Napokon je došao i taj, treći, dan naše velebitske avanture. Dan koji smo u razgovorima prije Highlander Velebita najviše spominjali. Ne toliko zbog dugačke i naporne dionice, to smo tek shvatili kada smo bili na stazi, već zbog toga što smo trebali proći kroz Ramino korito. To je nepristupačna bukova prašuma, kraj koje je u našim Highlander putovnicama bila naznačeno kako se u njoj ne preporučuje duže zadržavanje zbog divljih životinja.
Upravo su divlje životinje, konkretno medvjedi, bili tema gotovo svih naših „psiholoških priprema“ i najveća briga prije puta (kako smo naivni i mladi bili :D). Nisu pomagali ni prijatelji, ni obitelj koji su svaki dan slali linkove, slike, memeove na kojima je medo bio u glavnoj ulozi. Nisu pomagali ni poznanici, kojima bismo usput spomenuli kako idemo na Velebit, jer bi odmah iz naftalina izvlačili priče o „strašnim medvjedima“ i nerealnim scenama koje su doživjeli poznanici njihovih poznanika. Uz priče ostalih Highlandera, zahtjevnost dionice i umor koji se nagomilao, taj treći dan stvarno se činio kao da nas očekuje planinski maraton s medvjeđim zaprekama.
Baš zato smo se i dogovorili, kao što sam spomenuo u prošlom nastavku, da ćemo se pokušati grupirati s nekim dobronamjernim planinarima i tako proći Ramino korito. Na sreću, odmah smo na početku naletjeli na šestorku, s kojom ćemo ostati sve do cilja, što nam je dalo dodatnu energiju i sigurnost da odradimo najveći izazov u našoj, do tada, skromnoj planinarskoj „karijeri“.
Dok smo nakon ogromnog uspona lagano sustizali Danijelu, Ivu, Sanju, Marka, Tibora i Tomislava, razmišljali smo kako bi bilo lijepo da smo već na sljedećoj kontrolnoj točki – Panosu, i da uz pivo, mir i tišinu ispred šatora uživamo u Velebitu. Međutim, bili smo tek na početku dana…
Mistično Ramino korito
Laganim korakom, taman prije ulaska u šumu, sustigli smo veselu šestorku i na njihovo pitanje želimo li da se pomaknu kako bismo ih lakše prestigli, gotovo panično smo uglas odgovorili – ne! ;) Ponos smo ostavili vjerojatno na Zavižanu i odmah smo im iskreno kazali kako bismo rado u grupi prošli kroz Ramino korito pa onda nastavili svojim tempom. Nisu imali problema s tim, dapače, čini mi se da je i njima dobro došlo malo svježe krvi.
Kada planinarim, svaki put se iznenadim kako se čudno osjećam kada ulazim u šumu. Odmah s nekom granicom između „otvorenog“ prostora i prvog stabla kao da se sve mijenja. Od atmosfere do svih osjetila. Sve se smiri, ali opet intenzivno osjeća… Totalna mistika, osjećaj koji mi je jako teško opisati, ali osjećaj totalnog zena s dozom avanture. Tako je bilo i ovog puta, ali osjećaj je bio deset puta jači. Pogotovo kada je Tibor „tajnovito“ i potiho najavio kako smo ušli u Ramino korito. Iako smo se trudili da nas se čuje dok prolazimo stazom i nismo pričali tiho kako bismo upozorili sve stanovnike prašume da dolazimo, način na koji je Tibor to rekao dalo je dodatnu mističnost šumi i trenutku.
I tako smo mi lagano s noge na nogu prolazili nevjerojatnim dijelom Velebita, uz priču i šale na račun nerealnih strahova i „krvoločnih“ stanovnika šume zaboravili na ono što nas je mučilo, ali smo ipak bili oprezni. Uživali smo u predivnom danu. Sanja je predvodila grupu, pratila markacije i stazu te javljala „dobre“ ili „loše“ vijesti kada bi vidjela tablu na kojoj bi pisalo koliko još sati imamo do sljedećeg odredišta.
5 dana u nestvarnoj prirodi Velebita: Avantura s ruksakom i šatorom u posljednjoj europskoj divljini
Nakon jednog jakog uspona Sanja je nam je s vrha uputila značajan pogled i javila kako ima nove vijesti. Nije rekla jesu li dobre ili loše, ali dok smo se penjali, dalo se s njezina lica iščitati kako ne govori ništa jer zna kako se ljudi odnose prema glasnicima. :D Uglavnom, došli smo na vrh i jedan po jedan pogledali ploču, istim redoslijedom spustili ruksake i bespomoćno sjeli na zemlju. Na tabli je pisalo da do Ramina korita treba još tri sata!
