Već gotovo godinu dana prijatelj Arsen i ja pričamo o medvjedima, poskocima, vremenskim uvjetima… u našim mentalnim pripremama za avanturu života – Highlander Velebit. Na kraju ništa od poskoka, a kamoli od medvjeda, a treba pošteno priznati kako nas nije moglo dočekati bolje vrijeme u tih pet dana Velebita, jer osim nešto bure i hladnih noći, što je sasvim logično za planinu, cijelih 104 kilometra planinarenja pratilo nas je sunce i noći bez kapi kiše. Sve čega smo se „bojali“ ostalo je u našim glavama daleko u „civilizaciji“, a na putu ispred nas isplivali su drugi problemi i brige s kojima smo se nosili…
Za one koji ne znaju, Highlander Velebit je avantura u kojoj sudionici imaju pet dana da prijeđu put od Zavižana do Starigrada (Paklenica), a za to vrijeme moraju spavati isključivo u šatorima, ne smiju se koristiti planinarskim skloništima i domovima, trebaju nositi nešto obvezne opreme i preuzeti svoj pečat na svakoj od ukupno pet kontrolnih točaka.
Avantura života: Gorštaci se okupljaju za prelazak više od 100 kilometara prekrasne divljine mitskog Velebita
Highlanderu je ovo treća godina održavanja, a do sada najmasovnije izdanje (oko 200 sudionika) započelo je 14. rujna. U Senju smo dan prije napravili planove, pripremili ruksake s vodom i hranom za dva dana, koju smo dobili prilikom preuzimanja broja na startu, težili više od 20 kilograma. Alarm je zvonio u 5 i 30 da u miru popijemo kavu i provjerimo još jednom opremu te smo krenuli uzbrdicom do tvrđave Nehaj, gdje su nas čekali autobusi koji će nas prebaciti do starta na Zavižanu.
Iako odmorni i puni adrenalina, već nakon tih 300 metara uspona s 20 plus kilograma po asfaltiranoj podlozi, prošlo nam je kroz glavu - što nam ovo uopće treba u životu!? Lagana nervoza zbog težine ruksaka manifestirala se tako da smo gledali druge sudionike, očima vagali njihove rance i tražili one najveće kako bismo se utješili da ne idemo na Velebit baš s najvećom „kućom“ na leđima. Ja utjehu ni na čijim leđima nisam pronašao, dapače… A dotukla me situacija kada smo nakon otprilike sat vremena vožnje došli do Zavižana i razgovarali s dvojicom sudionika, koji su se jednako uplašenih izraza na licu žalili kako imaju najteže ruksake na cijelom događaju. Nisam baš oličenje snage, ali kada mi je dopustio da pokušam podići njegov ruksak sa zemlje (i to lijevom rukom, a dešnjak sam), ranac je, kao da svom snagom dižem sinovu torbu za vrtić, poletio metar i po' u zrak. Nakon što su oni „isprobali“ naše ruksake, koje nisu ni uspjeli podići više od nekoliko centimetara, samo su brzinski dobacili: „Sretno, dečki!“ i krenuli u drugom smjeru, vjerojatno mnogo sretnijeg izraza na licima.
Na startu smo dobili brojeve, karte, hranu i naše putovnice s uputama u koje skupljamo pečate. Nestrpljivo smo čekali 10 sati, kada je bio predviđen start, a za to vrijeme na šume oko Zavižana spustili su se oblaci, koji su nošeni vjetrom strujali između drveća i po planini i tako ovoj avanturi dali sasvim novu dimenziju, dašak mistike i doslovno, za nas koji nikad nismo bili na Velebitu, naglasili osjećaj da idemo u nepoznato.
