Galerija
Odmah sam sjela u metro i provela u njemu sat vremena dok nisam stigla na stanicu People's Park koja mi je odmah bila interesantna jer sam čitala da se baš u tom parku vikendom nalaze roditelji i razmjenjuju detalje o svojoj djeci ne bi li im pronašli partnere za brak, nažalost oba se puta dogodilo da sam preskočila baš vikend, pa nisam mogla osjetiti tu neobičnu gungulu. Ali ono što sam mogla vidjeti bila je ta isprepletena mreža metroa koja je najveća na svijetu i zaista metro razvozi putnike na satima udaljene stanice i gotovo uvijek je u njima gužva. Kako sam ja obitavala uglavnom u području Nanjing ulice ni ne čudi što sam stalno osjećala da sam u gužvi jer to je njihov centar iako Šangaj ima bezbroj ”centara” jer ipak je to grad s 28 milijuna ljudi.
Konzumerizam na svakom koraku
Prvo što me iznenadilo bio je broj shopping centara a onda i njihove veličine. Broj ovih objekata se ne može izbrojati i nalaze se doslovno svuda. Na svakoj stanici metroa na koju sam izašla dočekalo bi me barem pet. Jednostavno s obzirom na komunističko društvo bila sam iznenađena činjenicom da izgleda kako su Kinezi najkonzumerističkije društvo koje sam ikad upoznala. U centrima se odvijaju cijeli životi, David sin moje prijateljice obožava hodati po njima jer imaju puno robota, ali tu su i restorani, barovi s psima i mačkama, prostorije prepune aparata s igračkama iz anima i mangi, studija za ples, studija za dječje manekenstvo, cijeli zidovi za penjanje, mnoštvo odjeće i kozmetike i još bezbroj dućana običnih i neobičnih.
Iako Šangaj slovi za grad s kulturom kave na to možete slobodno zaboraviti, to je grad prepun Starbucksa i Coste, što za nekog iz Hrvatske jednostavno nije zadovoljavajuće. Srećom, Marina me jedan dan odvela u kvart francuske koncesije u kojem se utjecaj francuske vidi od arhitekture, vila u tudorskom stilu do avenija s redovima stabala - u kojem se pije dobra kava. No naravno da je to bio bar poput onih u Francuskoj sa kolačima i kroasanima ali važno je bilo da sam napokon uživala sjedeći vani na suncu s espressom u ruci.
Kineski zid
Inače Marina i Miloš moji su prijatelji Crnogorci koji su se u Šangaj preselili prije osam godina pa sam imala odlične vodiče, a na kraju sam se vratila u Šangaj jer su mi rekli da nikada u ovih osam godina nisu posjetili Kineski zid što je bilo nedopustivo. Na mom povratku u Šangaj Marina i ja uputile na dnevni izlet na njegov južni dio koji nije toliko popularan kao dio pored Pekinga, ali je podjednako lijep. Na kraju zid je zid, samo hodaš, hodaš i još hodaš i tako koliko god ti sreće želi. Uzele smo brzi vlak za Linhai, pa prije penjanja na zid posjetile staru kinesku ulicu Ziyang gdje smo jele svakakva čudesa, kupile suvenire i meni najdraže kineske ukosnice koje su bile tako slatke i raznolike da su izgledale kao mali umjetnički radovi sami za sebe. Gospođa u dućanu je bila jako strpljiva pa nam je nekoliko puta pokazala kako ih ispravno koristiti što smo sve posnimile da ne bi zaboravile.
Izgubljeni u prijevodu
Iskreno ne znam kakvo bi moje putovanje u Kinu bilo bez Marine jer ljudi uglavnom ne pričaju engleski pa je bilo super imati je pored sebe da ona komunicira na svom zaista dobrom kineskom. To jutro bilo je najbolji primjer kako bi i izgledala većina mog puta da nije bilo nje. Na željezničkoj stanici kineski broj mi nije radio, VPN se nije htio upaliti a e-sim se istrošio, na stanici sam pokušavala doći do interneta ali nije postojao, nitko od radnika čak ni na informacijskom pultu nije pričao engleski i jedini način komunikacije bilo je preko njihovih mobitela gdje bi mi u Google prevoditelju snimali poruke, ali ni pod razno mi nisu htjeli podijeliti svoj internet.
Marina je došla do informacijskog pulta sasvim slučajno i na kraju smo stigle čak i kupiti kavu prije vlaka ali i jedna i druga smo provele 20-ak jako stresnih minuta. Srećom smo se dogovorile naći dovoljno rano pa smo ipak stigle na vlak i provele ovaj predivan dan u Linhai. Jako smo se smijale kad nas je u vlaku došao upozoriti kondukter da budemo malo tiše iako se nama naravno činilo da sasvim normalno pričamo, ovako kako mi ljudi s mora samo znamo.
Nema straha od krađe
Taj smo dan završile u malom uličnom restoranu gdje su nam tete pripremile svega i svačega dok su kraj nas prolazili mali električni skuteri, jer baš svi skuteri u Kini su električni. Svaka osoba na svom je skuteru imala i malu dekicu i ja sam pomislila kako bi da to posjedujem i ja možda vozila svoju Vespu zimi, ali sam onda odmah pomislila kako bi mi kod nas to netko odmah uzeo ili uništio, što je jako tužno. Tamo nema straha da će ti netko nešto ukrasti, evo u osam godina Miloš i Marina nikad nisu čuli za nešto takvo.
Baš mi je Miloš o tome pričao kad smo se našli kraj predivnog povijesnog kvarta tradicionalne Ming/Qing arhitekture gdje sam provela sate lutajući među starim predivnim zgradama. Nanshi kvart je kao da ste zagazili u neki stari film s tim predivnim starim drvenim zgradama, naravno sve su gotovo rekonstruirane i rijetko ili nikako da potječu iz tog starog doba a to mora da je problem drva koliko god bilo predivno uvijek teško za održavanje i ne može preživjeti tisućljećima poput kamena.
Miloš me odveo i do Bunda obalnog područja i zaštićenog povijesnog kvarta s pogledom na mnoštvo zgrada koje posežu u nebo. Šangaj posjeduje i treću najveću zgradu na svijetu, Shanghai Tower. Uz uživanje u kilometarskim šetnjama svakog dana voljela sam i svu hranu - onu koju je za Marinu i Miloša pripremala njihova dadilja, kao i jela iz pustih malih restorana. Baš mi nedostaje dobra kineska hrana u Hrvatskoj, ona koja bi me barem na trenutak vratila u Šangaj. Ovako mi preostaje samo sjećanje na taj grad… do idućeg puta.
Još Anteinih tekstova potražite u nastavku
Putovanja
Antea u raju na Zemlji: Priča s Bora Bore jednog od najljepših otoka na svijetu
Putovanja
Antea u Zambiji: "Zemlja u kojoj mi se ostvario najstariji san"
