Svaki put kad idem u neku zemlju koja je siromašna i definitivno ne baš turistička, uvijek čujem iste komentare i iskreno ne znam koji je gori od kojeg. "Tamo će te ubiti!" "Netko će ti odrubiti glavu!" "Silovat će te!" "Znaš koliko bijelih žena tamo otmu!" Kako bih voljela da svi ljudi na svijetu mogu putovati pa da spoznaju pravu riječ gostoprimstva, osjećaj doma daleko od kuće, ljubav ljudi koje po prvi put vidiš, toplinu i osmijehe neznanaca – kao da tada ovakve rečenice nikada ne bi imale smisla. No, svako moje putovanje barem je mali dokaz kako svugdje možeš upoznati divne ljude, da će te ljudi obasipati ljubavlju i dobrotom, ako si i ti otvoren i drag prema njima i da ti se ništa ružno s dobrim ljudima neće dogoditi.
Gvineja Bisau me puno više od očekivanog očarala svojom gostoljubivošću, toplim ljudima, slatkim voćem i podivljalim bojama karnevala. Nekoliko tjedana prije karnevala negdje sam po bespućima interneta vidjela fotografiju s karnevala u Bissauu, a kada sam malo progooglala, na jednom sam mjestu naišla na tvrdnju da je poput afričkog Rija. Iako sam znala da se ništa ne može mjeriti s Riom, bilo je dovoljno da odlučim posjetiti jednu od najsiromašnijih zemalja svijeta. Nakon puno mailova i napokon dobivene vize u Rabatu, glavnom gradu Maroka, bila sam spremna. No, koga god sam pitala, nitko nije čuo za ovaj karneval, a i teško mi je bilo pronaći onaj članak koji ga je usporedio s Riom pa sam već bila nesigurna postoji li karneval uopće ili ne. A nisam osobno poznavala nikoga tko je posjetio ovu malenu zapadnoafričku zemlju. No, krenula sam.
Prosječna plaća 100 eura
Gvineja Bissau je zemlja u kojoj 65 posto ljudi živi u siromaštvu, a prosječna plaća iznosi 100 eura, iako je zapravo puno manja. Većina ljudi s kojima sam razgovarala ima plaću od oko 40 eura. Pošto bijelaca gotovo nema, svi viču za vama "branco" i nadaju se da će vam nešto prodati ili, ako su djeca, nešto od vas dobiti. Odmah po slijetanju, imala sam sreće upoznati Abdula, čovjeka koji radi u mnogim zemljama regije – od Cabo Verdea, Senegala, Gambije do Gvineje Bissau. Iako sam ga vidjela samo još jednom i to nakratko, bio je moj dobri duh koji je na svaki moj upit imao spremno rješenje. Sutradan me nazvao i kazao kako me mora upoznati s jednom svojom prijateljicom koja će mi pokazati Bissau, glavni grad ove malene zemlje od svega 2 milijuna ljudi.
Tako sam to popodne upoznala Tinaiu, mladu novinarku, pjevačicu i TikTok zvijezdu, koju su na ulici za vrijeme karnevala stalno zaustavljali i tražili fotografiju. Njena energija i vjera u bolju budućnost bili su jako inspirativni – kao dašak zaboravljenog vjetra usred ljetne vrućine. Već su me prvog dana ona i njen rođak Junior iznenadili poklonom – njihovom tradicionalnom odjećom za vrijeme karnevala. Dan nakon su me odveli do jedne od kulturoloških grupa koje su sudjelovale u paradi, gdje su me obukli od glave do pete. Školjke preko prsa, šuškalice sadjo na nogama i haljinice od slame.
