedno o drugo i mi smo se nedugo nakon toga našle ispred palače Pink Shihabs, jedne od rijetkih turističkih atrakcija koje Dhaka može ponuditi.
Bio je četvrtak i, na našu nesreću, jedini dan kad je Pink Palace zatvorena. Nismo se puno rastužile, dovoljno smo je dobro vidjele i kroz vrata. Ionako mi je uvijek draže samo lunjati gradom.
Provozale smo se najšporkijom rijekom koju sam u životu vidjela za jedan Euro, a potom posjetile armenijsku crkvu i nježnu, mozaicima izrađenu Zvjezdanu džamiju (Tara Masjid).
Gdje god smo došle, ljudi su bili divni prema nama, željni razgovora i puni interesa. Inače nikad ne primjećujem da ljudi bulje u mene kada sam u drugim državama, iako mi ljudi s kojima jesam to kažu. Možda samo to dobro ignoriram, no ovdje je to bilo nemoguće. Apsolutno svaka osoba imala je prikovane oči prema nama, osobito prema mojoj narančastoj kosi.
Kad sam dan kasnije, s Joyem i njegovim prijateljem otišla posjetiti Spomenik nacionalnim mučenicima podignut 1972. u spomen 3 milijuna poginulih boraca za neovisnost Bangladeša u ratu 1971. godine, svakih par metara morali smo se zaustaviti jer je netko želio selfie sa mnom. Nakon 30-ak već mi je postalo jako naporno, ali nisam htjela biti gruba i neugodna, pa smo nakon nekog vremena jednostavno morali otići.
Vratili smo se u sirotište gdje sam već prije ostavila torbu. Cijeli smo se dan vozili raznoraznim prijevoznim sredstvima, između ostalih i brodom koji nas je ostavio blizu predivnih vrtova ruža. Potom smo ručali u kući Joyeovog brata, u sirotištu u kojemu njegova žena radi kao medicinska sestra. U tom je sirotištu smješteno 400 djece.
Zanimljiva je informacija da su od 170 milijuna stanovnika Bangladeša, 60 milijuna djeca. Po podacima organizacije Save an Orphan, čak 4.9 milijuna djece u dobi od 5 do 14 godina radi, a većina stanovništva živi s manje od jednog dolara na dan.
Pismenost je svega 47,9 posto, a velik će broj djece, bez obzira na to što je školovanje besplatno, školu napustiti prije osme godine života. Koliko ih je zapravo po sirotištima nigdje nisam uspjela pronaći ili saznati.
U ovom se velikom sirotištu nismo puno zadržavali, više je to bio posjet obitelji Joyeovog brata. Bilo je to i prvi put da sam jela u bangladeškoj obitelji. Brzo sam naučila da su ruke jedini pribor za jelo i to mi se jako dopalo.
Osjećala sam se kao dijete koje se igra u blatu. Da bi lakše stavio zalogaj u usta, moraš dobro dobro izmljeti rižu s čim je god ponuđena i napraviti što bolju baloticu i smazati je u trenu, pa sve ponovo.
Iako smo imali poslužene dvije vrste ribe, nikako se nisam mogla natjerati da pojedem ni komadić, jer sam cijelo vrijeme mislila kako su uhvaćene u ovim crnim rijekama punim smeća, a da ne pričam kako su sve to pritoci Gangesa. A onda još u Indiji siromašni i dalje mrtve bacaju u Ganges, pa me moj ludi mozak odveo toliko daleko da sam bila sigurna da te ribe jedu mrtvace. Eto, toliko mi je grozna ta rijeka.
No koji dan kasnije, pojela sam jednu ribu i zaista je bila ukusna. Ali taj su ručak pripremile moje male cure, tako da njima nisam mogla, niti znala reći ne. Sirotište u koje me doveo Joy skrbi za 12 djevojčica i 13 dječaka koji žive u dvije odvojene kuće, a nekoć je i on sam tu proveo 5 godina.
Za sirotište, baš kao i za hostel u Dhaki, zadužena je Jhoanna, starija gospođa iz Nizozemske koja ih obilazi 3 puta godišnje, a u međuvremenu tu su Martha i Lajli za cure i gospodin Biras za dječake. Projekt je to koji ih isprati sve do kraja fakulteta, a tek potom pusti u svijet i primi novu djecu.
Ja sam spavala kod Lize, energične i vesele susjede ženskog doma, koja kao da je dio ove velike obitelji. Njen muž Monir baš je tih dana provodio dosta vremena u muškom domu jer je pomagao obojati dječacima sobe, a njihov mali sin, pametnjaković Tauhit, svakog me trenutka nečim drugim oduševljavao. Znanje engleskog za jednog 4-godišnjaka bilo je impozantno.
Dnevni raspored djece poprilično je stisnut. Bude se u 6, uče do 8, doručkuju, idu u školu, ručaju, imaju malo slobodnog vremena, pa opet od 18-20 uče, večeraju, uče od 21-22, imaju pola sata slobodno i spavanje.
Bangladeš ima 170 milijuna stanovnika, a oni svojim statusom već kaskaju za drugima. U budućnosti će im biti teško naći muža ili ženu, jer će se uvijek gledati njihova obiteljska prošlost. Čak i ako se zaljube kao Joy i ljubav im bude uzvraćena, mogu biti odbijeni od strane njihove obitelji i to ne zbog svojih grijeha, već grijeha njihovog brata ili roditelja.
Zbog svega ovoga moraju iskoristiti priliku da se školuju, a i samo najbolji mogu upasti besplatno na fakultete, tako da je to njihov jedini izlaz. Gledajući iz te perspektive, ovakav raspored dana njihova je jedina nada.
