Satima smo se vozili kroz nepreglednu pustinju. Neispavanost i umor toliko su me obuzeli da sam zaboravio prema čemu idem. Zbunjen od monotone i duge vožnje, izgleda da nisam bio ni svjestan besmisla i praznine koji su me preuzimali…
Misli me odvode daleko od pogleda na jednoličan prostor koji se širi svuda oko nas. Postoji samo ravna asfaltirana cesta koja se vuče daleko prema horizontu… Razmišljam o proteklom jutru, dok smo pred sam polazak autobusa promatrali predanu molitvu naših vodiča. Kilometrima i kilometrima nakon toga vozili smo se kroz prazan prostor u kojem nije bilo ničega osim prašine i pijeska.
Doima mi se kao da smo prije godinu dana doživjeli trenutak kad se pustinja od ravnice promijenila u nešto što neki od nas nisu nikada vidjeli – dina pored dine, tone pijeska koje nam ukazuju da smo fizički ušli u Rub' al Khali, nevjerojatno prostranstvo koje će uskoro postati naša stvarnost i svakodnevica.
Svatko je svojim mobitelom pokušavao uloviti najbolju snimku ili fotografiju trenutka. Kao da smo se bojali da će pustinja nestati ako se slučajno prepustimo njenoj veličanstvenoj jednostavnosti.
Izgleda da nas je preuzelo doba u kojem smo potpuno zaboravili biti prisutni u trenutku. Imam osjećaj da nam se život svodi na to da ga gledamo kroz ekran, na fotografiranje i dijeljenje tog nečega što doživljavamo. Kao da nam je više stalo do toga da drugi vide naše trenutke nego da ih osjetimo kroz vlastito iskustvo.
Već se dugo vozimo uz jemensku granicu i dolazimo do točke na kojoj nam visoka ograda priječi put dalje. Odavde je moguće nastaviti samo uz posebnu dozvolu koju mi kao pripadnici karavane imamo. Naoružani vojnici izlaze iz blindiranog skloništa i pregledavaju naše isprave.
Zabranjena zemlja: 25 dana ekspedicije surovom i neistraženom pustinjom Rub Al Khali
Čitava procedura traje dugo i s vremena na vrijeme pored nas prolaze vojna vozila koja jure u nepoznatom smjeru. Odjednom dolaze dva džipa i parkiraju tik do autobusa. Jedan je prepoznatljive zelene boje kakvu koristi vojska. Drugi je bijeli, a kako ja razmišljam samo o tome kako želim da nas što prije puste dalje, ne obraćam previše pozornosti na čitavu situaciju. Neko vrijeme stoje parkirani pored autobusa, ali uskoro odlaze.
Dok se pitam koliko nam još treba do odredišta jedan od naših vodiča, Rami, ulazi u autobus. „Jesi li vidio onog čovjeka u bijelom džipu?“
Kako nisam baš pozorno pratio situaciju odgovaram mu da nisam.
„Mislim da će uskoro imati velikih problema. Ulovili su ga kako ilegalno prelazi granicu. Navodno mu je auto pun droge i alkohola.“
Unatoč Ramijevom vidnom uzbuđenju ne čudim se puno tom događaju. Kako i sam živim pored granice znam da je krijumčarenje uobičajeno na svim graničnim područjima. Međutim, Rami uskoro nastavlja s pričom koja privlači moju pozornost.
„Vjerojatno će biti osuđen na smrtnu kaznu.Takve se stvari u Saudijskoj Arabiji ne opraštaju. Osuđuju te po kratkom postupku, objavljuju tvoje ime i sliku u novinama, i nakon toga pogube.“
Doznajem da su pogubljenja javna i uglavnom se odvijaju izvan Rijada. Iznenađuje me to što čujem. Već sam nekoliko dana okružen samo zapadnjačkim licima. Nakon par dana provedenih u luksuznom hotelu kao da sam u potpunosti zaboravio pravila društva u kojem se nalazim. Znao sam za javna pogubljenja, ali do sada sam vidio samo otvorenu i modernu Saudijsku Arabiju.
U iščekivanju pustinje i čitave pustolovine, malo sam pažnje usmjerio na otkrivanje i doživljavanje države u kojoj se nalazim. Ali ti strogi zakoni i situacija koja se odvijala na svega nekoliko metara od mene ipak me navodi na razmišljanje…
Pitam se tko je taj čovjek i što ga je natjeralo na takav potez. Rami tvrdi da je vidio ljude koji su poludjeli radi upotrebe droge. Možda je zaboravio društvo iz kojeg dolazim i činjenicu da su kod nas neki tipovi droga itekako prisutni.