Karneval za pamćenje
Za vrijeme karnevala cijela je glavna ulica zatvorena, oko 7 kilometara prepuna ljudi koji plešu, skaču, sviraju i pjevaju – šareni, nauljeni, doslovno polugoli, i jako, jako sretni. Glavna ulica, kao i još nekoliko sporednih, asfaltirane su tek prije dvije godine, dok je ostatak grada prekriven crvenom zemljom, što znači da ti je odjeća prljava već pet minuta nakon izlaska iz kuće, a voda svakog tuširanja na povratku iz grada crvena.
Našetala sam se ovim crvenim ulicama, ali i navozila taksijima koje platite oko 30-ak centi, a vrijeme čekanja je otprilike jedna minuta. Jedno sam popodne provela sjedeći uz prašnjavu crvenu cestu s četiri žene iz obitelji čovjeka u čijoj sam kući spavala. Pile smo pivo, pričale miješajući španjolski, talijanski i portugalski, a kako bi tko prošao, one bi ga zaustavile da obave šoping – tog su dana kupovale donje rublje i bile su presmiješne i glasne.
Napustila sam ih kad me Tinaia skupila da krenemo na dugu šetnju do mjesta parade karnevala, znači 7 kilometara hoda. Na ovim dugim šetnjama, kada su taksiji zabranjeni sve do 10 navečer, često i ožednite pa lako možete napraviti pauzu za tropsku caipirinhu, njihov glavni koktel. Priprema se na ulicama, na malim improviziranim štandovima, a Tinaina rođakinja Witi radila je najbolju u cijelom gradu. Mislim da je tajna bila u njenom slatkom umaku od hibiskusa, od kojeg ovdje djeca često uz baobab piju sok iz malih plastičnih kesica. Witina caipirinha bila je bolja i od onih u fancy hotelu, gdje su me cure jedno popodne odvele – mislim da se njima jako sviđaju mjesta koja su im na neki način nedostižna, a od kojih ja često bježim. No, zbog njih sam pristala, jer najmanje što sam mogla bilo je platiti im pića, ručkove i večere.
U hotel smo otišli još jednom, kada me upoznala sa svojim dečkom. Jeli smo, naravno, pizzu. Bilo mi je smiješno kako joj je pizza najdraža hrana, jer je i mojim najboljim prijateljicama kod kuće. Mora da privlačim pizza manijake. Obećala sam joj jednom prilikom pokazati stvarno dobru pizzu kad dođe u Europu, jer su ove pizze bile jako loše. Puno više mi se sviđalo jesti po malim štandovima pečenu piletinu i svinjetinu, sendviče u pecipali, pečenu ribu i rižu s mesom u umaku od kikirikija, ili kako ga oni zovu – Caldo de Mancarra – koje mi je Tinaia jedan dan napravila za ručak.
Slatki grijeh
Moj slatki grijeh bio je chakery, koji naravno također dolazi u maloj plastičnoj vrećici. Riječ je o desertu od mlijeka ili jogurta i kus-kusa od prosa, s dodatkom vanilije i muškatnog oraščića, ako sam sve dobro shvatila. Svaki dan karnevala bio je prilika za upoznavanje novih jela, ljudi i običaja. Karneval traje četiri dana i svaki je dan bolji od onog prethodnog – ljudi ne gube energiju, uvijek i svugdje spremni za ples.
Iako sam uživala u zvukovima karnevala, šarenilu boja i ludoj energiji, odlučila sam propustiti zadnji dan i otići na Bubaque, jedan od Bijagós otoka, najljepšeg dijela ove zemlje. Na otok se brodom može ići samo petkom i vratiti se nedjeljom, no budući da sam u avionu upoznala dvojicu Francuza koji su putovali s još trojicom prijatelja, pridružila sam im se i podijelila vožnju gliserom do otoka usred tjedna. Bila sam presretna jer je tih pet dana na otoku bilo savršeni mali kaos i mir.
