„Molimo vas da se sutra probudite u četiri sata. Spremite sve stvari i odradite doručak jer u sedam krećemo. Inshallah,“ uputio nas je general, odgovoran za logistiku ekspedicije. Upravo smo bili završili slušanje njegove prezentacije o pustinji Rub Al Khali i geološko-arheološkom značaju tog područja, kao i povijesti ekspedicija koje su se uputile u njegov prelazak.
U prošlosti je nekoliko ekspedicija prošlo Rub Al Khali. Većina je ekspedicija poduzeta posljednjih 20 godina motoriziranim vozilima. Njihov je cilj bio upoznavanje geološkog bogatstva tog prostora i traženje nafte, koja je ključ financijske moći Saudijske Arabije.
Međutim, legendarne ekspedicije poduzete su 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća. Bertram Thomas, John Philby i Wilfred Thesiger bili su vođe prvih karavana na devama koje su ušle u predio koji su i beduini izbjegavali. Naša će biti četvrta i, po svemu sudeći, najveća koja je ikad prošla tim područjem.
Tišina pustinje: Putovanje na granici izdržljivosti Gorana Blaževića
General nam je strpljivo objašnjavao što nas čeka. Prema njegovim riječima, prva četiri dana očekuju nas najveće poteškoće. Zbog visokih i mekanih dina jahanje će biti naporno. Svi smo svjesni vlastitog neiskustva. Možda nam upravo zbog toga general zabrinuto postavlja pitanje smatramo li da nam je potreban još jedan dan treninga. Nekoliko ljudi diže ruke, ali moje nema među njima. Uvjeren sam da nema smisla više čekati. Već su dva dana treninga prošla uzalud, sumnjam da bi treći bio išta bolji. Čini mi se da je najbolje krenuti, odvezati čvor sumnji i prepustiti se sudbini.
„Naš glavni cilj je vaša sigurnost.Želimo da svaki od 81 sudionika koji sutra napusti bazni kamp sigurno stigne do sela Yabrin, cilja karavane. Nemojte nositi puno vode, bit će je dovoljno po putu. Svaka grupa ima na raspolaganju jedan auto koji će vas stalno pratiti. U tom se vozilu nalazi sve što vam je potrebno. Sad idite spavati jer sutra krećemo na put bez povratka.”
Prvi dan
10 sati je odavno prošlo. Sjedimo na jakom suncu sklanjajući se u sjenu deva. Unatoč činjenici da je pokret bio planiran za 7, mi se još uvijek nalazimo 200 metara od kampa. Čitavo smo jutro izgubili na fotografiranje i snimanje polaska, a kad smo konačno krenuli odjednom smo stali i više se nismo maknuli. Vrućina je nesnosna. Trošimo zalihe vode na uzaludno čekanje. Prema uputama koje smo dobili, svakog bismo dana trebali hodati i jahati do podne. Za vrijeme najjačeg sunca trebali bi uzeti dvosatni odmor i nakon molitve nastaviti dalje, sve do mraka. Gledam na sat, pa u daljinu, pitajući se što se događa.
Ako mi išta teško pada u životu, onda je to stajanje na suncu. Nešto što je većini ljudi ugodno, meni predstavlja polaganu smrt. Kad stojim na suncu osjećam da gubim energiju i počinje mi se spavati. Jedini način da podnesem vrućinu jest da se krećem. Nakon sat vremena gubim strpljenje i počinjem postavljati pitanja ljudima iz grupe koji sjede oko mene. Kao i obično, nema odgovora, a kako vrijeme prolazi ton kojim se obraćam vođi grupe postaje oštar i ljut.
Naš mladi vođa Salah ne govori engleski pa tražim od ostalih članova da mu prevode moja pitanja. Svjestan sam da stvaram nervozu, ali ne mogu si pomoći. Već dva dana promatram pasivnost i neorganiziranost ljudi koji vode ekspediciju. Vidim da su dovoljno ludi da nas nakon svega nekoliko sati jahanja šalju kroz jednu od najvećih pustinja na svijetu. A sad izgleda da su pogriješili već na sam dan polaska, koji iz nepoznatih razloga kasni više od četiri sata. Moja sumnja da ti ljudi ne znaju što rade raste iz minute u minutu.
„Sigurno postoji neki razlog zbog kojeg nismo krenuli, odgovorni ga vjerojatno rješavaju.“ Slušam riječi Hattana, mladog Saudijca koji me želi smiriti. Međutim, teško mi je vjerovati ikome. Danas bi prema planu trebali proći 30 km, ali nakon izgubljenog jutra, svi znamo da je to nemoguće.
