Galerija
Prva Punkuferova Highlander avantura izvan Hrvatske potvrdila je sve ono što smo već naučili na Velebitu… Prijateljstvo, sloboda, izazov, predivna priroda, nemilosrdna i velikodušna planina…
Highlander Srbija održao se od 12. do 16. lipnja na nestvarno zelenoj Staroj planini, a na prvom srpskom izdanju, genijalne priče koja je nastala u Hrvatskoj, na startu se našlo oko 200 sudionika. Malo više od polovice imalo je vremena i hrabrosti upustiti se u petodnevnu avanturu prelaženja više od 100 kilometara planine koja odvaja Srbiju i Bugarsku, dok se oko 80 sudionika odlučilo uhvatiti u koštac s isto tako zahtjevnom rutom pod nazivom Highlander 55, koja je u srpskoj varijanti brojila 46 kilometara.
Za one koji ne znaju, Highlander je planinarski izazov u kojem sudionici 5 dana (ili manje u varijantama Highlander 55 i Highlander Experience) sa šatorom, svom opremom, hranom i vodom prelaze 100 plus kilometara na nekim od najljepših planina svijeta, uz slobodu kretanja, s uvjetom da u svojim Highlander putovnicama na kontrolnim točkama dobiju žig, kao dokaz o prelasku rute. Mjesto za kampiranje osigurano je na kontrolnim točkama, ali nije obavezno tamo noćiti, slobodni ste pronaći svoj mir na planini, osim ako u pravilima nije drugačije specificirano. Još je nekoliko uvjeta koje svaki Highlander mora ispuniti, ako na cilju ponosno želi dobiti svoju značku i diplomu, ali oni su većinom vezani za sigurnost svakog sudionika ili određeni kako bi se dodatno zaštitila priroda koja nas gorštake prima pod svoje u tih nezaboravnih pet dana…
5 dana u nestvarnoj prirodi Velebita: Avantura s ruksakom i šatorom u posljednjoj europskoj divljini
Naša avantura počela je putovanjem iz Zagreba do jugoistoka Srbije i grada Pirota. Uz česta stajanja i zastoje zbog pljuskova put nam se odužio na preko 9 sati. Gotovo cijelim putem vozite se autocestom, a realno je očekivati da će vam do Pirota trebati oko 7 i pol do 8 sati. Nakon dolaska i smještaja u apartmanu (koji smo platili oko 180 kuna za tri osobe) uputili smo se do glavnog trga u Pirotu na kojem se odvijala registracija sudionika koji su ranije došli, kako bi se izbjegla gužva na sutrašnjem startu. Upoznali smo se s Highlander domaćinima, „pokupili“ razne preporuke i krenuli u istraživanje gastronomske ponude Pirota.
Prvo odredište je bila Kafana Dukat, a nakon završetka Highlandera posjetili smo Vitinu Ižu. Kako nismo pogriješili ni s jednim ni drugim mjestom, dapače, oduševili smo se i hranom i cijenama, mislimo kao je u Pirotu puno teže pronaći loš restoran jer nam izgleda kako jako drže do toga da vas prime kao pravi domaćini i da koriste sve asove iz rukava kako bi vam boravak u njihovom gradu ostao u što ljepšem sjećanju.
Restorane je, inače, odabrala Danijela, koju smo kao i njenog supruga Tomislava upoznali na Highlander Velebitu 2019. godine i od tada smo u kontaktu te smo odlučili zajedno, od starta, proći ovu avanturu. Od originalne ekipe koja se te godine spojila na nevjerojatnoj velebitskoj pustolovini u Srbiji se našao još i Arsen, a pojačali smo se novim imenima – Lucijom i Jakšom.