Prva dva dana još je trajao karneval, jer su svi ovi ljudi koji su otišli na paradu u Bissau sada imali male parade na otoku, tako da nikad kraja karnevalu i fešti. Prvog sam dana na otoku zastala na sred ceste jer je pas pokušao napasti druga dva psa koji su upravo bili u trenutku spolnog odnosa, pa se nisu mogli razdvojiti. Tomas, Belgijanac koji već šest godina dolazi na ovaj maleni otok, nije znao što napraviti, pa smo potjerali trećeg psa, a njih dvoje ostavili da se prirodno opuste i razdvoje.
Štakor kao delicija
Tomas me pozvao na pivo na svoju terasu s pogledom na more. Bilo mi je to posve neobično, no onda su u njegovo dvorište počela dolaziti djeca po kekse i sok. U jednom je trenutku došao dječak s crnom vrećom da pita Tomasa želi li kupiti ono što je unutra. Tomas je rekao "ne", ali dječak je svejedno ponudio i meni. Pošto nisam razumjela jezik, samo je iz kese izvukao mrtvog šumskog štakora, kojeg ovdje na otoku jedu. Par dana kasnije pozvali su me na lov na majmune, no jednostavno nisam mogla ni zamisliti da gledam kako ubijaju majmuna, pa sam taj poziv ipak odbila.
Ubrzo je na terasu stigao i Anton, Šveđanin, koji je tu sa svojim ocem Ulufom, vrlo zanimljivim 83-godišnjakom, koji je nekoć prije nemira i građanskog rata 1998. radio ovdje. Sada dolazi sa sinom i živi životom avanturista, a opet je tu gdje se osjeća kao kod kuće, gdje ga ljudi neizmjerno cijene i vole voditi razgovore s njim. Uluf kaže da u Europi, kada ostariš, ljudi ti više ne pridaju pažnju, dok je ovdje situacija potpuno drugačija.
Svakako pomaže i to što svi oni pričaju kreolski, službeni jezik Gvineje Bissau, dok samo oko 30 % ljudi govori portugalski, obično kao drugi jezik. S obzirom da samo 12 % djece od 7 do 14 godina zna dobro čitati i da ih samo 7 % poznaje osnove matematike, nije čudo da većina govori samo jedan jezik. Matematičko neznanje vrlo je vidljivo u svakodnevnom životu – ako uzmete više od jedne stvari, velika je vjerojatnost da ih neće znati zbrojiti bez mobitela, čak i ako se radi o jednostavnim računima.
Na Bubaqueu je poznavanje jezika ipak malo drugačije jer ovdje, osim turista, ima i nešto stalnih europskih stanovnika. Zemlje zapadne Afrike, koliko sam primijetila, uglavnom posjećuju stariji ljudi, posebno Francuzi. Osim već spomenutih Europljana, tu su i Đani, Talijan koji je ovdje oženjen već 14 godina, Angelo koji je rođen ovdje, ali je većinu života proveo u Italiji, njegova djevojka Diana i Sarah, Španjolka koja na otoku živi već godinu dana. Svi oni su zahvalni što neki mlađi ljudi ipak pričaju nešto engleskog, španjolskog ili talijanskog.
Kunsa, koji odlično govori talijanski, jedan je od tih mlađih ljudi. S njim i Antonom jedan dan sam išla na ribolov. Ulovili smo barakudu, a zatim se brodom zaustavili na ušću rijeke uhvatiti male ribice da možemo nastaviti loviti ribu na tunju. Uhvatila sam tri ribe, dok njih dvojica nisu uhvatili ni jednu, što je sljedeća dva dana bila glavna priča u selu.
Najljepše plaže
Prije povratka još smo dvaput stali na plaže, svaka ljepša od prethodne, pune slatkih plodova indijskog oraščića. Gladni i žedni, ispijeni od jakog sunca, ovo voće bilo je pravi raj i oporavak. Na povratku smo ribu odnijeli kod Ulufa i pripremili slasnu večeru. Svaki dan sam jela ribu, kao da ne postoji ništa drugo. Riba i riža postali su mi najomiljeniji obrok. Taj način na koji oni peku ribu jako mi se svidio – mariniraju je 30-ak minuta u umaku od ulja, limuna, soli, papra i luka, ponekad i s kurkumom, te još nečim što nisam prepoznala. Zatim je bace na vatru i svi se okusi sljube s ribom – još uvijek mogu osjetiti tu divotu.