Konačno dobivamo informaciju da možemo krenuti, ali Šiva osjeća moju nervozu i ne želi me slušati. Vraća se prema kampu. Imam osjećaj da mi svemir govori da ne smijem ući u pustinju. Od jutra pokušavam osjetiti i vidjeti neki pozitivan znak, ali što ga više tražim, to sam dalje od njega i uviđam koliko će sve ovo biti teško. Moji planovi stvaraju iluzorni put očekivanja. Znam da ga moram što prije napustiti ako želim uspjeti u ovome što radim. Smirenost je ključ kontroliranja i upravljanja devom, ali vlastito neiskustvo, u kombinaciji s neodgovornim odlukama organizatora, tome nimalo ne doprinosi.
Čujem Salahov glas kako me zove, maše mi da se moram vratiti. Nakon što je već nekoliko tjedana proveo na istom području, Šiva ne namjerava krenuti u nepoznato. Privlačniji mu je bazni kamp u kojem postoji veliko korito vode i hrane. Izgleda da ni on ne želi napustiti te sigurnosti i prepustiti se odlukama nepoznatih pojedinaca. Vučem uzde prema sebi i glasno izgovaram
Oooooo, ali nema pomoći. Šiva se polako vraća na početak i onome što poznaje. Bilo je potrebno dugo vremena da Salah shvati koliko sam nemoćan u toj situaciji. Kad je konačno dojahao, dobacio sam mu svoje uzde, a on ga je zavezao za svoju devu. No sada i njegova odbija poslušnost i jedva nas vraća do ostatka grupe. Odlučujem biti zavezan za njega neko vrijeme, nadajući se najboljem.
Tijekom dana svaka je grupa prepuštena sebi. Tek nakon pauze, dok smo se uspinjali preko velike dine, povezali smo se svi u veliku karavanu. Promatrao sam dugačku liniju koja se vukla preko prazne pustinje, ali kao da je nisam bio u potpunosti svjestan, kao da se još ne mogu fokusirati na trenutak i biti svjestan svega. Možda je još prerano igrati se promatrača. Instinktivno se bojimo nepoznatog. Naš nas um preko straha podsjeća da moramo biti oprezni i pametni.
Podsjeća nas na naše neznanje. A jednostavno je prepustiti se strahu. Pogotovo dok po čitav dan gledam ljude kako padaju. Iz nepoznatih razloga, deva poludi i krene u utrku bez cilja. Gledati prijatelje kako lete s dva metra visine pri brzini većoj od dvadeset kilometara na sat me plaši. Znam da i Šiva može tako krenuti i da je vrlo lako postati idući koji će osjetiti neugodan udarac tvrdog tla.
Po čitav dan izgovaram njegovo ime i ispuštam čudne zvukove koje sam čuo od beduina. Ne obazirem se na ljude oko sebe. Svjestan sam koliko smiješno i neprirodno izgledam dok se pokušavam igrati beduina, ali želim da me Šiva čuje i da poznaje moj glas.Beduini čitavo vrijeme puštaju zvukove i razgovaraju sa svojim devama što navodno pomaže da ona ostane pozorna i svjesna naše prisutnosti.
Unatoč tome što je pokret kasnio više od 4 sata, tijekom prvog dana prošli smo više od očekivanog. Navodno smo odradili 17 km u svega nekoliko sati jahanja. Iako na prvi pogled ostavlja dojam spore životinje, devin je hod puno brži od čovjekovog. Uviđam kako je njezina brzina konstantna, za razliku od naše koja, kako napredujemo, zbog umora postaje sve sporija.
U pustnji
U jutro drugog dana doznajem da smo tijekom prvog dana izgubili jednog člana. Mlada Kolumbijka Tatyana doživjela je težak pad i zbog boli želi napustiti karavanu. Pad se dogodio zbog ljudske greške i neiskustva u jahanju, a kola hitne pomoći došla su po nju. Već smo nakon nekoliko dana shvatili da je, osim pustolovine, glavni cilj ove ekspedicije promocija Saudijske Arabije.
Potrebna su im naša lica zbog slike koju će poslati svijetu, kao i zbog unutrašnjo-političke propagande o tome kako se Saudijska Arabija pod vodstvom novog princa mijenja, otvara i modernizira. Čitavu ekspediciju prati nekoliko televizija, koje nekoliko puta dnevno emitiraju vijesti i trenutačno stanje karavane. Pri kraju dana, jedna od TV ekipa snimala je karavanu helikopterom koji je letio nisko iznad nas. Njegov je prolazak uzrujao jako puno deva, među kojima i onu na kojoj je sjedila Tatyana. Uplašena je životinja počela brzo trčati niz veliku dinu.
