Sutra ujutro bismo trebali napustiti bazni kamp, prijeći preko velike dine koja strši daleko na sjeveru i prepustiti se pustinji, da nas proguta njezina praznina. Dok zvjezdano nebo pokazuje svoje beskrajno prostranstvo znam da bih trebao biti sretan radi prilike koju sam dobio. Umjesto toga, moj um uranja u bezbroj pitanja na koja mi nitko ne može odgovoriti. Razgovarajući s ostalim članovima ekspedicije, uviđam da nisam jedini u potrazi za odgovorima…
Dani u baznom kampu
Ovo je treća noć koju provodimo u pustinji. Već se puna dva dana privikavam na njene uvjete. Kako trenuci prolaze sve sam svjesniji da moram naučiti baš sve. Od toga kako se kretati ili sjediti, do toga kako jesti i na što paziti prije spavanja. Od samog početka vodim borbu s pijeskom, nesvjestan da si time stvaram barijeru prema jedinom što postoji kilometrima i kilometrima oko nas.
Kroz greške sam naučio da po njemu mogu hodati bos samo u jutarnjim satima, a da u podnevne sate pijesak previše peče, opaljen nemilosrdnim zrakama sunca. Praznina me uči da su moje svakodnevne navike stvorene na temelju životnih uvjeta i vremenskih karakteristika prostora iz kojeg potječem. Zbog toga, za razliku od beduina, ja ne mogu hodati po pijesku u svako doba dana.
Ovaj čaroban prostor, toliko sanjan u prošlosti, još uvijek mi je potpuno nepoznat, i pomaže mi osvijestiti činjenicu da je u udobnosti svakodnevnice vrlo teško biti svjestan svojih slabosti.
Tijekom dana gotovo je nemoguće pronaći zaštitu od sunca pod velikim platnenim šatorom.
U njegovom hladu uvježbavam različite načine vezanja turbana, u nadi da ću pronaći onaj najpraktičniji. Znam da moram zaštititi lice od suhog vjetra, pijeska i sunca. Prirodni elementi su ovdje sve, jedino što postoji osim naših bića. Toliko smo mali u ovoj bezgraničnoj pustoši. Nisam naviknut na ove surove uvjete, na to da jedem, pijem i dišem pijesak koji je očigledno nezaustavljiv. Izgleda da sam zaboravio kako je dovoljno samo se pomaknuti iz dvorišta vlastitih navika i sigurnosti da bi se podsjetili koliko smo krhki i ranjivi.
Još ne želim razmišljati o trudu koji će biti potreban da zaboravim ono što mislim da jesam i što trebam, da otpustim vlastita očekivanja i planove, a to je jedini put kroz koji se mogu uklopiti u novu stvarnost. Jedino što znam jest da ćemo, čim napustimo lagodne uvjete baznog kampa, biti prepušteni pustinji i pijesku. Tek tada će se skinuti veo iluzije koju gradimo oko sebe. Nestat će cisterna s vodom, a samim time i jutarnje umivanje ili pranje ruku prije ručka. Neće biti ni velikog šatora s ugodnim tepisima i jastucima za ležanje, kao ni dobroćudnih Filipinaca koji su zaposleni da nas služe i čine život u kampu ugodnim.
U tišini pustinje ne mogu ne biti svjestan koliko sam zelen u ovom surovom prostoru i da me jedino boravak u pustinji može naučiti kako opušteno razlučivati što je bitno i vrijedno pažnje da bi se u njoj opstalo. Po svemu sudeći, ovo će biti put pogrešaka, a jedino strpljenje u prihvaćanju istih donijet će opuštenost koja je i više nego potrebna.
Možda i činjenica da su se organizatori povukli u neke zatvorene šatore i prepustili sve ljude potpunoj neinformiranosti i neznanju u vezi karavane doprinosi mojoj napetosti. Onog dana kad sam pročitao mail da sam postao član ekspedicije kroz pustinju Rub Al Khali dobio sam i brošuru s kompletnim planom prema kojem bi se karavana trebala odvijati.
U programu je pisalo da smo prva dva dana u baznom kampu obvezni prisustvovati edukaciji kako bismo savladali vještine za siguran i uspješan prelazak pustinje. Dok sam to čitao, bio sam sretan i počašćen što ću dobiti priliku upoznati pravila pustinje, vrste dina, kako se orijentirati... Pisalo je i da će nas stručnjaci i pustolovi voditi kroz čitavu tu obuku. Ono najluđe je bilo da ćemo dobiti devu i naučiti sve što je potrebno da bi uspostavili odnos s tom meni još nepoznatom životinjom.
Svima je bilo jasno da su dva dana premalo za sve to, no vjerovali smo organizaciji koja je osmislila program i preuzela odgovornost za prelazak jednog od najpustijih i najneistraženijih područja na svijetu.