U vrijeme mog dolaska, starije cure (Rešma, Đorna, Donoputi, Šainur, Nurdahan, Tonima) nisu imale školu, a mlađe (Šušmita, Domita, Šupria, Sadia, Ronika) su morale učiti cijelo jutro, pa od 13 do 15 sati ići na ispite.
Ovo je vrijeme naših ljetnih praznika, pošto u pravo ljeto imaju monsune, pa je ovo puno idealnije vrijeme za opuštanje. Bila sam sretna što mogu provesti svoje vrijeme s njima.
Odmah sam ih prvu večer učila plesti narukvice tehnikom koja se naziva makrame. Imala sam 10-ak vrsta konaca pa su sve mogle izabrati svoje boje, a Tonima i Rešma su me zadivile svojim talentom. No, ono što je izazvalo najviše smjeha tih dana, bio je trening juda.
Pošto sam 18 godina trenirala judo, a bila sam i trenerica maloj djeci od 4 do 8 godina, pomislila sam kako bi bilo jako korisno da i cure naučim malo samoobrane. Starije cure, koje su u dobi od 11 do 16 godina, sve su toliko slatke i lijepe. A okolo je svakakvih ljudi i možda malo više loših nego drugdje u svijetu, pa bolje da one znaju neke stvari. Iako se nadam da ih nikada neće trebat iskoristiti.
Stavili smo dva mini madraca na pod u hodnik i krenule s vježbanjem. Iduća 2 sata jedino šta se moglo čuti bio je smjeh, a meni je srce bilo toliko ispunjeno srećom, kao da sam primila sve postojeće nagrade svijeta.
Njihove su se šarene haljinice prevrtale na sve strane, sramežljivo su se skrivale jedna iza druge, pa hrabro stupale naprijed, pa zadirkivale jedna drugu, pa urlale od uzbuđenja kad bi ih prebacila preko sebe.
Nur, mala pametnica s odličnim engleskim i moja prevoditeljica, uvijek je odlučna kretala prema madracima. Đorna je bila moj sparing partner, pa je prije zadnjeg bacanja pobjegla smijući se u sobu, samo da ne bih nju opet izabrala.
A i Martha i Liza su bile prvih pola sata, pa su se uspaničile i, kao, baš tada morale otići nešto raditi, iako je Monir, Lizin muž poslije na večeri, koju su spremili samo za mene, rekao da bi ipak i Lizi koristilo, jer da ona radi u bolnici u Dhaki i da bi on volio da zna malo samoobrane.
Dok su se cure spremale za učenje, po mene je došao Mizan, veseli 11-godišnjak koji me odveo do ostalih momaka koji su igrali odbojku na prašnjavom terenu, a pored njih su mala dječica energično i strastveno igrala badminton.
Momci su u odbojci bili jako dobri, zabijali su se poeni kao da se igra za medalju na Olimpijskim igrama, a nakon pola sata igre krenuli smo njihovoj kući. Čak 4 momka idu na fakultete i na predzadnjoj su godini, tako da će se uskoro morati početi brinuti sami za sebe.
No, baš kao i cure, toliko su pristojni, nježni i pametni da sam sigurna da će se snaći u životu. A tu su uvijek Johanna, Marta, Lajli i Biras da im pomognu ako zapnu.
Mizan mi je poklonio jednu od svojih slika, predivan pejzaž s rijekom, brodom, palmama - najljepši suvenir Bangladeša, a od Đoela sam dobila drveno srce. Moj prevoditelj je bio Nurislam, s vrhunskim engleskim i kulerskim stavom, da bih ga, da je bliže, odmah zaposlila u hostelu.
Joy mlađi mi je pokazao svoje romantične pjesme, koje su mi potom svi zajedno pokušali prevesti, a i svoje crteže koji su često kao glavnu temu imali samoću. Dječak kako sjedi sam na zidu i promatra obitelj kako prolazi, slomila mi je srce.
Posljednje jutro Šainur mi je napravila 10-ak različitih frizura, a onda su mi obukle sari, omotale me u burku, pa sam bila prava muslimanka. Nitko me više ne bi gledao po ulici da sam tako izašla.
Inače, u sirotištu ih odgajaju kao kršćane. Iako sam upoznala još nekoliko kršćana, Bangladeš ima 90 posto muslimana. Religija se jako ističe i veliki je pokazatelj identiteta. Pa čak samo pričajući s nekima na ulici, vrlo je vjerojatno da će te u prva 3 pitanja pitati kojoj religiji pripadaš.
Nakon uljepšavanja otišli smo svi još jednom sjesti u male, stare, oronule učeničke klupe koje, osim za učenje, služe i kao blagavaona. A onda smo drugi puta u 2 dana pojeli sladoled, koji je na lica izvukao najveće osmjehe na svijetu, a nedugo potom, na moje su oči došle su suze jer sam morala napustiti svoje nove male prijatelje.
Romantičar Joy mlađi došao je po mene, jer mi nikako nisu dopustili da sama idem okolo, a moram priznati i meni je nekako bilo drago da imam društvo dva sata do hostela Golpata.
Navečer me Joy stariji odveo na predobru uličnu hranu zvanu fuske; malene hrskave, šuplje balotice koje se izbuše, napune smjesom od krumpira i slanutka i tko zna čega još pa se preko svega toga izriba jaje i onda, prije nego je staviš usta, u nju uliješ još neku slatkastu tekućinu i to je mljac mljac mljac.
Sretna i puna otišla sam na spavanac, a ujutro sam se s tugom oprostila, jer putovanja su uvijek dvosjekli mač. Koliko daju, toliko i uzmu. Moje srce je pronašlo sreću, ali ga je isto tako slomila tuga. Bangladešu, vratit ću se!