Okrenuli smo sve na šalu i odlučili napraviti malu pauzu kako bismo predahnuli prije pohoda na sad već, u našim glavama, manje strašnu prašumu. Dok smo sjedili, grupa Slavonaca penjala se do „našeg“ proplanka. Nismo im ništa htjeli govoriti, samo smo im pokazali na putokaz, a njihova izmučena lica u trenu su izgubila izraz svake nade da će taj dan sretno ili ikad završiti. Brzo su se i oni opustili, pridružili nam se u mini odmoru.
Bez tableta ništa
Ostavili smo „supatnike“ da u miru odmaraju i krenuli dalje. Noge su bile sve teže, leđa su „plakala“ od boli, a i ruke su bile na rubu jecanja. Ruksak ne želim više ni spominjati, mislim da smo ih svi mrzili tih dana. Tijelo i glava lagano su popuštali od tri dana divljine i spavanja u šatorima. Na idućem „odmorištu“ netko je izvadio tablete protiv bolova, svima su se zacaklile oči, i „Tabletafest“ je mogao početi. Kao u zatvoru ili nekim drugim ekstremnim situacijama, tablete su postale najvrjednija stvar, gotovo sredstvo plaćanja. Kada su se dijelile tablete (obično nakon doručka i kasno popodne), s onima koji su imali slabije od 500 ili 600 miligrama nisi htio ni razgovarati ako ti ih nisu bili spremni dati barem tri! Što si više „miligrama“ posjedovao, to si u tih nekoliko minuta imao bolji, možda čak i božanski, status.
Inače ne pijem tablete za svaku sitnicu, pa niti teže glavobolje na primjer, ali su one na Velebitu bile još jedna stvar koja mi je stvarno olakšala avanturu. Isto kao i razne kreme i sprejevi. Od domaćih do najnovijih na tržištu koje koriste „full-time“ planinari, našlo se svega u tih pet dana pa kad bih vidio nekoga da za vrijeme pauze maže nešto na bolna mjesta, samo bih u prolazu ispružio ruku, bez pitanja o čemu se radi, i za tren bih masirao rame, leđa ili noge tajanstvenim pripravkom.
Kao što sam već napisao, sve se dijeli na Velebitu, svi se osjećaju kao veliki tim, pogotovo jer nema natjecanja, osim onog sa samim sobom da stigneš taj dan do zacrtanog cilja. Pa čak da je Highlander Velebit natjecateljskog karaktera, mislim da bi stvar bila ista jer vjerujem da se na startu nađu samo oni (ili 99 posto onih) koji istinski vole prirodu i boravak u njoj.
Tablete su olakšale napredovanje i konačno smo došli u zloglasno Ramino korito. Niti jedna slika koju smo prije imali o ovom dijelu magičnog Velebita nije bila točna. I dalje smo bili oprezni, ali jako opušteni i dobro raspoloženi. Ljepota tog dijela (kao i drugih na Velebitu) izvlači samo pozitivu iz vas i konstantno se nepotrebno brinuti o nečemu na što možeš svojim ponašanjem donekle utjecati i za što je relativno mala šansa, nema nikakvog smisla. Kao što nema smisla ostati kod kuće zbog straha od crnih scenarija koji se mnogima vrte u glavi. U apartmanu u Senju u kojem smo dan prije polaska spavali našli smo knjigu o Velebitu, iz koje nam se urezala kratka pjesma pjesnika iz Svetog Jurja Vladimira Jurčenka.
„Previše sam volio Velebit
Da bih se bojao susreta
S planinskim vukom,
Il' zmijom prisojkinjom.
Bojao sam se samo
U mračnim gudurama i klancima
Iznenada se sresti
Licem u licem
Sa svojim bratom – čovjekom.“
Što se mene tiče, sve je kazao.
