Jučer smo stigli do zadnjeg kampa prije posljednje bitke pred nama, gdje ostajemo dva dana. Negdje na sjeveru ovog prostranstva nalazi se naš cilj. Čekaju nas još četiri dana jahanja do konačne pobjede i zasluženog odmora. Umor, bol i psihička iscrpljenost su nas potpuno preuzeli. Neki su svjesni toga i povlače se u svoje mikro svjetove, dok si drugi to ne žele priznati.
Tijekom svih ovih dana pustinja je polako rušila sve zidove oko nas. Kako su dani prolazili, polagano nam je oduzimala ono što smo do tada mislili da jesmo. Razgolitila nas je javno i pokazala svima naše pravo lice. Jednog po jednog, oslobađala nas je maske kojom se štitimo u svakodnevici, u svijetu gdje dobra gluma osigurava lagodan život.
No otkad živimo u ovoj pjeskovitoj pustoši uvidjeli smo da je u praznini nemoguće išta skrivati. Jedino u međusobnom druženju pronalazili smo utjehu od naših stalnih grešaka.
Pustinja nam je dala priliku da vidimo tko smo zapravo, ali nas je u isto vrijeme i prisilila da tu istinu pokažemo drugima. Nemogućnost bijega i odmaka navela nas je da osvijestimo sve gorko i slatko u nama, ali i da podijelimo ono najintimnije što inače sakrivamo.Bilo je nemoguće ne pokazati svoje lice drugima. Naši su unutrašnji strahovi i slabosti izašli na vidjelo.
U pustinjskom su prostoru nestale razlike između rasa i vjera. Kulturološke navike i vrijednosti ovdje se urušavaju i daju prostor pravoj istini. Praznina kojom smo okruženi instinktivno nas tjera da se približimo jedni drugima.
U ovom oceanu pijeska, kroz teškoće i izazove polagano se stvorilo zajedništvo. Kako su dani prolazili, naučili smo prihvaćati vlastite i tuđe nedostatke. Ipak, često bih se zapitao kako bi bilo u ovom pijesku osjetiti samoću. Ujutro se buditi sam. Preuzeti odgovornost dana na svoju dušu. Što bi se tada mojem umu i srcu dogodilo u ovom golom području gdje su prostor i vrijeme postali jedno?
Samoća
Kad smo jučer stigli do izvora Al-Shalfa, blizu kojeg je smješten naš kamp, nakon dugo vremena vidio sam prve znakove civilizacije. Oko izvora vode ljudi su stvorili umjetnu oazu i izgradili nekoliko nastambi. Doduše, na prvi pogled, područje kao da zjapi prazno i doima se napušteno.
U krošnjama visokih stabala napokon se opet čuje lepet ptičjih krila. Promatram ih kako lete od jedne grane do druge. Ne tako davno, lokalna plemena beduina puškama su teško ozlijedila vlasnika ove zemlje. Voda otkrivena tijekom naftnih istraživanja donijela je sigurnost i mogućnost preživljavanja na ovom prostoru.
Njezin pronalazak dao je značaj ovom malom kutku zabačenom u golemoj ravnici. Već nekoliko dana nema ničeg, otkako smo prešli preko posljednje dine lutamo kroz ravan prostor u kojem se pijesak sljubljuje s nebom na uvijek istoj udaljenosti. U ovoj pustoši i naš se vid suočava s prvim optičkim varkama. Često nam se priviđa da je u daljini more, po čijoj površini hodaju deve...
Na ovakvom mjestu, gdje nema struje, nema signala niti ikakve mogućnosti komunikacije, živi Sudanac Hamad Al Hamad. Kad ga pitamo što ovdje radi, odgovara da zalijeva stabla i daje vodu pticama.