Jedva smo čekali početak i kada je zvono na obližnjoj kapelici označilo 10 sati i start, strpljivo smo hodali u vrsti, negdje na začelju kolone. Potpuna tišina vladala je stazom tih prvih pola sata, samo se čuo ritam gojzerica brojnih avanturista koji žele doći do cilja i zaslužiti titulu Highlandera, onih koji samo žele biti u prirodi pet dana ili pak onih koji žele srušiti neke vlastite rekorde ili probiti granice izdržljivosti. Kao npr. prvi koji je ušao u cilj u Starigradu, Highlander koji je 104 kilometra divljine i krša Velebita pretrčao za rekordnih 25 sati! On je bio toliko brz da je iznenadio i organizatore te je nakon prolaska staze još pomagao podići cilj kako bi se zasluženo slikao ispred ciljne ravnine kao prvi Highlander koji je na ovogodišnjem izdanju završio ovu nevjerojatnu avanturu. On nam je tijekom tih pet dana bio motivacija, a i jedan od „lajtmotiva“ jer bi ga na svakom teškom terenu, kada misliš kako više nemaš snage i volje, netko spomenuo i pitao se kako se mi tu krećemo samo 1 km/h, a momak je to pretrčao vjerojatno po mraku, a na nekim dijelovima si je put čak osvjetljavao mobitelom jer je shvatio da mu čeona lampa nije najkvalitetnija i da mu ne pomaže puno. Svaka čast, Bojane!
Dok je Bojan bio vjerojatno na pola puta, mi smo lagano odrađivali našu prvu dionicu. Prije Highlandera odradio sam jedno 100 kilometara priprema planinareći po Medvednici i Samoborskom gorju, na leđima sam nosio od 12 do 15 kg te više-manje svu opremu koja mi trebala za Velebit, kako bih bio siguran da sve funkcionira i kako bi „pokraj“ kuće učio na greškama i ispravio ih. Važno mi je bilo i da razgazim gojzerice, što su sve savjeti organizatora koje imaju na svojoj stranici, i dobro da sam ih slušao. Doslovno sitnice rade ogromnu razliku, pa pola broja manja gojza može znači puno više napora i sporije napredovanje kroz planinu.
Iz mojih „napornih“ priprema nadobudno sam zaključio kako ćemo mi dnevno bez problema za 5-6 sati prelaziti po 20 kilometara jer se za to vrijeme do Sljemena mogu popeti „3 puta“. Računao sam da će teren biti teži, ali ipak na Velebit se prije samog dolaska nisam mogao pripremiti. ;)
I tako smo mi hodali prvim dijelom genijalne Premužićeve staze, koju jedva čekamo opet proći, s nešto manje tereta na leđima ;) i u dobrom ritmu stigli do prve točke u kojoj smo napravili pauzu – Rossijeve kolibe. Tu smo i marendali, a za buduće Highlandere savjet – hrana koju organizator dijeli sasvim je dovoljna, mi bismo preporučili eventualno manje količine nekih grickalica, poneku instant-juhu, koju čokoladicu te kavu i čaj. Ako vam nečega i nestane, organizatori će vam rado dati repete, a kolege Highlanderi podijeliti i zadnji zalogaj. Kad smo krenuli dalje, malo više smo osjećali tabane, odnosno stijene po kojima smo gazili, ali bismo onda došli u šumu na zemljani dio, te smo imali dojam kako bosi gazimo po najfinijem tepihu na svijetu. Kada bismo ugledali takav dio staze, dobili bismo elan i poletjeli Premužićevom bez umora i bolnih nogu. Plan je bio da sljedeću pauzu napravimo pokraj planinarske kuće Alan, a cilj za prvi dan bio je koliko ide – ide. Poznanici su nas savjetovali da produžimo sve do prve kontrolne točke – Skorpovca, do kojeg ima otprilike 33 kilometra, tako da nam je i taj cilj ipak bio negdje u mislima.