Ramino korito na kraju je ispalo totalni gušt, sve se valjda u tom trenutku poklopilo, ali još nas je čekala brutalna uzbrdica da konačno iziđemo iz prašume. Krenuli smo se penjati gotovo četveronoške. Ja sam potpuno ostao bez snage, a dio grupe išao je nešto brže. Marko je dan prije ozlijedio koljeno i kad smo ih sreli, već je teško hodao. Svakim korakom koljeno je otkazivalo, ali nije odustajao. Sada je, kao i mi, bio pred najvećim izazovom. Trajao je taj uspon, dosta smo i stajali, svako malo po desetak sekundi da bismo uhvatili zrak. Meni se čini da smo barem pola sata ili 45 minuta po najjačem suncu išli gotovo okomito po planini (barem se u tom trenutku doimalo okomito). Napokon smo se našli na proplanku, odakle je pucao nevjerojatan pogled na prašumu kojom smo prošli i vrhove koji je okružuju.
Odlučili smo se na još jednu zasluženu pauzu. Tomislav je izvadio kuhalo i napravio kavu, za koju smo već zaključili kako nema finije, odnosno barem nema boljeg rituala i mjesta da se ona popije. Put je bio nešto lakši zbog činjenice da smo se opet vratili u šumu i nismo bili izloženi suncu, ali teren je i dalje bio stjenovit, pravi velebitski. Marku je noga lagano otkazivala, ali Tibor je cijelo vrijeme hodao iza njega da mu uskoči u pomoć, ako zatreba, i da ga motivira da nastavi. Sporo smo napredovali, sve do još jednog dijela na kojem je bio nešto kraći, ali zahtjevan uspon.
Vidjeli smo da nakon uspona slijedi čistina i ponadali se da se tu možda nalazi, ili da se od tu vidi Šugarska duliba, sklonište koje nam je bilo sljedeći cilj i gdje smo trebali nadopuniti sad već opasno male zalihe vode. Popeli smo se na vrh puni nade, ali nada je isparila kada smo shvatili da nakon samo 50 metara put vodi natrag u šumu i da od Šugarske dulibe još nema ni Š.
Tu smo susreli Highlandere iz Kine, koji su svako jutro kretali kasnije od nas, ali bismo ih nakon nekoliko sati hoda samo čuli negdje u daljini kako nam se trčećim, ali laganim koracima približavaju. Pustili bismo ih da prođu pa bismo ih prestigli za vrijeme njihova odmora. Pokušali smo im jednom pobjeći, čisto radi malo natjecanja, ali bezuspješno. Tako da kada smo čuli udaranje limenih šalica u daljini, to je bio znak da se pomaknemo u stranu, pričekamo minutu i propustimo avanturiste koji su došli s druge strane svijeta kako bi upoznali Velebit.
Mislili su da na Velebitu nema zmija ni medvjeda
Zajedno s nama divili su se pogledu te smo se dogovorili da krenu prije nas jer smo znali da bi nas ubrzo prestigli. Krenuli su se spuštati preko kamenjara na najvećem suncu prema šumi, kada je Danijela primijetila kako nitko od njih ne koristi štapove za planinarenje, već su im uredno zakačeni za ranac. Rekla je prvoj u koloni kako bi bilo pametno da ih izvade jer je ovo idealan teren za poskoke pa da ih tuckanjem u kamenje upozore da se maknu s puta. Malo se začudila, ali je zahvalila na savjetu i krenula po štapove, kada je u čuđenju upitala Danijelu zar stvarno tu ima zmija! Nismo shvatili šali li se ili je ozbiljna, ali kad je prevela ostatku ekipe što je upravo doznala, svi su automatski počeli skidati štapove s ruksaka. Bilo nam je jasno da nisu pojma imali pa smo im onako usput ubacili i u priču kako tu žive i medvjedi, vukovi… To ih je još više zbunilo. Nismo bili sigurni jesmo li im uopće trebali govoriti, ali zaključili smo da je bolje da znaju na čemu su pa da tu i tamo udare štapovima, kako ne bi bilo nepredviđenih situacija.
Prosvijetlili smo prijatelje Kineze i krenuli dalje prema Šugarskoj. Marko je sve bolje i brže hodao tako da je taj dio puta prošao za čas. Izišli smo iz šume i u daljini ugledali sklonište, oko kojeg su se već odmarali neki Highlanderi. Bilo je već kasno popodne i znali smo da ako krenemo prema trećoj kontrolnoj točki da bi nas opet mogao uhvatiti mrak. Željeli smo riskirati i krenuti jer smo za taj dan zacrtali taj cilj, a i to bi značilo da je sutra manji pritisak koliko kilometra moramo prijeći u danu. Plus, na Panosu nas je čekalo pivo. ;) Ispast će da je pivo glavna motivacija, ali nije, ono je samo dio mozaika malih stvari koje na Velebitu znače sto puta više nego u svakodnevnom životu. Međutim, imali smo ozlijeđenog u ekipi i nismo ga mogli tjerati na još tri, četiri ili pet sati hodanja i još dio toga po mraku.