Njegovo prisustvo omogućuje stvaranje jednog novog svijeta usred prašine prepune zmija. Svakih nekoliko mjeseci vlasnik oaze dolazi mu u posjet. Opskrbljuje ga hranom i svime što mu je potrebno za preživljavanje. Te su posjete jedini društveni trenuci za tog čovjeka u ovoj pustoši, tih dana on dobiva ono najvrednije što ga gura dalje i drži na životu...
Između ostalih stvari, uvijek su tu i pisma njegove tri kćeri. „Kad vlasnik odlazi, uvijek preko njega pošaljem pismo svojoj obitelji i do njegovog povratka čekam na odgovor.” Zbog kćeri je i tu. Neki loši poslovni odnosi i općenito težak život doveli su ga do potpunog siromaštva u Sudanu.
Ovim poslom uzdržava obitelj i financira obrazovanje svojih kćeri. Navodno mjesecima nije vidio živo biće. Nemogućnost da s nekim razgovara najteže mu pada. „Ljudi, ljudi, ljudi”, izgovara tri puta. Kao da sa svakim novim izgovaranjem i mi postajemo svjesniji tereta koji nosi i teškoća izazvanih samoćom.
Nitko ga nije obavijestio o dolasku karavane. Za njega je naš prolazak i boravak oko izvora pravi blagoslov. „Bilo je vrijeme molitve. Dok sam odrađivao ritualno pranje, molio sam proroka da mi pošalje jednog čovjeka. Odjednom sam u daljini vidio tri deve kako idu u mojem smjeru. Izdaleka mi je izgledalo kao da ih ljudi jašu. I kad sam konačno vidio da je tako, iza njih se pojavilo još stotinu deva. Nisam znao je li to vojska anđela ili možda zlih duhova koji dolaze po mene...”
Pokazao nam je svoju skromnu kuću. Slikao nas je svojim prastarim mobitelom koji ovdje ničemu ne služi i poveo u praznu džamiju prekrivenu pijeskom. „Sretan sam danas jer vidim vaše otiske u pijesku, ali već sad osjećam tugu jer će zbog vjetra već sutra vaši tragovi nestati, poput vas, koji ste primorani otići. “
Držao mi je ruku dugo dok je to pričao. Kao da je želio da nikad ne otiđemo ili možda da taj trenutak ne nestane u prolaznosti vremena. Pitamo ga boji li se za vlastitu sigurnost u toj samoći. Izgovara Alahovo ime i pokazuje rukom prema nebu.
Hamadove riječi vode nas daleko od naše pustolovine. Kroz njegov mir i svjetlost koja isijava iz njegovih očiju putujemo u nutrinu naših bića. Daleko od svega, prolazeći kroz bezbroj misli i osjećaja, osvještavam tugu zbog teške sudbine tog dobrog čovjeka, ali u isto vrijeme i sreću zbog osjećaja topline koji taj susret budi u meni.
Koliko različitih borbi i životnih priča susrećemo kroz život, svatko na svom putu određenom sudbinom. Hamad je odabrao još tri godine te samoće, dok smo mi, prepušteni odlukama organizacije, primorani ići dalje.
Prema kraju
Još ne znamo koliko je kilometara preostalo do samog kraja. U međusobnom razgovoru uviđamo da organizacija još ne zna gdje odrediti cilj i da smo zbog toga dobili dva dana odmora. Izgleda da kraj neće biti selo Yabrin, kako smo prethodno mislili. Već smo naviknuti na te njihove neodređene planove i konstantne improvizacije. Već smo predugo zajedno pa više nema frustracija radi toga i međusobno se zabavljamo u stvaranju pretpostavki o tome što nas čeka u sljedećih nekoliko dana.
Međutim, danas je područje izvora Al-Shalfa pogodila jaka pustinjska oluja koja polako sve zatrpava. Već smo dugo u pustinji i polako upoznajemo njene zakone. Već smo imali prilike vidjeti taj visoki oblak prašine koji sakriva nebo. Znamo da je ponekad nakon njega nebo toliko smeđe da se sunce danima ne vidi. Zbog vjetra i nedostatka sunčevih zraka temperatura uglavnom osjetno pada.
