Galerija
Kad sam odradio projekt Solidarity Walk 4km/h i prehodao put od Jordana do Hrvatske ispunio sam sve čemu sam u životu težio do tog trenutka. Iskusio sam višemjesečno pješačenje i dobio priliku da snagom vlastitih koraka uđem u Jeruzalem.
Jednom kad sam stigao do cilja, ostvarila mi se želja i da napišem svoju prvu knjigu koja mi je omogućila održavanje velikog broja predavanja. Uživao sam u dijeljenju svoje priče. Postao sam putopisac, nešto o čemu sam dugo godina maštao. Na svojim sam predavanjima pozivao ljude da otkriju vlastite želje, da se prepuste ostvarivanju snova. Kroz vlastiti sam se primjer trudio dati im do znanja da je to jedini način da upoznamo sebe i budemo sretni, onoliko koliko to zaslužujemo.
Malo pomalo, ostvarivalo se sve čemu sam težio. Živio sam ispunjenje vlastitog sna. Pokušavao sam biti isti onaj Goran kojeg sam poznavao. Trudio sam se primijeniti lekcije koje sam naučio kroz svoja duga hodanja.
Međutim, kako je vrijeme prolazilo, svakim sam danom bivao svjesniji da trebam ići dalje, da je to samo početak životne uzbrdice preko koje rastemo i upoznajemo sebe. Upravo na jednu od tih litica izgleda da sam došao nepripremljen. Što raditi dalje na toj putničkoj sceni koja me, ruku na srce, kako sam je upoznavao i postajao dio nje, pomalo razočaravala?
Kako odraditi nešto bolje i jače od Solidarity Walka? Vrtio sam razne planove. Proučavao sam karte različitih zemalja, smišljao razne projekte i priče. Neke stvarno dobre, impresivne i zahtjevne, druge loše i besmislene. Samo da se nešto odradi, ne smijem izgubiti korak. Samom sam sebi stvarao pritisak, a ponekad su tomu doprinosili i drugi.
– Što kažeš na plan da prođem Afriku biciklom? – pitao sam poznanika koji se upravo pripremao za putovanje na taj kontinent.
– Mislim da bicikl nije dobar za tebe. Ljudi te znaju i prate kao hodača.
Taj mi se odgovor nije svidio. Je li moguće da nešto što je bio moj san, kao što je to bilo hodanje, sad kad se konačno ostvarilo, od mene stvara roba? Hoće li mi oduzeti slobodu odabira? Slobodu promjene i otkrivanja nečeg novog?
Mislim da ljudi koji me znaju nisu bili ni svjesni koliko sam patio i trulio u tom periodu. Da sam možda bio na križanju gdje sam riskirao da se zauvijek izgubim.
Pomišljao sam i na to da odustanem od cijele priče. Da se maknem od tog naziva putopisac koji mi je samo uzimao inspiraciju i strast.
Zašto putujem? Zbog nekog projekta? Da ispunim želje publike koja me prati kao hodača? Oduvijek sam putovao da otkrijem sebe. Da razbijem okove očekivanja i strahova koji su mi nametnuti. Da upoznajem svoja ograničenja i da ih otpuhnem od sebe. Putovao sam da budem bolji, da to postanem i ostanem.
Put u Iran
– Kako to da si doma, da još nisi odlutao negdje? – pitaju me poznanici kad me sretnu u gradu.
Nemam odgovor na to pitanje. Nakon dugo vremena, imam osjećaj da bih rado ostao doma. U tišini svog sela, u svakodnevnoj igri u polju badema, gdje jedino osjećam da se polako opuštam i vraćam sebi. Ali u isto vrijeme znam da je šteta ne iskoristiti slobodno vrijeme koje imam do travnja kad se ponovno vraćam na posao. Sezona je ponekad duga, možda će mi biti žao za nekoliko mjeseci ako se negdje ne maknem sad kad to mogu.
Odlučujemo da bi mogli na dvadesetak dana u Iran. Nakon dugo vremena pala je odluka otići na kratko putovanje opušteno, bez nekog „projekta“, bez plana, razmišljanja, najave… Prepustiti se cesti. Putovati autobusom, vlakom, autostopom do neke skrivene plaže ili napuštenog sela.
