Ako ste pratili Punkuferovu prošlogodišnju borbu da u pet dana završi 104 kilometra velebitske avanture, onda vam vjerojatno nije ništa neobično što smo (ja) se i ove godine s osmijehom na licu pojavili na startu. Jedina je razlika što sam ove sezone (zbog manje slobodnog vremena) „cijeli“ Highlander Velebit ostavio za neku iduću godinu i odlučio istražiti novu ideju organizatora – Highlander 55.
Highlander 55 je idealna avantura za sve koji nemaju puno slobodnog vremena, ili za one koji se nisu mogli dobro pripremiti ili se još ne osjećaju spremnima za svih 104 kilometra, koliko iznosi ruta Highlander Velebita. 55-ica je savršena i za sve prezaposlene, koji se u dva dana mogu maknuti od svega i u ponedjeljak svježi biti na poslu. Ja sam, srećom, imao malo više lufta pa nisam morao žuriti da ovu predivnu stazu prijeđem za vikend.
Ali krenimo od početka… Start naše avanture bio je predviđen za 13 sati, a organizatori su osigurali prijevoz autobusima iz Senja, koji su polazili u 10 i 30 pokraj tvrđave Nehaj. Super je stvar što gotovo nisam ni morao naviti budilicu, jer iz Zagreb do Senja ima 2 sata lagane vožnje, pa sam se tu subotu probudio oko 7, provjerio još jednom opremu, obavio što se obaviti treba i krenuo u 8 put mora.
Automobile su svi sudionici mogli ostaviti pokraj mjesta na kojem su nas čekali autobusi, a neki su platili parkiralište u centru mjesta na kojem dnevna karta iznosi 50 kuna. Pet minuta prije predviđenog polaska jedan po jedan smo pristupili mjerenju temperature i dezinfekciji ruku te smo se s maskama na licu smjestili u buseve. Čim smo krenuli prema Zavižanu sjetio sam se svoje prošlogodišnje avanture, kada smo Arsen i ja „išli u nepoznato“ jer je ista napeta atmosfera puna iščekivanja opet vladala u autobusu. Na licima mnogih budućih Highlandera vidio se strah, iako su svi pokušavali izgledati cool, uostalom, kao i ja prošle godine.
Za razliku od prošlogodišnje avanture, ovog puta sam bio puno bolje pripremljen po pitanju opreme i kilograma koje sam morao nositi na leđima iduća tri dana. Sve što lani nisam koristio sam izbacio plus one stvari bez kojih sam se mogao snaći, tako da mi je ruksak s ekstra vodom, hranom i foto opremom težio najviše 20 kilograma. Za tempo koji nas čeka i 55 kilometara – taman!
Ove godine na avanturu sam se odlučio otići sam i nisam pogriješio. Moju odluku i odluku mnogih drugih da dođu sami na ovogodišnje izdanje u jednoj je rečenici sažela Highlanderica Kate iz Splita koja je rekla da kada bi čekala druge da se pokrenu još bi sjedila na kauču u Splitu, a ovako smo zajedno dio puta otkrivali izmišljenu ljepotu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.
Super je stvar kada si solo što sam diktiraš tempo, pauze za kavu ili ručak. Ideš brzinom kojom želiš, ostaneš na vidikovcu minutu duže, bez da nekog usporavaš. Iako sam se na samom početku upoznao i udružio s Liviom te smo se držali do kraja zajedno, svatko je stazu prešao u svom ritmu i svom filmu. Inače, Livio je prehodao gotovo cijeli planet i apsolutna je pozitiva, a između brojnih stvari kojima se u životu bavio, dugo vremena je snimao 3 minutna videa svojih avantura, koje možete pogledati na linku, vjerujem da ćete dobiti inspiraciju za putovanje.