Međutim večeras je, unatoč svim obećanjima, sumnja u ono što nas od sutra čeka preuzela čitav kamp. Svi smo svjesni da u ta dva dana nismo naučili ništa. Ispalo je drugačije od obećanog. Umjesto da smo to dragocjeno vrijeme proveli učeći, po čitave smo dane čekali odluke organizatora. A oni nikako da nam kažu što, kako i kada raditi. U zadnja dva dana imali smo nekoliko sastanaka na kojima se nije dogodilo ni reklo ništa. Iz nepoznatih razloga, skoro čitave dane proveli smo pijući čaj i grickajući datulje.
Ekspedicija se sastoji od tri velike grupe. Najveću sačinjavaju Saudijci među kojima je veliki broj beduina. Drugu čine ljudi s Arapskog poluotoka, dok je treća internacionalna skupina, kojoj i ja pripadam. Organizatori karavane imaju u planu pomiješati sve te skupine i podijeliti nas u sedam različitih grupa. Vizija je da svaka grupa djeluje samostalno vođena liderom koji je odgovoran za našu sigurnost i edukaciju. Svaki lider ima po dva pomagača. Vođe i pomagači su uglavnom beduini, ljudi pustinje koji žive na rubnom području Rub Al Khalija.
Ja sam ušao u grupu broj 5. Sedam Saudijaca, od čega tri beduina, jedan Libanonac, Rus i Hrvat moraju naučiti kako postati obitelj i spajajući različite karaktere, običaje i navike doći do kraja. Već dugo vjerujem u to da se ljepota svijeta skriva u njezinoj različitosti. Ali nakon dugo vremena ta mi različitost teško pada.
Želim znati što se događa, zašto nas ništa ne uče? Sati se gube u prolaznosti vremena, a ja nemam kome postaviti ta pitanja. Ako i uspijem, uglavnom čujem priče koje se nikada nisu dogodile. Čovjeku sa zapada, s njegovim navikama i vrijednostima, potrebni su odgovori. Naviknuti smo imati pravo na to da postavljamo pitanja.
Primjećujem da su, za razliku od mene, Saudijci smireni u toj nejasnoj i kaotičnoj situaciji. Uvjereni su da sve treba prepustiti vođama i bezuvjetno slijediti njihove odluke. A upravo u te odluke i najviše sumnjam kad vidim što se događa. Kad sam tek počeo planinariti, naučio sam da moram poštivati planinu.
Korak po korak stekao sam iskustvo koje mi je pomagalo u budućim izazovima, da budem uspješan i da se uvijek sigurno vratim doma. Ali sada, pred ovim nepoznatim prostranstvom, svjestan sam svog neznanja. Osjećam se kao da sam samo bačen u pustinju i da je bez ikakvog znanja i vjerodostojnog vodstva krećem prijeći. Činjenica da ću se već sutra upustiti u njenu prazninu, u meni budi strah. Pitam se jesu li organizatori dobro procijenili svoje i naše sposobnosti? Jesu li uopće svjesni u što se upuštaju, povlačeći neobrazovanu djecu u nepoznato?
Šiva
Svaka je grupa imala svoju liniju u koju su bile privezane deve. Hodao sam uz njih i promatrao što se nudi. Nije preostalo puno toga. Članovi grupe bili su brzi i, vjerojatno na temelju izgleda, odabrali suputnika koji će, uz nas same, u sljedećem periodu biti ključ prelaska. Preostale su samo neke mršave i tanke deve. Oduvijek sam želio imati iskustvo pustolovine u kojoj će moje preživljavanje i uspjeh ovisiti o suradnji s nekom životinjom.
Prolazio sam pored zavezanih deva ne znajući što bih trebao gledati. Nisam osjećao ništa prema niti jednoj od njih dok sam ih obilazio. Doduše, pogled mi je stalno bježao prema daljini, prema prvom štapu za koji je bila zavezana najveća deva u čitavoj liniji. Puštala je strašne zvukove i svi su je svjesno izbjegavali. Ali što sam je više promatrao, vidio sam da je jedina koja ima fizičke osobine koje bi po mom mišljenju deva trebala imati. Bila je veća od ostalih, ali problem je bio u tome što je izgledala strašno agresivna u isto vrijeme. Puštala je najglasnije zvukove i kad sam joj se približio pokušala me ugristi. Znao sam da to nije dobar znak, ali dok sam se ja premišljao što mi je činiti – ostala je samo ona.
Pokušavam joj se približiti, ali njezina velika otvorena usta me odvraćaju od te ideje. Pokušavam drugi put i dobivam ljepljivu pljuvačku po čitavoj ruci. Kako loš početak, pomislio sam. Izgleda da imam najviše divlju i najagresivniju devu čitave grupe.