Remek-djelo graditeljstva: Otkrijte najljepšu planinarsku stazu Velebita
+0
Negdje na putu do Alana počeli smo sve više osjećati umor, ali predivni krajolici i nestvarna atmosfera Velebita stalno su nas gurali dalje. Nigdje do sada nisam vidio toliko raznolikosti, toliko novih „kadrova“ i scenografija za fantasy filmove koje se nižu iz svakog ugla. Mi smo se već u prvih nekoliko sati zaljubili u Velebit, a vjerujem da je tako sa svima koji prvi put kroče na ovu mitsku planinu. Na Highlanderu morate zauzeti potpuno novu perspektivu, drukčiju od one koju imate u „stvarnom“ životu. Umorni ste, niste stalno raspoloženi za pješačenje, ali naizgled nebitne stvari postanu motivacija i ogromna nagrada. Kao kad se na putu do Alana npr. dogovorite da ćete kad stignete tamo izvaditi kuhalo i napraviti kavu – noge odmah polete, motiv više je tu, a osmijeh dio puta ne silazi s lica.
Inače, na Highlanderu je ove godine najmlađi sudionik imao 6 godina, a najstariji 76. Hrabra curica koja je krenula u avanturu sa svojim tatom morala je odustati baš pokraj Alana, ali su oni nakon toga organizirali svoje vrijeme i u svom aranžmanu nekako na kraju ipak došli do cilja, mimo protokola i naznačenih staza. Ovo spominjem jer smatram da uz dobru pripremu (najviše psihičku) i opremu, te ostavljanje dijela stvari kod kuće :D svi mogu proći zahtjevnu stazu jer je ostavljen dovoljan vremenski okvir između kontrolnih točaka kako bi se laganim tempom stiglo od jedne do druge.
I tako smo mi nakon 4 sata došli do planinarske kuće Alan, skinuli gojzerice naručili pivo i kavu kod, malo je reći, osebujnog domara. Razgovor je izgledao otprilike ovako:
Mi: „Dobar dan, može li dvije kave s mlijekom? “
On, nervoznim, povišenim tonom: „S mlijekom!? Šta bi vi? Kozjega!?“
Mi: „Samo smo pitali…“ – uzimamo crne kave i idemo van…
On: „Alooo! A mlijeko“, okreće se i vadi tetrapak kravljeg iz smočnice… :)
Sličan razgovor sa sličnim nervoznim glasom imali smo i kada smo ga pitali za WC, nismo znali šalje li nas u šumu, u tri pm ili stvarno govori istinu. Zato smo provjerili i stvarno, 20 metra uz cestu stajao je kemijski WC. Uglavnom, osebujna osoba. ;)
Tu smo napravili dugu pauzu, što je bila greška jer našim tempom nije bilo šanse da stignemo do prve kontrolne točke i mjesta na kojem je organizirano zajedničko bivakiranje, iako su spremniji i organiziraniji od nas uredno potegli do Skropovca i tamo spavali. Mi smo tukli kilometre s prekrasnim pogledom na otoke, fotografirali sve detalje i bez obzira na bolne noge i leđa te preteške ruksake uživali u stazi, suncu koje nas je grijalo i buri koja je bila idealna protuteža ljetnom danu na Velebitu. Na stazi bismo uredno vidjeli tragove medvjeda, tako da smo tu i tamo lupnuli štapovima za hodanje da upozorimo na naš dolazak sve one koji trebaju biti upozoreni. Izlaskom iz Nacionalnog parka Sjeverni Velebit lagano smo počeli razmišljati o tome gdje ćemo podići šator, jer je to u nacionalnim parkovima zabranjeno, a i činilo nam se da možemo još potegnuti taj dan.
Kako se spuštalo sunce, tako nam je postajalo jasnije da danas nećemo vidjeti Skorpovac, a svakim novim ulaskom u šumu postalo nam je jasnije da među visokim krošnjama dan puno ranije završava. Logično, to smo znali i prije samog Highlandera, ali jednostavno smo tu činjenicu izbacili iz formule prema kojoj smo planirali mjesto za postavljanje šatora. I tako smo nas dvojica išli sve dublje u šumu, zadnje ljude i šatore na stazi smo vidjeli prije sat vremena hoda ili više, a mrak koji nas je uhvatio nespremne već prvog dana dao je naslutiti da smo se stvarno upustili u avanturu života.