Jedini problem prvog dana je bio kasni start pa smo morali planirati koliko nam vremena treba do prvog predviđenog mjesta za bivakiranje kako nas ne bi uhvatio mrak. U to planiranje uključili smo i jedno ili dva piva za koja smo imali dovoljno vremena za popiti u Planinarskoj kući Alan, koja se nalazi 10 minuta od predviđene rute. Za taj detour ne bi znao da nisam prošle godine bio na Highlanderu, tako da se iskustvo još jednom isplatilo. Pet minuta od kuće nalazila se prva kontrolna točka, na kojoj smo dobili žig u našu putovnicu i topli obrok (vrhunski gulaš, svaka čast kuharu). Uzeli smo vodu i već u sumrak krenuli tražiti mjesto za šatore. Bura je taj dan lijepo puhala, a predvečer je dovoljno pojačala kako bi nam otežala postavljanje šatora i kako bi nas podsjetila zašto je pametno nositi deblju vreću za spavanje i kvalitetniji karimat u planine.
Livio je iskusno istražio „vjetrometinu“ na kojoj smo se nalazili i pronašao mjesto na kojem je dosta manje puhalo. Podigli smo šatore, a uskoro su nam se pridružili Barbara, Nikola i Alen, kompanjoni koje smo upoznali na pivu i s kojima smo, zajedno uz Ivu i Tomislava, ušli dva dana kasnije u cilj. Osim što je po novome Highlander, Tomislav je doktor, koji se uz još svojih 6 kolega ove godine brinuo za sigurnost na planini. Oni su se podijelili po dionicama i u svojoj avanturi hodali s ekstra paketom prve pomoći kako bi pomogli svima kojima pomoć treba.
Nakon poluprospavane noći bura je bila toliko jaka da je nekima nosila dijelove šatora, a mi smo se dobro zabundali i odlučili da ćemo doručkovati i kuhati kavu tek kada dođemo do prve šume, jer su na mjestu kampiranja uvjeti bili nemogući. Popeli smo se na prvi proplanak, na kojem se nalazila staza, a pogled koji nas je dočekao ostavio je sve bez teksta.
Lagano, s noge na nogu, bez žurbe i s puno pauza odradili smo drugi dan. Za mene se tu vidjela najveća razlika između 55ice i originalnog Highlander Velebita… Puno je više „slobodnog“ vremena, druženja uz stazu i manje pritiska da se dođe do određenog punkta prije mraka. Ali bez obzira na to rado bi opet odradio svih 104 kilometra… kao i ovih 55. Super je stvar što postoje obje avanture tako da možeš izabrati onu koja ti u to vrijeme više odgovara.
Dan je prošao uz puno smijeha, novih poznanstava. Luksuza da možeš skrenuti sa staze 45 minuta kako bi iz bunara nadopunio zalihe vode. Do Planinarskog skloništa Skorpovac, pored kojeg se nalazila druga kontrolna točka, došli smo oko 16 sati i pokupili drugi žig i zasluženo pivo. Opet smo laganini postavili šatore i uživali u kuhanju večere i druženju s drugim Highlanderima. Osam sati navečer i potpuni mrak oko nas označili su da je vrijeme da se pomalo počnemo povlačiti u šatore na spavanje i da se odmorimo za zadnju, najlakšu dionicu.
Za razliku od prve noći, bura je popustila i većina nas se odlično naspavala. Opet smo usporeno doručkovali, skuhali i popili kavu te se spremili za put do Baških Oštarija. Nova scenografija svaki novi kilometar i dalje nas je sve oduševljavala, a zadnji dio puta kao da su svi usporili korak kako bi ova savršena avantura što dulje trajala. Na cilj i poštenu porciju graha s kobasicama došli smo oko 13 sati. Preuzeli smo svoje bedževe i diplome te uz prepričavanje doživljaja, kojih je mnogo s obzirom da se radi o samo 3 dana, čekali da organizirani prijevoz dođe po nas u 16 sati i da nas prebaci do auta koji su nas čekali u Senju.
Putem su se već sklapali dogovori za iduću godinu, ali i neke druge Highlander avanture koje se organiziraju u drugim državama. Meni se čini da bi Highlander Velebit trebao svake godine upisati u kalendar jer ispada da se u tih par dana bolje odmorim i „maknem“ od svega gotovo bolje nego u dva tjedna godišnjeg. I zato ga s guštom mogu svima preporučiti (uz dobru opremu i pripremu, kako bi iskustvo bilo što bolje), a da ga moram nekome opisati u jednoj rečenici mislim da bi najtočnije bilo: „Highlander su kilometri slobode na kojima u prirodu dolazite sresti Ljude!“