Pustili smo Marka da se malo odmori i nestrpljivo čekali bijeli dim. Tek smo ga poznavali pola dana, ali smo nekako znali da će reći da idemo dalje i da nije tip koji odustaje. Tako je i bilo.
Sto metara od skloništa nalazi se izvor na kojem smo napunili vodu za ostatak dana. U dobrom raspoloženju krenuli smo dalje s morske strane prema Panosu. Zbog prekrasnih prizora i pogleda morali smo svako malo stati i okinuti koju sliku, a pogotovo panoramu (Danijela ;)).
Nakon nekog vremena put je vodio kroz visoko raslinje, kroz koje se bilo nešto teže probijati, ali bilo je lakše jer nas je Sanja i dalje neumorno vodila. Mislim da sam taj dio staze samo gledao u pod i odbrojavao koliko još minuta imamo do cilja. Mrkli mrak nadvio se nad Velebit, pa smo hodanje nastavili s čeonim lampama. Energija mi se vratila kad su s začelja Arsen i ostatak ekipe počeli pjevati taktove Bohemian Raphsody. Dugo je to trajalo, taman da dođemo do oznake na kojoj je pisalo da smo na korak do Panosa. Kao da nam je netko dao injekciju adrenalina, laganog koraka odvalili smo posljednju uzbrdicu i došli na čarobno mjesto gdje je već bilo 30-40 šatora. Ušli smo na kontrolnu točku uz pljesak Highlandera koji su uživali okupljeni oko vatre i prepričavali događaje od prošla tri dana.
(Naš dolazak na Panos - Na slici: Tomislav, Sanja, Iva, Marko, Danijela, Tibor i Arsen Iza slike: Ja s čeonom lampom osvjetljavam kadar)
Dolaskom na Panos doživio sam katarzu i shvatio sam da ću, ako ne bude nepredviđenih situacija, uspjeti dogurati do cilja. Upisali smo se u liste i od organizatora dobili dvije limenke. Mogli smo birati hoćemo li pivo i Red Bull ili dva piva ili dva Red Bulla. Veselje!
Našli smo mjesto za šator, presvukli se, „istuširali se“ (vlažnim maramicama) i krepani, ali opušteni i jako sretni sjeli pokraj vatre. Pripremili smo večeru (instant-juha i instant-tjestenina). Pobrojili smo ozljede, da olakšamo dušu i da vidimo ima li tko savjet (čitaj tabletu) za svačije specifične potrebe. Iva se taj dan nije niti jedanput požalila na bolove, ali kad je počela flasterima sanirati ozljede na stopalima, nije više bilo slobodnog dijela kože. Junački je odradila dionicu, kao i ostali, i shvatio sam da svi idemo do kraja, čak i Marko sa svojim koljenom ili Arsen koji će do cilja vjerojatno doći bez noktiju na nožnim prstima.
Ubrzo je većina Highlandera otišla u šatore, a mi smo još ostali grijati se uz vatru i uživati u pivu. Tomislav je u samo minutu, neviđenom tehnikom gojzericama, sprešao 20-ak limenki da nam ih bude lakše nositi do prve kante za smeće koja je mogla biti za 20 ili 40 kilometara. Na kraju ih ipak nismo morali nositi toliko daleko, sve je skupljeno na Panosu.
Sjedili smo usred Velebita, u potpunoj tišini s milijardu zvijezda na nebu. Jedino što smo čuli je bilo pucketanje vatre, a onda je jedan momak izvadio „handpan“ (metalni instrument u obliku dva spojena duboka tanjura) i krenuo u solažu. Nježni tonovi odjekivali su vjerojatno kilometrima, mi smo bili u totalnoj nirvani, spremni na zavlačenje u šator. Dan nije mogao bolje završiti, taktovi s neobičnog instrumenta i dalje su se širili planinom dok smo sretni ležali u vreći za spavanje iščekujući nova uzbuđenja na avanturi života…
Četvrti dio...
Pustolovina na Velebitu na kojoj ćete se u nekoliko dana bolje odmoriti nego u 2 tjedna izležavanja na Jadranu