Skorpovac je prema karti bio kilometrima daleko, a sva sreće da sam prije puta proučavao staze, čitao o iskustvima na Velebitu pa sam znao da bi negdje blizu trebalo biti planinarsko sklonište Ograđenica. Isto tako sam znao da je to mali kontejner smješten na stijeni i da vjerojatno nema mjesta za šator, ali na forumima su planinari pisali kako je samo 100 metara od Ograđenice livada na kojoj se može kampirati. Izvadili smo kartu, pronašli mjesto na kojem je sklonište te zacrtali cilj. Idemo po mraku i buri, na izmaku snaga do Ograđenice, pa što nas tamo dočeka – dočeka, snaći ćemo se. Djelovalo je kao da smo blizu, ali put je trajao i trajao. Ja sam se jedva kretao, a da Arsen nije potegnuo i uz taktove iz Snjeguljice i sedam patuljaka te Knjige o džungli dizao atmosferu i tjerao medvjede, vjerojatno bih legao na prvu stijenu, zamotao se u vreću i smrznut čekao jutro.
Baš kada smo pomislili da pješačenje nema više smisla, ispred nas su se ukazali putokazi! Ograđenica 15 minuta. Kao da smo dobili injekciju adrenalina, krenuli smo mimo zacrtane staze i uputili se u smjeru svoga doma za tu večer. Adrenalin je brzo popustio kad smo shvatili kako se radi o 15 minuta uspona, ali nakon nešto više od predviđenog vremena Ograđenica je bila naša.
Međutim, brzo su se potvrdile naše sumnje kako nema baš puno mjesta za podizanje šatora, a po mraku i bez snage tražiti spomenutu livadu se činilo kao nemoguća misija. Krenuli smo ući u sklonište, kad su se odjednom počela otvarati vrata. Unutra su se smjestile dvije mlade Njemice (Iva i Katharina, ako se dobro sjećam) koje su na Arsenovo pitanje ima li mjesta kazale kako ima još taman dva. U cijelom tom umoru i adrenalinu zaboravio je kako prema pravilima ne smijemo boraviti u planinarskim domovima i skloništima pa kad sam ga podsjetio na to, sva sreća što smo se domogli odredišta brzo mu je splasnula. Kratko smo popričali s njima i krenuli u skeniranje terena i traženje mjesta za šator.
Imali smo dvije opcije – prva je bila da ga pokušamo podići odmah pokraj skloništa, na mjestu na kojem se nalazi voda, a druga je bila da ga stavimo na mjesto koje su brojni planinari (koju su friško tu prolazili i boravili) koristili kao WC. Nismo baš htjeli biti mokri na buri pa je odabir logično pao na drugu lokaciju. Maknuli smo što se maknuti trebalo i moglo te smo krenuli u podizanje šatora. Moram priznati kako mi je šator bio najveća greška u pripremi. Pregledao sam ga prije puta, koristio ga prije nekoliko mjeseci, ali je 10 godina intenzivnog korištenja ostavilo traga na njemu. Više grešaka i nedostataka koji su se skupljali godinama došli su na naplatu na burovitom proplanku pokraj Ograđenice. Nekako smo ga uspjeli podići, ali da je vrijeme okrenulo i da je pala samo kap kiše, sve bi nam stvari bile mokre. Tu smo shvatili da ako nas vrijeme do kraja ne posluži, naša će Highlander avantura vjerojatno završiti s prvim ozbiljnijim naoblačenjem.
Dok smo još spremali stvari, Njemice su izašle iz skloništa i ponudile nas toplom večerom, što je bila definitivno najveća nagrada tog dana. Dobro zabundani smjestili smo se u šator i slušali kako bura dere po stijenkama te se nadali da će sve ostati na svom mjestu. Na svako drugačije šuškanje naglo bismo se uspravili i iz unutra tjerali „krvoločne medvjede“, ali naravno da nije bilo ničega i nikoga, samo dva gradska momka izvan uobičajene buke automobila i civilizacije u nestvarno lijepoj i surovoj ljepoti Velebita…
Drugi dio...
Njemice su se čudile zašto nitko nije htio s njima spavati, a naša se avantura lagano mijenjala u triler
