U noći s 25. na 26. listopada 1964. godine Zagreb je pogodila najveća prirodna katastrofa u poznatoj povijesti glavnog grada Hrvatske. Nabujala rijeka Sava izlila se iz korita i poplavila trećinu grada, zbog čega je 40.000 ljudi ostalo bez krova nad glavom.
Sedamnaest je osoba preminulo, a uništeno je oko 10.000 stanova, više od 3000 zgrada i stotinjak poduzeća. Poplavljeni su vrtići, škole i fakulteti, a iznos sveukupne štete premašivao je 100 milijardi tadašnjih dinara.
Obilne kiše povisile su vodostaj Save i njezinih pritoka, a gradske vlasti bile su u stanju pripravnosti cijelog dana.
"Te sam godine živjela u studentskom domu u Šarengradskoj," prisjeća se profesorica hrvatskog jezika Jasna Pervan iz Splita.
"Bila je nedjelja navečer i u ponedjeljak sam s kolegama trebala ići na stručnu ekskurziju u Sloveniju. Oko 9 ili 10 sati navečer oglasila se uzbuna," kaže profesorica.
Muški studenti hitno su odvedeni da pomognu u obrani od poplave, ali su se vrlo brzo vratili natrag u dom.
"Kazali su im da nema opasnosti od poplave. Legli smo i oko 1 ili 2 u noći odjednom smo čuli huk vode, ciku i viku iz prizemlja doma, i vidjeli ljude kako trče na više katove," prisjeća se gđa. Pervan.
Nasipi su prvo popustili na području Podsuseda i kod Jankomirskog mosta, a potom je pukao nasip kod Veslačke ulice. Bujica je nosila sve pred sobom.
"Jedna od najupečatljivijih scena i vjerojatno najgora slika koja mi se urezala u pamćenje jest slika staračkog doma, koji se nalazio pokraj našega doma, iz kojega su se čuli krikovi i plač. Korisnici doma bili su šokirani kao i svi te nisu htjeli napustiti sobe u kojima su im sve stvari i uspomene, pa je to još više pridonijelo kataklizmičnom ozračju."
No šok je brzo zaboravljen, a studenti i drugi građani brzo su se solidarizirali i organizirali. Podijelili su ono malo hrane što su imali, improviziranim splavima donosila se pitka vode i druge potrebne sitnice. Istim "prijevoznim“ sredstvom građani su prebačeni u sigurnije dijelove.
U prvim trenucima poplave najgora je bila odsječenost od svijeta. Telefonske centrale bile su izvan pogona, a nije bilo ni mobitela kojim bi se provjerilo treba li kome pomoć i što točno.
"Slušali smo radio cijelo vrijeme dok smo čekali evakuaciju, kao i naši roditelji koji nikako nisu mogli doznati je li sve u redu. Prvi kontakt bila su pisma koja smo svi napisali roditeljima i koja su sa splavi pokupljena kako bismo javili da je sve u redu i da smo živi i zdravi.
Napisala sam kratko ''Dobro sam, ne brinite se'' i još nekoliko riječi, a znam da pisma nisu trebala biti frankirana, to je bio još jedan način solidariziranja i pomoći," prisjeća se profesorica Pervan.
Nakon nekoliko dana grad se normalizirao. Krenule su opsežne rekonstrukcije zgrada, ali i izgradnja sustava obrane od poplava Srednjeg Posavlja.
Kakvo otkriće! Pogledajte kakvo blago krije golema rupa u zemlji
Nekadašnji simbol nacizma: Napušteni aerodrom veličine države u koji se dolazi po "komadić slobode"
Napušteni aerodrom velik poput države koji će vas ostaviti bez teksta