Srećom, već smo dovoljno iskusni da odmah odustajemo od uzaludne borbe s pijeskom. Kao da smo se naviknuli na ta zrnca koja ulaze u oči – u sve što postoji. Ali opuštenost koja nastaje iskustvom, često nas vodi do grešaka koje se ovdje ne opraštaju. Danas je red na Ahmedu koji je ujedno i najmlađi član ekspedicije. Bez razmišljanja, jutros je napustio šator bez postavljanja dodatnog tereta u njegovoj unutrašnjosti.
Pod naletima jakog vjetra klinovi nisu izdržali pritisak i oluja ga je odnijela u nepoznato. Čitav dan je uz pomoć automobila uzaludno pretraživao ovo beskrajno područje. Ostao je bez skrovišta i vreće za spavanje. Što se tiče organizacije, tijekom noći bit će prepušten pustinji i njenoj nemilosrdnoj prirodi.
Posljednja patnja
Trebalo je to biti jednostavnih 120 kilometara do cilja. Četiri ugodne dionice po trideset i cijela priča završava. No, umjesto toga ispalo je više od 180 km. Već treći dan prolazimo više od 50 kilometara dnevno. Tijela su nam slomljena, umovi prazni od umora i monotonije cjelodnevnog jahanja. Danas nas je barem iznenadila najjača pješčana oluja do sad. Polagano se stvarala tijekom dana. Osjećali smo kako vjetar postaje sve jači. Negdje na tridesetom kilometru približili smo se velikom oblaku prašine.
Bili smo spremni za novo iskustvo, prolazak kroz samo srce oluje. Zavezali smo naše turbane i uzbuđeni više nego uplašeni krenuli u njezinu nutrinu. Vjetar je nosio sve pred sobom. Čitava je pustinja bila u pokretu. Bilo je nemoguće išta vidjeti. Teško smo dolazili do zraka. Prepustili smo se našim devama koje su po mirisu slijedile jedna drugu. Odjednom smo prešli preko prve asfaltirane ceste. Navodno se na samo nekoliko kilometara od nas nalazi selo, kojeg ne vidimo zbog oluje...
Pomišljam kako baš ovdje za mene sve završava. Kao što je započelo napuštanjem asfaltirane ceste, tako sada, više od 600 kilometara sjevernije, u svom srcu osjećam da sam došao do kraja. Navečer se konačno stišala oluja. U kampu je zapaljena velika vatra, ali oko nje nema uobičajene priče i zabave. Izgleda da korisnici ZEIN operatera imaju signal u pustinji. Ta se vijest proširila kroz čitav kamp brzinom munje. Mobiteli su nakon skoro mjesec dana proradili. Dijele se hot spotovi i tišinu zamjenjuju zvukovi dobivenih poruka. Šire se priče na Instagramu, slike na Facebooku i objave na Twitteru.
U želji da provedem zadnju noć u samoći među prvima se povlačim prema svom šatoru. Palim mobitel i vidim da još nema signala. Osjećam olakšanje jer znam da nisam još spreman za potpuni povratak. Od samog početka, nestanak signala simbolizirao je ulazak u prazan prostor. Osjećaji su mi pomiješani. Zahvalan sam što sutra dolazim do cilja, ali u isto vrijeme već sad osjećam koliko će mi nedostajati ova teška, ali jednostavna svakodnevica. Danima se u srcu pozdravljam s pustinjom, s čistoćom njene praznine i tišinom ovog pjeskovitog prostranstva.
Kraj
U ova tri tjedna bilo je nemoguće ne osjetiti nemilosrdno lice pustinje. Patnja je trajala sve dok je nismo prihvatili i prepustili se prirodi pustinje. Prvo me spržila suncem i vrućinom. Osjećao sam kako me šamara njen pijesak nošen vjetrom. Koračao sam kroz nju gladan i žedan. Ubila je sve dobro i loše u meni. Tek kad sam dotaknuo dno, pokazala mi je milost. Dopustila mi je da vidim njeno pravo lice i da se uzdignem.