Po selu sam se uglavnom igrala s djecom, kupovala im lizalice i sokove ili odlazila do Angela na caipirinhu. No, najdraže mi je bilo otići u mehaničarsku radionicu kod Thierna i diviti se kako on i njegov 10-godišnji brat popravljaju motore i "motocare" (motore s prikolicom) gotovo iz ničega. S motocarem smo na Dan žena Sara i ja krenule na plažu Bruce, najljepšu plažu na otoku, potpuno bijeli pijesak prostirao se uzduž gotovo cijele južne strane otoka.
Na putu do plaže zaustavio nas je neki Sarin poznanik pa smo u prikolicu utrpali još tri žene, dvije djevojčice i malu bebu – dječaka za kojeg smo se šalili da ga trebamo izbaciti jer je jedini muškarac s nama ženama na Dan žena. Na sred puta do plaže zaustavila nas je policija, koja zapravo samo želi da im date novac. Pošto smo nas dvije platile motocaro, Sara im je rekla da one plate, no one nisu imale ili nisu htjele platiti. Tada je Sara policajki ponudila tampon, kaže da su tamponi skupi i da je to kao da dajemo novac. Policajka je odbila, nasmijala se, spustila konop i, kako smo ipak bile sve žene na Dan žena, pustila nas da prođemo.
Cijeli smo dan provele s našom novom ekipom. Zara i Nema nisu se odvajale od mene. Ja sam u moru poput ribe – s obzirom da sam odrasla u Splitu, a ljeta provodila na Hvaru, ne čudi da mi je more oduvijek bilo kao prijatelj. No, ovdje jako mali broj ljudi zna plivati – zapravo, nikoga nisam vidjela da pliva na toj ogromnoj plaži, iako znam da Mario i Joaquin znaju plivati, momci koji su nas kasnije pokupili za povratak. Mislim da su oni ipak samo iznimka koja potvrđuje pravilo.
Zara i Nema toliko su uživale dok sam ih vrtjela i bacala u more, a uz to sam se osjećala sigurno jer su njihove mame samo nakratko i vrlo plitko ulazile u vodu. Tog sam dana dobila odgovore na mnoga pitanja jer nisam razumjela njihove muško-ženske odnose. Dvije od žena bile su iz Bissaua, a jedna s Bubaquea. Ove dvije iz Bissaua objasnile su mi da su, kad su saznale da im muževi švrljaju s drugim ženama, jednostavno otišle i sada imaju druge muškarce, dok su ovi zadržali svoje nove partnerice.
Žene s otoka, pak, uz svo švrljanje ipak ostaju s muškarcem i to ih uopće ne dira. Općenito, većina njih ima djecu s nekoliko različitih partnera, što objašnjava zašto je Gvineja Bisau na 13. mjestu u svijetu u smislu ukupne stope plodnosti. Djecu dobivaju vrlo mladi, ali nažalost, imaju i jednu od najvećih stopa smrtnosti novorođenčadi i majki. No, unatoč svemu, nikada neću zaboraviti s kojom su lakoćom ove dvije iz Bissaua izgovorile kako odmah ostave muškarca ako im ne valja, jer "one nikad neće ni za kim patiti", dok ja, luda, pustim da mi slome srce stotine puta.
Kad smo se vraćale kući, bile su poprilično pripite, no bez osude – ipak su i one došle na praznike. Pjevale su, bile smiješne i drage, no Zara i Nema spavale su jedna između mojih nogu, a druga u mom krilu. I nekako nisam mogla ne pomisliti kako sam se uvijek osjećala najsigurnije i voljenije upravo u tim zagrljajima, vraćajući se s cjelodnevnih izleta sa svojim roditeljima, dok su ove djevojčice na neki način bile prepuštene pomalo same sebi.
