Galerija
Ponedjeljak je, ali je velika gužva. U dobrom dijelu Europe neradni je dan jer se slavi – Pfingstmontag ili Duhovski ponedjeljak. Ljudi su na produženim vikendima i izletima, a Dini je odjednom stiglo tri autobusa gladnih turista iz Austrije, Njemačke i Švicarske. Svi žele za prazan stol na terasi, ali on ga ne da. Rezerviran je za nas.
A mi kasnimo.
Prvi pogled na jelovnik baca me u očaj. Meso, meso i još mesa. Odresci, roštilj i razna pečenja. Iznimka sam u grupi mesojedaca kojima počinju curiti sline na prvi spomen tatarskog bifteka i odreska od ždrijebeta.
Za stolom odmah započinju priče o nutritivnim vrijednostima konjetine, njegovom okusu i najboljim pripremama dok svi zajedno gledamo s terase na zelene vinograde i pašnjake u daljini po kojima pasu konji.
Ja ne samo da ne jedem meso, već ne konzumiram ni ribu, jaja i sir. Ima li u ovom restoranu uopće nešto za mene, pitam se.
Jelovnik me obeshrabruje. Svaka stavka ima neki dodatak životinjskog porijekla: heljdina kaša se servira s čvarcima, krumpir je zapečen s vrhnjem i sirom, a u salati ima kuhanih jaja.
Kad pitam sa strahom, ima li nešto veganski, Dino Kruhoberec odmahuje rukom s nevjerojatnom dozom samopouzdanja.
Nema problema, kaže mi vlasnik, koji je ujedno i konobar u restoranu, a koji baš nikad nema vremena za odmor.
I iznenađujuće, problema uistinu nema. Ovo je restoran u kojem se ne moram objašnjavati.
Dok moji kolege uživaju u tatarskom bifteku (30 eura), ja dobivam rižu s povrćem (13 eura) kao hladno predjelo. Svi jedemo istu juhu od šparoga (4,50 eura), ali moja nije servirana s vrhnjem niti krutonima.
Kada dođe vrijeme za glavno jela, pitam se što ću dobiti na stol. I hoće li na mom tanjuru biti imalo proteina.
Ždrijebe je pečeno baš onako kako treba, obavještavaju me kolege, a servirano je s gratiniranim krumpirom koji je toliko fin da je njegovu slasnost teško opisati riječima. Cijena ovoga jela je 31,50 eura.
Ja dobivam žitarice s gljivama, popečke sa sojom i pečeno povrće. I miješanu salatu u kojoj se nalazi i kuhani grah. Oduševljena sam.
Hrana je ukusna, a porcije su obilne. Toliko su velike da počinjemo sumnjati u povlašteni tretman samo zato što smo novinari. No pogled po terasi otkriva da su obilne porcije ovdje standard.
Ljudi jedu sve i svašta. Ovo je jedan od onih restorana koji servira slovenske specijalitete poput prleške pečenke i postržjače, ali i internacionalne evergreenea poput lososa ili pak prženih lignji jer ih ljudi traže - čak i kad su u Sloveniji.
Junetinu, svinjetinu i piletinu nabavljamo s domaćih kmetija, iskren je vlasnik. No egzotičnije vrste mesa poput ždrijebeta i žaba, ali i janjetine dopremaju se s Novog Zelanda.
Bilo mi je teško naći pouzdanog dobavljača za te vrste mesa u Sloveniji, priznaje. Gosti su, očigledno zadovoljni. Ima ih odasvuda, a zbog velike blizine s hrvatskom granicom u Tavernu rado dolaze i Hrvati.
Rezerviraju stol na terasi, zakasne, pa bezobrazno uživaju u dobrom jelu i vinu s pogledom na Ivanščicu i Ravnu Goru.
Izuzev Međimuraca i Varaždinaca rijetki Hrvati znaju za ovaj divni slovenski gradić – savršen je za izlet