Stižemo u Teheran kasno u noć. Jedino što znamo jest da moramo do nekog mosta udaljenog dvadesetak kilometara od aerodroma. Tamo bismo trebali zaustaviti autobus za Esfahan gdje nas čekaju Davor i Anđela koji putuju godinu dana oko svijeta. Veselim se što ću ih vidjeti, kao i Ivana Đogića kojeg sam upoznao prije točno godinu dana.
Pomalo smo smrznuti kad bus konačno dolazi. Više od 20 sati bez spavanja, a treba se voziti još četiri sata do Esfahana, o kojem ne znam skoro ništa. Put prolazi brzo kad se promatra novi okoliš i uskoro smo u kafiću gdje nas čekaju Davor i Anđela.
Slušamo njihove priče. Francuska, Oman i konačno ona koja me najviše zanima – Saudijska Arabija. Pomalo ljubomoran, ali sretan zbog njih, slušam o njihovom iskustvu u toj potpuno zatvorenoj zemlji. Među prvim su putnicima koji su dobili priliku ući preko turističke vize, što je jedan od prvih turističkih eksperimenata princa prijestolonasljednika prije otvaranja granica turistima koja će se dogoditi 2020. godine.
Zanima me kakvi su ljudi, kako izgleda život tamo. S užitkom slušam njihovu priču i prisjećam se kad sam u jordanskoj pustinji Wadi Rum gledao preko tog velikog prostranstva i zamišljao Saudijsku Arabiju, svetu zemlju za sve muslimane, ali zatvoreno dvorište za znatiželjne putnike željne novog iskustva.
– Čuo sam za jednu nevjerojatnu priliku – kaže Davor. – Priča se da Saudijci organiziraju ogromnu karavanu kroz pustinju Rub'al Khali. Ljudi će na devama prolaziti taj prostor, a Saudijci organiziraju kompletnu logistiku.
– Super je, odmah ću ti poslati link – dodaje Anđela.
Karavana
Moglo je ostati samo na tom linku, da sam u noćnom autobusu koji nas je dan poslije vozio prema Perzijskom zaljevu zaspao od umora koji sam osjećao. Ali tu noć nisam spavao. U dosadi mračnog autobusa po prvi sam put bacio oko na link. U tami noćne vožnje počeo sam upisivati odgovore i ispunjavati prazne kućice s pitanjima zašto bih baš ja trebao biti dio te ogromne ekspedicije.
Naravno, nisam odmah poslao odgovore, odlučio sam čekati još jedan dan, a kad je on došao, u nevjerici sam shvatio da je upravo te noći bio zadnji rok za prijavu. S tugom u srcu shvatio sam koliko je to moglo biti dobro. Sjetio sam se svoje davne studentske želje da idem do Mongolije, kupim devu i s njom se vratim doma. Razočaran zbog nesuđene priče, ipak sam odlučio poslati mail i prijavnicu.
Dan poslije dočekalo me iznenađenje: Dragi pustolove, obavještavamo te da si primljen u karavanu. Molimo te da budeš dostupan za vrijeme trajanja karavane i dođeš u Saudijsku Arabiju na dan 18.2.
Gledao sam mail u nevjerici. Je li moguće da mi život daje tu priliku? Da se u Iranu, smrtnom neprijatelju Saudijske Arabije, meni otvara prilika da uđem u nju? Da zajašem devu i postanem dio karavane, baš kao iz priče Coelhovog Alkemičara? I to onda kad sam mislio odustati od svega. Kad sam odlučio da neću forsirati priču ako ju iskreno ne osjećam, otvori mi se možda i najluđa do sad. Onda kad sam pomislio da je san ispunjen, život me podsjeća na još jedan. Na onaj koji se možda nikada nisam istinski usudio sanjati. Onaj o karavanama u pijesku i tisućama zvijezda...
I tako, sa sjajem u očima za koji sam se bojao da je nestao, letim prema Saudijskoj Arabiji. Službenici na aerodromima čude se mojoj vizi i tvrde da tako nešto nisu nikad vidjeli. Zovu kolege, raspituju se, ali taj komad papira prolazi sve šaltere. U polupraznom avionom letim prema nečemu što ne poznajem i što nisam očekivao.
