Galerija
Odlučila sam da je najbolje ostati u mjestu s bazenom i teretanom, pa da barem imam što raditi, kad sam već odmah po dolasku zapela u velikom gradu. Nisam još bila nikoga upoznala, ali to se, naravno, vrlo brzo promijenilo. Otišla sam na večeru u maleni restoran pored smještaja. Ondje radi jedna vrlo draga gospođa, koja skuha dvadesetak različitih jela svaki dan i prepusti gostima da biraju pa od svega pomalo naprave vlastitu večeru. Pritom su, jasno, sva jela jako tradicionalna. Dok jedeš u tom malom prostoru, osjećaš se kao da si kod nje doma u njezinoj kuhinji, kao da na neki način pripadaš njezinu životu, kao da si dio obitelji. Volim takva lokalna mjesta s osjećajem pripadnosti i do kraja putovanja taj mi je restorančić ostao jedno od najdražih mjesta na kojima sam jela.
Kad se uplete sudbina...
Cebu, jedan od većih gradova na Filipinima, nikako mi nije odgovarao, a sigurna sam da tajfun nije bio glavni razlog. Jednostavno nisam sklona velikim gradovima, nesnosnim gužvama i tom istinskom (ne kreativnom!) kaosu. Ipak, odlučila sam barem malo prošvrljati po Cebuu, pa sam otišla na vidikovac Tops i u Lein hram (Temple of Leah). Zadivilo me koliko je Leah stvari prikupila na svojim putovanjima i koliko je ljubavi njezin muž imao. Toliko mu je nedostajala da je 2012. izgradio hram u stilu antičkih hramova i htio je u njezino ime ostaviti ovu grandioznu ostavštinu.
Unatoč tome što mi se ponešto i svidjelo u Cebuu, jedva sam čekala doći na aerodrom i odletjeti za Palawan. Na aerodromu mi se prvi put u životu dogodilo da sam buljila u ekran i, koliko god se trudila, nisam nalazila svoj let. Očima sam neprestano prelazila po ekranu, jednom, drugom, trećem i – ništa. Nigdje mog leta. Udahnem, sjednem, uzmem mobitel i pregledam svoju kartu. Pa naravno da nema leta kad sam ga kupila za dva mjeseca kasnije! Morala sam nešto brzo smisliti, ostanak u velikom gradu nikako nije bio opcija. Karta za Palawan već je skočila na 300 eura, a ni u kojem mi slučaju nije padalo na pamet dati toliki novac za jednosatni let koji inače košta 50 eura. Promislila sam da možda mogu zamijeniti lokaciju i otići na Siargao. Ionako sam htjela otići onamo nakon Palawana i El Nida. Ista stvar, cijena 300 eura, pa sam odustala i od Siargaa. Na ekranu se pokazao let za Boracay. Cijena: 130 eura. U redu, to je prihvatljivo, s obzirom na to da kupujem let koji kreće za pet sati. Iako je Boracay bio otok koji sam odlučila preskočiti na ovom putovanju, moja nepažnja ili kako mi je draže to zvati – sudbina – odlučila je drukčije.
Putovanje je najbolji lijek
Kad sam stigla na Boracay, shvatila sam da to zaista jest bila sudbina. Pred mojim su se smještajem vijorili na vjetru šareni kajtovi i znala sam da je to moj poziv da se ponovno posvetim ovom sportu koji je nakon rekonstrukcije gležnja i smrti bake, tate i tete predugo bio zapušten. Idućih devet dana svakodnevno sam kajtala, ronila i procesuirala gubitak najbližih ljudi u samo sedam mjeseci. Koliko god nam se putovanja činila kao zabava, smijeh i opuštanje, kad traju po nekoliko mjeseci, kao moja, često postaju i terapija. Ovo je putovanje za mene na kraju bilo baš to – terapija. Težak je i gubitak samo jedne osobe, a kad u samo nekoliko mjeseci nestanu tri od četiri, kako ja volim reći, najvažnije odrasle osobe ili osobe za koje ste otkad ste otvorili oči u ovom svijetu, znali da imate stopostotnu potporu, da im se uvijek možete obratiti, da su tu za vas oduvijek i zauvijek, da za vas čuvaju nemjerljivu ljubav i da su baš uvijek tu, onda ostaje jedna velika praznina, tuga i čisto sranje. I zato je ovo moje putovanje poslužilo i kao lijek, jer putovanje je uvijek najbolji lijek.