Kad je došlo vrijeme da joj namjestim sedlo, usta su joj stalno bila pored mojih ruku. Zvukovi koje je puštala bili su strašni i glasni. Siktanje i pljuvanje pratili su svaku moju kretnju. Unatoč tome, Salah, vođa naše grupe, smatrao je da je vrijeme da se popnem i krenem jahati. Uvjeravali su me da je to jedna od najmirnijih deva i da nema problema.
Pomislio sam – ovi stvarno nisu normalni. Pa ovo je prvi put da vidim devu iz takve blizine, kako mogu samo tako skočiti na nju i krenuti? Znajući da nema druge, morao sam je zajahati i nadati se najboljem. U tom sam trenu vidio jednog člana druge grupe kako gadno pada s deve u trku. Panika njegove deve u tom je trenutku stvorila pomutnju među svim ostalim devama njegove grupe i vidio sam kako još jedan pada na pod. Dok sam sve to gledao, shvatio sam da to jahanje nije baš bezazleno. Što ako padnem, slomim vrat i ostanem invalid? Strah zbog neznanja potpuno me obuzeo.
Je li sve ovo vrijedno tolikog rizika? U jednom je trenutku moja deva ustala i polako krenula u šetnju, kao da je potpuno nesvjesna putnika kojeg vuče sa sobom.
Držim se čvrsto na nekoliko daščica koji su sastavni dio sedla i molim svemir da sve bude u redu. Salah mi iz daleka objašnjava koje zvukove moram ispuštati da bi ubrzao devu. Vidim kako mi rukama pokazuje kako ići desno ili lijevo. Ne mogu vjerovati da mi to objašnjava tek sad. Pitam se zašto to nije napravio prije nego što me deva polako počela voditi daleko od kampa. Pokušavam je okrenuti, ali ne znam kako. Odjednom podižem pogled s njezine grbe i gledajući naprijed vidim sliku koja me opčara.
Putovanja
Misterij starog svijeta: Što će se dogoditi s 1000 predmeta otuđenih s tajnovitog otoka?
Ljepotu koja me na trenutak povlači daleko od straha koji titra u svakoj mojoj stanici. Jašem devu i polako prolazeći dinu idem prema predivnom zalasku. Unatoč neugodnosti zbog toga što ne znam kako zaustaviti i jahati devu, prepuštam se čarobnom trenutku. Koliko sam puta sanjao tako nešto, a sad sam ovdje i stvarno to doživljavam. Svjestan sam da se moram riješiti straha od te nepoznate životinje ako želim s njom preko Rub Al Khalija. Moram osvijestiti da jedini vođa u našem odnosu mogu biti ja.
Znam da nijedno živo biće ne bi vjerovalo i prepustilo vodstvo nekome koga je obuzeo strah i koji je zbog toga izgubio svoj mir. Povlačim uzde nadesno, puštajući nekoliko glasnih: „Op! Op!“ Vidim kako se polako okreće prema desno i vraća prema kampu.
Putovanja
Antea u Dhaki: Grad koji se najbolje može opisati samo kao - kaos!
Dok se sigurno približavamo kampu odlučujem da će se moja deva zvati Šiva. Znajući da je strah prirodan prema svemu što je nepoznato, odlučujem ga nazvati prema bogu razaranja i uništenja, onome koji svojim plesom uništava iluziju i strah. A strah je ono čega se trebam riješiti ako želim uspjeti. Mora izgorjeti u vatri moje čežnje za iskustvom i sigurnim povratkom doma.
Nažalost, sa Šivom sam se u dva dana edukacije družio samo nekoliko sati. Iz nepoznatih razloga naši su vođe tako odlučili. Noćas, dok sam slušao govor generala odgovornog za logistiku, primijetio sam s kolikom je sumnjom i strahom izgovorio kako je cilj da svih osamdeset i dvoje sudionika uspješno dođe do kraja i stvori najveću karavanu koja je ikada prošla ovim područjem. Promatram prve ozlijeđene kako šepaju, kako na drugoj strani šatora Novozelanđanin Musa u boli zbog napuknutih rebara traži što udobniji položaj dok pored njega sjedi Kolumbijac Jesus krvavog nosa.
Dok ležim u šatoru razmišljam o tome koliki je blagoslov što ne znamo u što se upuštamo. Jer, da znamo, pobjegli bi glavom bez obzira.
Sutra sve počinje. Ako želim rasti, svjestan sam da se moram penjati. Ne znajući odakle krećem, znam koliko žarko želim stići do cilja. Odozdo prema gore, kroz greške i nova iskustva.
Što bude, bude…
Gorana Blaževića pratite na njegovoj Facebook stranici, kao i na blogu ili Instagramu.
Ako ste propustili prva dva putopisa, ovdje možete pronaći prvi, a ovdje drugi dio.