„Islam zabranjuje uporabu alkohola i droge. Država ne želi da ta pošast preuzme društvo. Zato imamo tako stroge i nepopustljive zakone u kažnjavanju prodavača. Korisnik bi dobio nekoliko godina zatvora, ali s prodavačima sudstvo nema kompromisa.“
Najtužnije od svega jest što ja kimam glavom dok mi on to priča. Kao da je razgovor o smrtnim kaznama nešto najnormalnije u mojoj svakodnevici. Kao da nisam u potpunosti svjestan da će taj čovjek biti obješen. Čudim se kako mogu biti tako hladan i bešćutan prema jednom ljudskom biću samo zbog toga što ne poznajem njegovo lice...
Dolazak u kamp
Noć je odavno pala kad izlazimo iz autobusa. Jedino što vidim su svjetla nekoliko džipova koji bi nas trebali odvesti do kampa. Iscrpljen sam od višesatne vožnje. Dok izlazim iz autobusa obuzima me lagana vrtoglavica. Nesvjestan da je ta asfaltirana cesta posljednji trag civilizacijskog razvoja, ulazim u džip koji uskoro kreće prema unutrašnjosti pustinje.
Kamp nije toliko daleko i uskoro svjetla automobila osvjetljavaju njegove obrise. Vidim vatru kako gori okružena velikim šatorima u kojima sjedi mnoštvo beduina. Koliko nas je samo osmijeha i srdačnih dobrodošlica tamo dočekalo!
Osvrćem se oko sebe, opijen trenutkom koji izgleda kao iz filmova. Sve me ovo podsjeća na beduinsko vjenčanje u Wadi Alhessi tijekom mog hodanja od Jordana do Hrvatske.
Okružen pijeskom, pod nebom prepunim zvijezda, obasjan vatrom velikog krijesa, prepuštam se trenutku i osjećajima. Tek sada uviđam da je sve ovo istina. Konačno sam u pustinji, okružen ljudima koji ovdje žive od davnina, i u njihovom društvu krećem u prelazak iste.
Imat ću priliku učiti od onih koji je poznaju i smatraju svojim dvorištem. Moj san se ostvario. Iako sam na samom početku, znam da je, ako ću biti uporan, moguće doći do kraja. Preplavljen osjećajima sreće i zahvalnosti, ovog puta dopuštam suzama da poteku. Kakva se milost spustila na moju životnu stazu...
Izvan svijeta
Rub' al Khali je najveća pješčana pustinja na svijetu. U njoj se nalaze najviše dine na našem planetu. To je prostor bez ičega, u kojem malo životinjskih i biljnih vrsta može preživjeti. U povijesti je svega nekoliko ekspedicija prošlo kroz njenu unutrašnjost. Ta najveća pustinja nakon Sahare širi svoje granice preko nekoliko država. 650.000 četvornih kilometara pijeska, osim Saudijske Arabije, dijele još Jemen, Ujedinjeni Arapski Emirati i Oman.
Naš je plan provesti nešto manje od mjesec dana u tom meni još nezamislivom prostranstvu i uz pomoć deva stvoriti najveću karavanu koja je ikad prošla tim područjem. Naš bazni kamp je smješten otprilike dva kilometara od asfaltirane ceste koja vodi sve do Omana i prati rub jemenske granice.
Najbliži se grad nalazi pedesetak kilometara u smjeru omanske granice. Ovdje bi trebali boraviti tri noći. Imamo dva puna dana da naučimo osnovne vještine koje su nam potrebne za prelazak pustinje.
Vozeći se prema kampu naviše sam vremena uložio prateći signal mobitela. Dopisujući se s Majom, bio sam svjestan da bi svaka poruka koju pošaljem mogla biti posljednja. Svim srcem sam se nadao da signal neće nestati na području kampa. Nažalost, čim smo napustili grad Sharurah on je u potpunosti nestao.
Tek u tom trenutku za mene je započeo Rub' al Khali. Iako smo na tom geografskom području proveli većinu dana u cjelodnevnoj vožnji, tek kad je nestala mogućnost komunikacije sa svijetom osjetio sam da sam daleko od svega.
Ovo je prvi put u životu da ću provesti mjesec dana bez interneta, poziva i komunikacijske tehnologije. Svjestan sam da osim fizičke nemogućnosti napuštanja pustinje odsada od nje ne mogu pobjeći ni psihički. Ne mogu nazvati nekoga i kroz taj poziv pobjeći od istine oko sebe. Od sada će pijesak i trenutak biti sve što imam.
Priznajem samom sebi da mi to odgovara i da se veselim tom blagoslovu. Pa ipak, ne mogu prestati misliti na Maju. Otkad je znam nikad nije prošlo toliko vremena da nisam čuo njen glas i ako će mi netko i nešto nedostajati iz vanjskog, poznatog svijeta u ovom prostranstvu pijeska, to može biti samo ona.
Nastavlja se...
Gorana Blaževića pratite na njegovoj Facebook stranici, kao i na blogu ili Instagramu.