Na kajtu sam se smijala opijena vjetrom, usne su mi se stalno razvlačile u taj osmijeh iskonske sreće, a to je baš ono zašto volim ovaj sport. Pod morem sam se čudila umom djeteta – radoznalost je za mene najbolja osobina koju čovjek može sačuvati kad odraste – a na plaži sam tugovala, čitala i procesuirala bol. Privikavala sam se na novi svijet, svijet bez njihovih lica, njihova smijeha i topline.
Najljepše plaže
Boracay je maleni otok od tek sedam kilometara od jedne strane do druge, no unatoč svojoj veličini, poznat je kao otok s najljepšim plažama. Od 7641 otoka, upravo je velika bijela plaža koja se prostire gotovo cijelom zapadnom stranom otoka često svrstana među najljepše filipinske plaže. Ipak, meni je ljepše bilo na plaži Puka, a posebno na Punta Bunga, gdje sam se do plaže spuštala uskim, zapuštenim putićem i mislila se gdje ja to idem, a na kraju sam završila na predivnoj plaži s minimalnim brojem ljudi, što je na Boracayu ravno čudu. Otok je vrlo popularan među filipinskim turistima, a i među dobrim dijelom drugih azijskih zemalja.
Bijela plaža i danju i noću vrvjela je tisućama ljudi, barovi i restorani bili su uvijek puni, no ništa mi to nije bilo milo, moj razlog dolaska na bijelu plažu bio je zalazak sunca, kada bi pučinu počela bojiti plava i bijela jedra poznatih filipinskih jedrilica zvanih paraw.
Kako je divno kliziti morem u ovim jedrilicama u zalazak sunca dok su oblaci obojeni toplinom narančaste i roze! Ima nešto čarobno u tom vjetru. I dok vijori kroz moju dugu kosu i čini je nemogućom za raščešljati poslije, i dok miluje lice – toplo kao dah pred poljubac ili pak oštro kao ledena kiša – vjetar je uvijek čaroban. Zato je valjda to jedrenje i taj kajt i sve što zove vjetar jednako tako čarobno. Budući da sam već i jedrila, i ronila na odličnim mjestima (i kroz olupinu broda i olupinu aviona), i vidjela sve ribe i koralje te s obzirom na to da je posljednja dva dana vjetar stao, pa nisam mogla kajtati, bilo je vrijeme za odlazak.
Valovi koji nemaju milosti
Spremila sam se i odletjela na Siargao, otok poznat po surfanju. Znala sam da je Dimitrius ondje i da su mu super ljudi koje je upoznao, i činilo mi se da bi mi dobro došlo malo društva. Dimitriusa sam upoznala u jednom gradiću na Šri Lanki i na kraju smo tjedan dana putovali s njegovim pick upom. Baš mi je bilo drago da je u isto vrijeme kao i ja na Filipinima. Kako je rođen i odrastao na Trinidadu, naravno da je dobar surfer, pa su me momci samo pola sata nakon dolaska poveli sa sobom na brod usred oceana na Stimpy's Surf Spot.
Mjesto je, naravno, jako izvan dosega mojih surferskih sposobnosti, ali naučila sam kako je kad ti silina vala razbije leash s noge i da mogu preživjeti kad nakon toga dođu iduća dva gigantska vala, a ja nemam dasku da mi kazuje put prema gore. Bez obzira na sve, uhvatila sam, recimo, jedan val i provela tri sata u moru. Na povratku sam ih upitala jesu li oni normalni i zašto su me vodili tamo, no to očito nije bilo dovoljno, pa su me nakon par dana opet poveli sa sobom, i to na Salvacion, gdje je situacija bila sto puta gora.