Nakon pirotske gozbe odlučili smo malo ranije nego obično na odmor jer je bilo planirano da autobusi iz Pirota za start na Babinom zubu krenu u 6 sati ujutro. Neki sudionici su kasnili pa smo ih nestrpljivo čekali do 7 kada je napokon mogla krenuti naša srpska avantura. Vozili smo se nešto više od sat vremena i kada smo došli na Babin zub dočekao nas je poznati osjećaj kojeg smo imali i na Velebitu. Sunce i magla koji se izmjenjuju, napeto iščekivanje starta i puta u nepoznato. Preuzeli smo hranu za dva dana, napravili zadnje provjere opreme, namjestili ruksake i u 10 sati krenuli u prvu dionicu, koja nas je dobro namučila…
Stara planina poznata je još i kao Balkan, a po njoj je cijeli balkanski poluotok dobio ime. Impresivna je to ljepotica koja se proteže na čak 550 kilometara i uzdiže do vrtoglavih 2376 metara visine. Prvi dio rute, oko 10 kilometara čekalo nas je spuštanje do sela Topli dol, a odmah na početku primijetili smo kako je to planina koja je izuzetno bogata vodom, za razliku od npr. Velebita, i kako je izrazito zelena, odnosno kako vegetacijom vlada izuzeto zelena nijansa zelene boje.
"Komadić" rajske prirode po kojoj je cijeli Balkanski poluotok dobio ime
Kuće od blata u Toplom dolu vratile su nas 50 ili 100 godina u prošlost, a tu smo i napravili prvu ozbiljnu pauzu tog dana kako bismo se pripremili na ono što slijedi. Gotovo konstantni uspon šumskim putem, koji su začinili pljuskovi i nepredvidljivo vrijeme, do prve kontrolne točke – Beleđe poslužio je kao filtar za one koji se nisu mogli nositi s planinom, a jedan od njih sam gotovo bio i ja, jer sam se nakrcao sa stvarima i nisam poslušao preporuku organizatora da se prije ovakve avanture propješači stotinjak kilometara s punim opterećenjem kako bi doživljaj bio što ljepši.
Uz pomoć novooformljene ekipe i „željezne“ Tomislavove ruke ;) nekako sam se dovukao do prve kontrolne točke (ukupno 27 km), smjestili smo se u šatore i započeli jedan od ljepših rituala nakon izazovnog dana na planini – kuhanje večere. Ništa ne podigne moral kao suha odjeća, topli obrok i hladno pivo!
Na Staroj planini prva dva dana dnevne temperature su rijetko prelazile 10 stupnjeva, a noćne su bile oko nule, čak mislim da se treću noć i malo spustila u minus. Uz udare vjetra nije bilo najtoplije spavati u šatoru, ali neki trikovi i dobra priprema i taj su dio olakšali, tako da sam se prvu noć naspavao i nadoknadio neprospavane noći uoči Stare planine u kojima su mi se vrtjele razne kombinacije i popisi opreme u glavi.
Drugi dan nam je Stara planina pokazala zube i podsjetila nas gdje smo došli. Od ranog jutra ušli smo u oblak iz kojeg nismo izašli sve do popodnevnih sati. Kiša nas je zalijevala, na trenutke nismo vidjeli ni prvog čovjeka do nas, a na kraju nas je mokre do kože počeo šibati vjetar! I pauza za ručak koja je inače jedan od highlighta dana pretvorila se u muku i konstantno drhtanje. Jedini način da se ne smrznemo bio je da nastavimo hodati. Ravni dio planine bio je idealan da ubrzamo tempo i da vratimo krv u sve dijelove tijela. Taman kada smo se lagano zagrijali, vrijeme se smirilo, a oblaci samo malo razmaknuli, ali dovoljno da doživimo nepregledne poglede koje su nam organizatori i domaći Highlanderi spominjali i zbog kojih je ruta išla baš tim dijelom planine.