Jedino što znam jest da me čeka 25 dana ekspedicije kroz jednu od najvećih pustinja na svijetu. Da me čeka deva s kojom se nadam provući kroz sav taj pijesak i stići do kraja. Ne znam ništa i moram priznati da mi se to sviđa. Voljena neizvjesnosti ceste i života, ponovno si me zagrlila i u potpunosti se prepuštam tebi.
Rijad
Slušam poziv na molitvu koji odjekuje kroz aerodrom. Uskoro letimo prema pustinjskom gradu Wadi Ad Davasir. S velikim iščekivanjem čekam trenutak kad ću iz aviona ugledati pustinju. Još mi je nezamislivo da sam tu i da će za dva dana to surovo pjeskovito područje biti moje skrovište, moj život, moja jedina stvarnost.Napuštam glavni grad nakon četiri dana boravka u njemu. Veselim se što odlazim iz te džungle betona i jurećih automobila…
U Rijad sam stigao kasno, u ponoć i dvadeset. U mraku sam promatrao svjetla grada, ravne ceste. Mreže asfalta kroz koje jure skupi automobili.
Nisam siguran imam li uopće smještaj. Dok sam još bio u Teheranu dopisivao sam se preko Couchsurfinga s mladim Saudijcem Moadom koji mi je rekao da bi me rado ugostio, ali nisam shvatio je li to i potvrdio.
Silazim iz aviona i čujem poznati jezik. Dvije cure ispred mene pričaju hrvatski. Zaustavljam ih i pitam znaju li možda ima li negdje na aerodromu WiFi. Rado bih pisao Moadu, barem da ga obavijestim da sam tu, pa što bude, bude.
– Brate, nema ti ovdje interneta, ali budem ti ja proširila svoj – odgovara mi Emina koja već dvije godine radi u Saudijskoj Arabiji. Šaljem poruku Moadu. Odgovor stiže brzo:
– Za 10min dolazim po tebe. Živim odmah pored aerodroma.
Započelo je bolje od očekivanoga, ali još uvijek postoji bezbroj neodgovorenih pitanja. Još ne mogu vjerovati da sam tu, u jednoj od najzatvorenijih zemalja na svijetu. Dok ležim na kauču u periferiji još nepoznatog grada san nikako da mi dođe na oči. Previše sam uzbuđen, misli jure kroz neispavani mozak.
Jutro brzo dolazi. Moj domaćin me pušta samog u stanu. Ne znam ništa ni o čemu, imam samo jedan kontakt koji me povezuje s karavanom. Onaj koji mi je poslao vizu preko WhatsAppa.
– Samo da te obavijestim da sam došao u Rijad. Imam smještaj, ali molim te da mi javiš lokaciju gdje se sutra nalazimo – šaljem poruku i uskoro dobivam odgovor:
– Dolazimo po tebe na aerodrom, čekaj nas tamo.
– Bez brige, već sam u gradu. Ugostio me jedan dečko iz Rijada.
– Molim te, pošalji lokaciju da znamo gdje si.
Ta me poruka malo ohrabruje. Preko nje uviđam da je organizaciji ipak stalo do mene i moje sigurnosti. Šaljem lokaciju i uskoro dobivam glasovnu poruku:
– Dragi Gorane, dobrodošao u Saudijsku. Uskoro ću ti poslati adresu hotela. Provjerio sam tvoju lokaciju. Malo mi je čudna jer mi pokazuje da si smješten u kući mog najboljeg prijatelja... Koristiš li možda Couchsurfing, jesi li gost jednog mladog Saudijca koji se zove Moad?
Ne mogu vjerovati koliko je svijet mali, koliko je neizvjesnost lijepa i sigurna kad joj se prepustimo. Možda tek onda, kad joj se predamo bez očekivanja i planova, život postaje čarolija.