Još ne poznajem ponašanje deve, ali nakon jučerašnjeg dana sa Šivom, shvatio sam da se iza čvrstoće i izdržljivosti skriva jedna jako plaha životinja s kojom je potrebno ostvariti duboki kontakt da bi se zajednički funkcioniralo. Njezino je ponašanje nerijetko odraz mojih misli i osjećaja, a ja sam još uvijek daleko od sebe. Zbunjen i iznenađen, promatram ljepotu i mistiku pustinje, poput filma na ekranu nekog računala. Moram se podsjetiti da je sve to istina u koju mi je dopušteno utonuti i u njoj uživati.
Dok čekam doručak, promatram ljude oko sebe kako šepaju i teško hodaju. Svi osjećamo posljedice jučerašnje dionice, jedni zbog pada, drugi zbog fizičke boli i umora od jahanja. Svi smo svjesni da naša tijela još nisu spremna za tu aktivnost. Bol nakon jahanja podsjeća nas koliko će strpljenja biti potrebno da se ova priča ispiše do kraja.
Otkako smo napustili bazni kamp količina hrane drastično je pala. Dobivamo doručak koji se sastoji od komada kruha, malo meda, jednog sira u trokutiću i kuhanog jajeta. Za ručak dobivamo mandarinu, jabuku i okrugli kolač od datulja. Za mene – premalo. Naviknut sam na bogati doručak, pogotovo ako tijekom dana očekujem fizičku aktivnost.
„U pustinji si, nisi u hotelu s pet zvjezdica“, kaže mi mladi Saudijac kad sam mu rekao da sam gladan. Iznenadila me njegova antipatična izjava. Pitao me kako sam, a ja sam mu iskreno odgovorio da sam dobro, ali i da sam jako gladan. Cijelo sam jutro promatrao kako moja deva brsti rijetko raslinje koje raste iz pijeska. Glad me bila toliko preuzela da sam na trenutak bio ljubomoran na nju što joj se nudi mogućnost da gricka raslinje po putu.
Pretpostavljam da svi, kad zamišljaju pustinju, vide prostor bez života. Iskreno, i ja sam je tako zamišljao, ali sad kad sam tu često vidim velik broj kukaca. Neki se kreću danju, neki noću. Među njima ima jako opasnih škorpiona i paukova. Upozoreni smo da se pazimo njihovih ugriza, ali nitko nas nije upozorio na mjesta gdje ih možemo očekivati i na što točno moramo paziti. Trudim se pri svakom izlasku i ulasku u šator brzo zatvoriti vrata.
Sve što posjedujem stavljam unutra, samo gojzerice zbog neugodnog mirisa ostavljam vani, nakon što ih zatvorim u plastičnu vrećicu kako bi ih zaštitio od škorpiona ili paukova. Bit će potrebno dugo vremena da shvatim da ti kukci nisu toliko opasni ako smo dovoljno oprezni. Jedino tijekom pustinjskih oluja moramo biti oprezniji.Tada svi kukci i zmije, poput nas, traže skrovište od pomahnitalog pijeska koji udara nošen naletima vjetra.
Prva tri dana karavana se kreće kroz labirint visokih dina. Naši koraci idu uzbrdo pa nizbrdo. Ponekad se penjemo s jedne strane dine i spuštamo s druge. Nažalost, na početku nas nitko nije naučio kako napadati dinu. Promatram beduine i pokušavam shvatiti njihovu logiku. S vremenom primjećujem da je iz daljine moguće vidjeti s koje je strane ona mekana, a s koje dovoljno čvrsta da se prođe.
Vidim da svakim novim danom dobivam sve više iskustva i da o meni samome ovisi koliko toga mogu i želim naučiti. Prihvatio sam da mi, unatoč obećanjima koje smo dobili, nitko neće ništa reći. Shvatio sam da organizatori imaju samo jedan cilj – povući što više ljudi preko ove pustinje i ostvariti karavanu koja će ostati zapamćena u povijesti. Moja je primarna želja doći do kraja, ali u isto vrijeme i naučiti što više. Nadam se da ću doma donijeti vrijedno iskustvo koje bi kasnije mogao koristiti u sljedećim pustolovinama…
Zamišljao sam pustinju boje pijeska, ali među dinama se često sakrivaju zelene površine. Te su pustinjske „livade“ ono što beduini traže na ovim prostorima. Njihovo je kretanje stalna potraga za tim zelenim površinama. To su mjesta na kojima se hrane njihove deve i koje su njihovo jedino bogatstvo. Čuo sam priče o tome da su beduini jedini koji uzgajaju čiste rase deva.