Spuštanje do planinarskog doma u Dojkincima označilo je kraj lošeg vremena, a uz sunce na leđima veselili smo se i toplom obroku koje nas je čekalo u selu na drugoj kontrolnoj točki. Kako do Dojkinaca vodi cesta, a i neki sudionici 55-ice su unaprijed tamo ostavili automobile, jer im je tamo bio cilj, još su neki odustali. I mi smo ostali bez jednog člana, naime Jakša se odlučio na povratak u Split. Kako se to i inače dogodi u planini brzo pronađeš sebi slične osobe pa smo njegovo mjesto „popunili“ Isidorom, djevojkom iz Beograda s kojom smo se družili sve do cilja, a neki i danima poslije, te s kojom već imamo planove za buduće Highlander događaje.
Dojkinci su došli kao idealna postaja da se koliko-toliko osušimo, regrupiramo i krenemo u drugi dio staze. Za mene je treći dan bio najljepši. Vrijeme je bilo idealno, staza nije bila toliko zahtjevna, a 21.28 kilometara do Arbanaškog kladenca, odnosno mjesta Vrtibog, proletjelo je za sekundu zahvaljujući i novoj pozitivnoj energiji koju je u našu grupu donijela Isidora, odnosno Dora, kako smo je odmah od milja zvali.
Skoro savršen dan zaključila je nevjerojatna večer i planinski „party“ na trećoj kontrolnoj točki kojeg ćemo se uvijek rado sjećati. Ekipa iz Crne Gore koja je vodila spomenutu kontrolnu točki razveselila nas je i dala snagu za sljedeća dva dana. Ako su neki od nas i bili umorni i na rubu, ta večer provedena s njima podsjetila nas je zašto baš u planinama tražimo društvo i u ovakvim izazovima pronalazimo sreću. Inače je Vrtibog pustopoljina i vjetrometina na kojoj bismo vjerojatno promrzli da nije prestalo puhati taman u suton, ali energija tog mjesta je nevjerojatna. Koliko nam malo za sreću zapravo treba podsjetili smo se te večeri.
Kilometri slobode: Najveća „mala“ avantura koju možete doživjeti u Hrvatskoj
Na sredini trećeg dana „pokupili“ smo i planinarku Ivanu, pa smo nakon Vrtiboga idući dan prema Zavojskom jezeru krenuli bogatiji za još jednu članici. Četvrti da i malo više od 22 kilometra trajali su cijelu vječnost. Već dobro načeti trudili smo se da svi zajedno dođemo do cilja pa se dan prekrasnih pogleda na Zavojsko jezero odužio gotovo do večernjih sati. Cijelim putem pratila su nas dva psa, jedan lovački, jedan pretpostavljamo ovčar, koji su se vjerojatno izgubili i novi smisao našli u planinarenju s nama i čuvanju društva koje je cijeli dan maštalo o hladnom pivu ili dva i već započinjalo sjetne razgovore zbog činjenice što se naša avantura bliži kraju.
Zadnji dan bilo je potrebno prijeći još samo 12 kilometara do cilja i do zaslužene titule Highlandera u Srbiji. U selu Temska uz aplauz već pristiglih Highlandera završila je naša avantura, a tu je „planinarsku“ dušu pokazala ekipa iz Novog Sada koji su otišli do slastičarnice i počastili nas pravim pirotskim specijalitetom, kolačem tri leće koji je savršeno sjeo nakon pet dana napora.
Pomiješanih osjećaja sjeli smo u taxi za Pirot, ali je mjesto tuge što je sve završilo zauzela sreća što ćemo se pošteno odmoriti i što nas čeka još jedna večer u Pirotu sa starim i novim Highlanderima i maštanje o novim avanturama. Tri leće za mene, izgleda, nisu bile šlag na tortu jer je na kraju svega na radiju u taxiju zasvirala „Igra rokenrol cela Jugoslavija“ koja nas je u par minuta podsjetila na sve odlične trenutke s novim prijateljima i najbolje opisala atmosferu koja je prošlog tjedna vladala na predivnoj Balkan planini...