Upoznavanje sudionika
– Želio bih vam reći da je ovo što radite san svakog Saudijca. Čitav je život gledamo, ali skoro nitko nije ušao u dubinu pustinje Rub Al Khali. Kad me ljudi pitaju zašto sam prihvatio golemu odgovornost da budem vođa tako velike i zahtjevne ekspedicije odgovor mi nije težak. Smatram da ste svi vi koji ste ovdje po nečemu posebni. Zbog nekog razloga život vas je doveo ovdje. Uvjeren sam da ste blagoslovljeni da imate takvo iskustvo. Odabrao sam ovu odgovornost jer mi je želja raditi s tako posebnim ljudima…
Slušam Alijeve riječi i u njima osjećam strast, ali pitam se koliko u njima ima i istine…
Već sam dva dana u hotelu. Čitava priča kasni jedan dan jer se još čeka nekoliko sudionika. Upoznao sam većinu njih jer sam prvi koji je sletio u Rijad. Kako su ljudi dolazili, u meni se rađala sumnja u odabir sudionika. Očekivao sam pustolove, ljude kao iz akcijskih filmova.
Ima doduše i nekoliko zanimljivih i iskusnih putnika. Ali vidjeti ljude koji nemaju vreću za spavanje, koji ne znaju što je uopće Rub Al Khali čini me nervoznim i zabrinutim. Pitam se zašto su došli i na temelju kojih se kriterija odabralo tih stotinu ljudi između više od navodno 2000 prijavljenih.
Od početka znam da će, osim pustinje, moj najveći izazov biti putovati u velikoj grupi. Od davnih sam dana odustao od suputnika i prihvatio da to nije ono što tražim na cesti.
Napuštam sastanak pomiješanih osjećaja. Briga i strah oko svega što bi se moglo dogoditi u sljedećih mjesec dana obuzima mi misli. U isto sam vrijeme ljut na sebe što sumnjam u neke članove grupe. Preuzimaju me predrasude i svjestan sam da to moj ponos i krive misli upravljaju mojim osjećajima. Znam da među nama ima ljudi koji nisu nikad hodali, koji se nisu nikad odvojili od udobnosti svoje svakodnevice.
U isto me vrijeme ljuti vlastita bahatost. Odakle mi pravo misliti da sam bolji od nekoga samo zbog svojeg iskustva? Dok putujem, promatram svoje misli. Pazim da budu iskrene i ponizne jer me one krive često znaju kazniti.
Ako bih bio iskren, znao bih da nitko nije spreman i dovoljno iskusan za ono što nas čeka. Ja nisam ništa bolji od onih koji su došli bez vreće. Samo će nas strpljenje i prihvaćanje svega odvesti preko tog praznog prostora do konačne pobjede. A ja, poput svih ostalih, ne znam što nas čeka.
Izlazim ispred hotela i gledam prema gradu koji je pijesak zamijenio asfaltom i betonom. Zvijezde su ugušene njegovim svjetlima. Želim napustiti ovo mjesto i zamijeniti ga prazninom i tišinom pustinje.
– Nećeš na večeru? –
Musine me riječi izbacuju iz oluje misli. Musa dolazi iz Novog Zelanda. Od prvog dana iz njega isijavaju mudrost i čvrstoća.
– Znaš, u pustinji je sve počelo, svi su proroci u njoj doživjeli otkrivenje, sve su religije započele u pijesku. I sad mi imamo priliku proći jednu od najmanje istraženih pustinja na svijetu.
Tko zna kakva se čuda kriju u tom pijesku. Pleme od 100 ljudi sa svih strana svijeta kreće u prolazak tog praznog prostora. Sretan sam što sam dio te obitelji. Jednom kad stignemo, samo će nas zajedništvo odvesti preko. Bit će predivno pomagati jedan drugome i pokazati da smo svi braća i sestre.
Slušam riječi koje me pogađaju u srce. Da sam čovjek kojeg tražim, dopustio bih suzama da poteku. Koja lekcija od tog velikog čovjeka. Uvijek sam mislio da znam dijeliti, da znam biti brat svim ljudima. Ali Musine riječi osvještavaju koliko me preuzela sebičnost i hodački individualizam.
Putovanja
Pješke po Japanu: U kimonu koji simbolizira smrt Maja i Goran u avanturi života
Zaboravio sam da u potrazi za sobom treba naučiti i dati sebe. Trebam naučiti iskrenije dijeliti, podržavati i shvatiti druge. Mogu biti jedno tek kad shvatim da smo svi jedno. Tek ću tada biti na putu... Bit ću čovjek.
Nastavlja se...
Gorana Blaževića pratite na njegovoj Facebook stranici, kao i na blogu ili Instagramu.