Zanimljivosti
Otočna ekspedicija Jadranom: 2 mjeseca sam u kajaku protiv bure, juga i zime
Deve su oduvijek imale poseban status u arapskoj kulturi. Bez njih, život na ovom području bio bi nemoguć. Uglavnom postoje tri vrste deva: radne deve, koje mogu nositi veliku težinu i za koje pretpostavljam da su se koristile u prošlosti za prelazak pustinja. Danas se u arapskom svijetu najviše cijene deve za utrku i deve za ljepotu. Čuo sam da bogati šeici plaćaju i po nekoliko milijuna dolara po primjerku pa među beduinima često ima pojedinaca koji u banci posjeduju ogromno bogatstvo, ali još žive jednostavnim životom, ispod šatora i okruženi svojim devama. Saudijska Arabija jako cijeni svoje beduine i njihovu kulturu.
Za razliku od Saudijaca koji žive u velikim gradovima, beduini ne pričaju arapski. Imaju svoj jezik i kulturu, i svima nam je bilo potrebno dugo vremena da prihvatimo njihove običaje koji su često neshvatljivi zapadnjačkom umu. S vremenom sam primijetio da ih i Saudijci često gledaju u čudu i doživljavaju poteškoće u suživotu s onima kojima je pustinja sve.
Tijekom dugih jahačkih dionica često promatram stotine skakavaca kako skaču po velikoj pjeskovitoj dolini punoj različitih biljaka. Do sada sam primijetio da postoje četiri vrste trava i jedna vrsta niskog drvenog grma koji deve obožavaju. Na kraju dionice naša grupa kreće u potragu za tim suhim stabalcima. Prije spavanja palimo vatru i razgovaramo, gledajući beskonačno nebo koje se širi u beskraj.
Bila su potrebna puna tri dana da organizatori riješe problem oko hrane. Otkrivam da nisam bio jedini koji je smatrao da smo dobivali premalo i koji je svakodnevno osjećao posljedice gladi. Od danas smo dobili paket vojne hrane u kojem se nalazi doručak, ručak i večera.
U posebnu plastičnu vrećicu ubacujemo vodu i obrok zapakiran u odvojenu ambalažu. U vodu stavljamo neku bijelu vrećicu koja uzrokuje kemijsku reakciju i odjednom voda počinje kuhati. Nakon tri minute izvučemo topli obrok koji je spreman za jelo. Svjestan sam koliko je nezdrava ta hrana, ali ne mogu se prestati čuditi ljepoti različitih okusa nakon pet dana jednolične hrane.
Na kraju dionice srećem Maythana, dragog Saudijca s kojim se svakim danom se sve više povezujem. Odlučujem skočiti sa Šive i zadnjih desetak kilometara dionice prohodati u njegovom društvu. Kad sam postao član karavane mislio sam da ću biti dio neke luksuzne pustolovine. U baznom kampu čak je tako i izgledalo. Uživali smo u voću, grickalicama, kave i čaja bilo je na raspolaganju tijekom čitavog dana. No otkako smo krenuli kroz prazno prostranstvo stvari su se bitno promijenile.
Nema ni kave ni grickalica. Neki kao da su to predvidjeli pa su ponijeli velike količine hrane i kave, dok neki nemaju ni WC papir. Dobivamo to što dobivamo i na to se moramo priviknuti. Dok šećemo jedan pored drugog, Maythan mi daje maleni bombon od limuna. Nešto što bih u svakodnevici odbio, sada me iznenađuje okusom. Ne sjećam se kad sam zadnji put toliko uživao u nečemu kao u tom bombonu!
Oko sebe gledam beskraj pijeska u stalnom pokretu. Na licu osjećam vjetar koji puše i mijenja sve oko mene. Tek sad, prljavih ruku i prašnjavog lica, spoznajem da po prvi put u životu nemam mogućnost odabira. Ovo ništavilo i ono malo što se u njemu nudi jedino je što imam. Dobio sam mogućnost da to naučim prihvatiti, i dobre stvari i gluposti.
Bombon me iznenadio svojim okusom, po prvi put sam primijetio i osjetio takvu harmoniju u ustima. U svakodnevici samo gutam, bez razmišljanja i zahvalnosti. Stvarajući rutinu, sve uzimam zdravo za gotovo. A sada, u ovom ništavilu, dobivam priliku prihvatiti ono što mi je dano i preko toga – istinski osjetiti.
Gorana Blaževića pratite na njegovoj Facebook stranici, kao i na blogu ili Instagramu.
Ako ste propustili prethodne putopise, ovdje možete pronaći prvi, a ovdje drugi i treći dio.