Spašavanje motorista
Pored svega toga, tog je dana ispred mene i Jeremiah dvoje ljudi palo s motora dok smo se vozili prema spotu. Ceste na Filipinima nisu najbolje, tih je dana baš svaki dan padala kiša, a nesreće su se i bez kiše događale stalno. Kao i u većini Jugoistočne Azije, tako i ondje, svakoga dana upoznaš nekoga tko je imao nekakvu nesreću. Odmah smo se zaustavili, ja sam poskočila, podigla motor djevojci s noge, pregledala momka i shvatila da ima ogromnu i jako duboku posjekotinu na ruci. Stavila sam na to maramicu, skinula mu majicu i njome stegnula ranu koliko sam mogla i zabranila mu da vozi.
Potpuno je problijedio, a usne su mu pomodrjele; sve je ukazivalo na stanje šoka. Nije bilo druge – s obzirom na to da vozim motor, sjela sam na njihov motor (koji je bio u voznom stanju), iza sebe posjela djevojku, dok je Mathias vozio tog momka. Naime, srećom su, nakon što smo Jeremiah i ja stali, brzo stigli i svi naši prijatelji s još četirima motorima, no kako Mathias jedini na motoru nije imao daske za surfanje, na njega je pala ta obveza. Vratili smo se pola sata natrag do klinike i ostavili ih u dobrim rukama. Momak je dobio mnogo šavova na ruci, a i cura pokoji na nozi. Mi smo se vratili na Salvacion.
Masaža, joga i radionica disanja
Shvatila sam napokon da ne mogu više s momcima na surfanje i otišla na jednu od najboljih masaža. Bila sam na ukupno 13 masaža u 30 dana i cijelo sam vrijeme razmišljala kako bi bilo lijepo da su masaže i u Hrvatskoj tako pristupačne. Pretpostavila sam da u Siargau žene znaju točno što i kako trebaju masirati jer svi ljudi koji im dolaze surfaju, pa znaju i točno prepoznati mišiće koji bole. Bila je genijalna. Iako sam svakog jutra išla na jogu, definitivno mi je trebala i dobra masaža. Jogu sam obožavala. Okružena zelenilom, mirisom zemlje nakon kiše, cvrkutom ptica i grandioznim udarima valova u daljini, nisam mogla bolje započeti dan. Na isto sam mjesto otišla i na svoju prvu radionicu disanja, a s obzirom na moje tugovanje zbog izgubljenih osoba, bila je jako intenzivna. Više sam puta čula da ljudi znaju plakati na takvim radionicama, pa me vlastite suze nisu iznenadile. Svakako se jako radujem novoj.
Ronjenje s kitopsinama
Najdraže mjesto u General Luni bila je zasigurno cesta Malinao. Svako popodne na ovoj se cesti okupe ljudi i voze surfskejtove, djeca se druže s vama i, naravno, često žicaju da im kupite neki sok ili hranu na jednom od mnogobrojnih štandova. Ako nemate skejt, možete ga iznajmiti na sat. Muzika se čuje sa zvučnika, a uz cestu je i travica na kojoj ekipa sjedi, priča i komentira svakog tko prođe na skejtu. Iako sam htjela da se vrijeme popravi i da imam više takvih dana, morala sam krenuti dalje. Moj prioritet na Filipinima bio je roniti s kitopsinom.