Uživao sam u tišini svog uma. Vidio sam kako se ponovno vraćam k sebi. Ponovno sam osjetio da se volim. Nakon dugo vremena, opet sam sretan i zahvalan. Ne zanima me nikakva nagrada o kojoj se već danima priča jer sam svjestan da je biti jedno sa svojim srcem nešto što se ne može kupiti ni dobiti. Potrebno je to tražiti i zaslužiti.
I tako, nakon dvadeset i pet dana, konačno je došao trenutak kad je čitavoj priči došao kraj. Nekoliko kilometara od Yabrina organizacija je postavila veliki šator. Na velikim tepisima dočekala su nas lokalna plemena beduina. Uz pjesmu i bubnjeve, slavili su našu pobjedu. Organizacija nam je spremila iznenađenje. Skoro svim članovima ekspedicije netko iz obitelji došao je na doček. Bilo mi je nevjerojatno vidjeti lice mog oca u ovom surovom prostoru. Lice koje mi je olakšalo napuštanje ovog svijeta i polagani povratak u stvarnost.
Došlo je vrijeme za posljednji pozdrav pustinji i vožnju do pet sati udaljenog Rijada, ali autobus koji nas je trebao odbaciti zapeo je u pijesku i dugo je trebalo da nekako dođe do asfaltirane ceste. Dok sam promatrao muku ljudi koji su se trudili da ga pomaknu, imao sam osjećaj kao da nas pustinja ne želi pustiti vani, kao da nas još malo želi zadržati u svom zagrljaju, kao da nas je čuvala od povratka. Kao da nas je još malo htjela za sebe.
Šiva
Oduvijek sam sanjao dine i maštao o tome kako ću osjetiti i upoznati tišinu pustinje. Nakon svega, moje je srce ispunjeno zahvalnošću za sudbinu koja je odredila do se to i ostvari. Ali nikad nisam mislio da će mi taj prostor toliko toga uzeti i u isto vrijeme dati. Nisam očekivao da ću ga toliko zavoljeti i s tolikom tugom napustiti...
Tijekom jučerašnje, posljednje dionice, čitav dan sam se opraštao od Šive, tihog junaka cijele priče. Svjestan sam njegove žrtve. Znam koliko se nesebično dao da stignemo do kraja. Čitavo me vrijeme pažljivo čuvao i pazio da me ne ozlijedi. Vidim koliko ga je umor preuzeo. Promatram njegovo veliko tijelo koje je smršavilo od nevjerojatnog napora.
Putovanja
Čudesni 200 metara visok zid Europe: Mjesto na koje Atlantik dolazi sanjati!
Zauvijek ću pamtiti njegovu drugačiju vibru i energiju na samom cilju. Kao da je znao da je svemu došao kraj, da od sutra taj odnos i suradnja više ne postoje. Iznenada kao da je opet postao onaj stari – ljut, agresivan, svojeglav i dominantan. Slušam njegove urlike i gledam divlje kretnje. Ne da mi da ga zagrlim, mogu ga jedino pomaziti. Vidim da oboje znamo da je našoj priči došao konačan kraj. Naše prijateljstvo stiglo je do posljednjeg raskrižja.
Kroz njegovo ponašanje uviđam da se u prolaznosti života moramo naviknuti na pozdrave i odlaske. Nakon toga, ostaju samo sjećanja.
Dugo promatram taj njegov pogled, koji ću pamtiti zauvijek...
Gorana Blaževića pratite na njegovoj stranici na Facebooku, kao i na blogu ili Instagramu.
Ako ste propustili prethodne putopise, ovdje možete pronaći prvi dio njegove avanture.