Petkom se cijela ekipa okuplja pred dolazak broda, jer to je glavni događaj na otoku, pa sam se i ja prepustila tom kaosu, ručajući s pogledom na mnoštvo ljudi koji su izlazili s broda. Sjedila sam do Ulufa i slušala njegove priče. Tada sam shvatila koliki je broj animista u ovoj zemlji. Nedavno je bio u kući jednog starog prijatelja koji je preminuo i pričao s njim dok je cijela obitelj bila prisutna, jer oni mrtve zakopavaju u svojim dnevnim boravcima. Ovo mi je bilo posebno zanimljivo, iako sam znala da je Gvineja Bisau zemlja mnogih religija, nisam znala da je čak 30 % stanovništva animističko.
Najbolji indijski oraščići na svijetu
U nedjelju su se isto svi okupili na otočku feštu, ovog puta odlaska broda, no s tim brodom odlazila sam i ja. Još jedino što sam mogla bilo je kupiti najbolje indijske oraščiće na svijetu da imam za put. Gvineja Bisau, iako tako malena, jedna je od pet zemalja s najvećim izvozom ovog ploda. Još i više zapanjuje podatak da se čak 95 % izvoza svodi na ovaj proizvod, iako je zemlja bogata neiskorištenim nalazištima minerala i naftom u moru. Čak 85 % stanovništva ovisi o proizvodnji indijskog oraščića, što je vrlo nestabilno i izlaže većinu zemlje nedostatku hrane ako cijena proizvoda naglo padne, što se dogodilo nekoliko godina nakon pandemije koronavirusa.
Svoje sam oraščiće na brodu dijelila s Nemom koja se cijela četiri i pol sata nije odvajala od mene. Prvo smo šetale brodom, popile sok i pivo s Layem, čovjekom zaduženim za nacionalne parkove na ovim divnim otocima – dijelove koje ovaj put nisam uspjela vidjeti, no nadam se idući put, jer tu žive jedini nilski konji koji idu u more, a na jednom otoku kornjače ležu jaja, iako sada nije bila sezona.
Na brodu smo pojele sendvič i pile sok od manga, a zatim sam joj napravila narukvicu u bojama koje je sama izabrala. Završile smo tako da je ponovno zaspala na meni nakon što je na mom mobitelu pogledala "Gru i malci 3". Iako je bilo teško reći zbogom, moj stil života me već navikao na rastanke. Nakon što sam se oprostila s Nemom, radovala sam se što ću provesti još malo vremena s Tinaiom i Juniorom. Tog sam dana prvi put upoznala i njenog dečka, koji baš kao i ona studira, što je zaista rijetkost, no također radi kao učitelj u srednjoj školi, iako ima tek 22 godine. S obzirom na užasne uvjete obrazovanja, zapravo to i ima smisla.
Moj posljednji dan provela sam rješavajući vizu za Gambiju. Kako nisam mogla platiti novac direktno u ambasadi, poslali su me u banku. U prvoj, manjoj banci, nakon 40 minuta čekanja sustav je pao, pa sam otišla u veću gdje sam uzela broj, popila kavu i vratila se nakon sat vremena – prošla su samo četiri broja. No, i tamo sam našla dobre ljude pa su mi sati prošli u razgovoru. Sveukupno, uključujući sporu službenicu u ambasadi i to što sam se morala slikati, izgubila sam pet i pol sati samo na vizu.
Zadnje popodne provela sam s Tinaiom i Juniorom, a kraljica me čak došla ispratiti u 9 sati ujutro prije svog ispita iz engleskog, kako bi bila sigurna da sam našla pravi mini kombi koji će me iduća četiri sata i 150 km voziti u Ziguinchor, u Senegal.