Dimitrius je bio opsjednut jednom lagunom, pa smo odlučili zajedno otići na mali izlet. Prvo smo krenuli po najvećoj mogućoj kiši i promijenili dva broda i izgubili cijeli dan dok smo stigli do južnog Leytea, u malo selo Pintuyan. Na Filipinima se može roniti s kitopsinama na nekoliko lokacija, ali mislim da je iznimno važno da se to ne radi u Oslobu jer je neetički, s obzirom na to da ih hrane. Praksa u Oslobu široko je kritizirana u znanstvenim krugovima jer životinje stvaraju ovisnost i mijenjaju svoje prirodno ponašanje u potrazi za hranom. Kitopsine zbog toga mogu patiti od nepravilne prehrane, pa čak i oštećenja kože, a zbog mnogobrojnih brodova može doći i do povreda od propelera. Ako imalo poznajete velike morske životinje, znate da sve one migriraju i često imaju različita mjesta na kojima se hrane, a na kojima rađaju mlade. No, u ovom slučaju, kitopsine ostaju na istom mjestu cijelu godinu, što utječe na njihove prirodne migracije. Zbog svih ovih razloga, ja sam izabrala etičniju opciju poput Pintuyana.
Pintuyan je preslatko malo selo u kojem su turisti toliko rijetki da nas je prvi dan na ronjenju s kitopsinama bilo deset, to jest samo četiri broda, a drugi dan pet, to jest dva broda, i to njihovih malenih bangka brodova. Doduše, pet dana u tjednu dolaze dva velika broda s druge strane zaljeva na dva sata dnevno, ali ostatak dana kad pronađete kitopsine – ili tiki tikije kako ih zovu lokalci – imate ih samo za sebe. Koje veličanstvene životinje! Kad se poslije prošetate po selu, svugdje vas pitaju koliko ste ih vidjeli i koliki su bili, ali imate osjećaj da već svi znaju koliko ste ih vidjeli i prije nego što odgovorite. Loše je jedino bilo što sam oba dana imala groznu masku i nisam mogla normalno zaroniti, ali to i ne čudi kad opremu uzmete kod starog čovjeka u kućici na plaži, koju mu je očito netko ostavio tijekom posljednjih nekoliko godina. No sve to nekako baš daje šarm cijelom selu, djeca su toliko draga i znatiželjna jer vidiš da ne vide često turiste. Premda sam uživala ondje razgovarajući s njima, tek sam na Dinagatu našla svoje najdraže ljude.
Najpopularniji slatkiš
Do Dinagata smo opet promijenili dva trajekta i ovoga puta čak ostali spavati u Surigau, na Mindanau, drugom najvećem otoku na Filipinima. Kad smo idućeg dana stigli u San Jose, odmah smo upoznali Dialde i Inaa, jedne od najdražih ljudi koje sam upoznala. Oni su nam pozvali čovjeka s brodom i iduća dva dana imali smo kapetana, mornara i svoj brod; mogli smo ići na koji smo god otočić poželjeli. Već prvoga dana otkrila sam da Dialde radi najbolje kolače, pogotovo biko, najpopularniji filipinski slatkiš koji spaja slatku rižu s karameliziranim kokosovim preljevom (latikom), koja se često radi za proslave rođendana i praznike. Ne čudi zato što sam, kad sam idućeg dana stigla brodom u malo selo Magsaysay i u kući u kojoj sam se zatekla vidjela cijeli lonac bika, mislila da sam došla na nečiji rođendan.
Prethodno sam, naime, Dimitriusu dobacila mobitel u vodootpornoj torbi, ali umjesto u more, prvo je udario u stijenu i razbio se, pa je njega Inao vozio autom, a ja sam sama išla do tog sela brodom. Naravno da nije bilo signala, pa nisam imala pojma kad će on doći. Zato sam otišla prošetati po selu u nadi da ću negdje pronaći neku instant kavu. Kad sam je uspjela kupiti, trebalo mi je i malo tople vode, pa sam na ulici pitala ljude, a oni su me utrpali u svoju kuću punu starih, mladih, djece i bika. Smijali smo se, svi su bili znatiželjni i slatki, nesmetano smo razgovarali jer, usprkos tome što na Filipinima postoji 170 jezika, ipak svi pomalo govore engleski.
Kad sam u jednom trenutku upitala je li zaista nečiji rođendan, ispostavilo se da je zapravo netko umro samo nekoliko dana prije, pa je cijela obitelj bila na okupu. Upravo su se bili spremali za odlazak na zajedničko kupanje. Potrajalo je dok sam ih sve ispratila u maloj luci i dok su me svi izgrlili i izljubili, a nismo bili svjesni da će Dimitrius samo nekoliko trenutaka kasnije doći i da će nas naš kapetan odvesti upravo na to isto mjesto gdje su išli i oni. Tako sam idućih nekoliko sati provela sa svojom novom obitelji. Bio je to uspješan dan, Kishu sam naučila skakati na glavu, Andre Nicol je popravio svoj salto, a Annika je shvatila da može plivati na duže relacije.
Predivna laguna
Iako mi ih je bilo teško ostaviti, morali smo ići vidjeti Dimitriusovu lagunu. I bila je predivna. Sve što smo posjetili, svako mjesto, svaki otok na kojem smo spavali i svaka plaža na kojoj smo gledali zalazak sunca, sve je na ovim otocima bilo predivno i nigdje nije bilo apsolutno nikoga. Budući da ja nisam mogla usporediti to mjesto s El Nidom, morala sam vjerovati njemu, a on je rekao da je ovo bilo sto puta bolje upravo zato što je El Nido toliko pun ljudi, dok smo ovdje imali svu ljepotu prirode samo za sebe.
Ja sam morala dalje, na Siquijor. Odlučila sam posjetiti još jednog prijatelja, Danila, koji je baš na tom otoku izgradio svoj mali luksuzni resort Makadal'Eau, a tijekom ove godine planira otvoriti i školu ronjenja. Još na Siargau Jake nam je pričao o misterioznim stvarima po kojima je Siquijor poznat. Jakeu je najdraže bilo kad bi uključili karaoke set, kao i većini Filipinaca (Filipinac Roberto del Rosario patentirao je ranu verziju karaoke sustava, iako se karaoke najčešće povezuju s Japanom), a kad bi uz to pjevanje malo i popio, obožavao je čavrljati o svemu i svačemu.
Voodoo i ljubavni napitak
Tako smo saznali za poznati ljubavni napitak po kojemu je Siquijor poznat, kao i za voodoo lutke. Doznali smo i da do prije desetak godina Filipinci zaista nisu zalazili na taj otok zbog njegovih mitova i legendi o vješticama (aswang). Kažu da su se ovakve legende počele širiti nakon što su Španjolci nazvali otok Isla del Fuego zbog krijesnica i mistične atmosfere, no osim po mračnim legendama, prokletstvima i nadnaravnim silama, otok je poznat i po iscjeliteljima koji koriste bilje i molitve, jer ipak su Filipini, uz Istočni Timor, jedina većinski kršćanska zemlja jugoistočne Azije i posvuda se vidi prisutnost Isusa i Crkve.
S druge strane, svuda se vidi i sloboda LGBTQ zajednice, što je predivno vidjeti - zajednica čak ima i svoju političku stranku, što pokazuje da je politički itekako vidljiva u zemlji.
Na Siquijoru sam opet provodila vrijeme na plaži, u moru i pod morem. Uživala sam na dvama posljednjim, predivnim zaronima, motorom se vozikala do mnogobrojnih slapova po kojima je otok također poznat, upoznala Danilova jednogodišnjeg sina Maria, vidjela predivne zalaske sunca i na kraju uzela svoj posljednji bao bao iliti ga tuk tuk i krenula na brod te na još jednu, posljednju, ali najbolju od 13 masaža, a zatim na aerodrom. Iako sam prvotno htjela produžiti još tjedan dana, ovo ludilo sa svijetom i neredi na aerodromima na Bliskom Istoku nekako su odlučili za mene, a svakako sam još morala skoknuti i na Kineski zid.
Dobro došli u Apuliju: Putopis zbog kojeg ćete poželjeti otputovati na sami jug Italije
