U noći s 25. na 26. listopada 1964. godine Zagreb je pogodila najveća prirodna katastrofa u poznatoj povijesti glavnog grada Hrvatske. Nabujala rijeka Sava izlila se iz korita i poplavila trećinu grada, zbog čega je 40.000 ljudi ostalo bez krova nad glavom.

Sedamnaest je osoba preminulo, a uništeno je oko 10.000 stanova, više od 3000 zgrada i stotinjak poduzeća. Poplavljeni su vrtići, škole i fakulteti, a iznos sveukupne štete premašivao je 100 milijardi tadašnjih dinara.

Obilne kiše povisile su vodostaj Save i njezinih pritoka, a gradske vlasti bile su u stanju pripravnosti cijelog dana.

"Te sam godine živjela u studentskom domu u Šarengradskoj," prisjeća se profesorica hrvatskog jezika Jasna Pervan iz Splita.

"Bila je nedjelja navečer i u ponedjeljak sam s kolegama trebala ići na stručnu ekskurziju u Sloveniju. Oko 9 ili 10 sati navečer oglasila se uzbuna," kaže profesorica.

Muški studenti hitno su odvedeni da pomognu u obrani od poplave, ali su se vrlo brzo vratili natrag u dom.

"Kazali su im da nema opasnosti od poplave. Legli smo i oko 1 ili 2 u noći odjednom smo čuli huk vode, ciku i viku iz prizemlja doma, i vidjeli ljude kako trče na više katove," prisjeća se gđa. Pervan.

Nasipi su prvo popustili na području Podsuseda i kod Jankomirskog mosta, a potom je pukao nasip kod Veslačke ulice. Bujica je nosila sve pred sobom. Po ulicama se preljevalo pola metra do jedan metar vode Po ulicama se preljevalo pola metra do jedan metar vode (Foto: Jasna Pervan)

"Jedna od najupečatljivijih scena i vjerojatno najgora slika koja mi se urezala u pamćenje jest slika staračkog doma, koji se nalazio pokraj našega doma, iz kojega su se čuli krikovi i plač. Korisnici doma bili su šokirani kao i svi te nisu htjeli napustiti sobe u kojima su im sve stvari i uspomene, pa je to još više pridonijelo kataklizmičnom ozračju."

No šok je brzo zaboravljen, a studenti i drugi građani brzo su se solidarizirali i organizirali. Podijelili su ono malo hrane što su imali, improviziranim splavima donosila se pitka vode i druge potrebne sitnice. Istim "prijevoznim“ sredstvom građani su prebačeni u sigurnije dijelove.

U prvim trenucima poplave najgora je bila odsječenost od svijeta. Telefonske centrale bile su izvan pogona, a nije bilo ni mobitela kojim bi se provjerilo treba li kome pomoć i što točno.

"Slušali smo radio cijelo vrijeme dok smo čekali evakuaciju, kao i naši roditelji koji nikako nisu mogli doznati je li sve u redu. Prvi kontakt bila su pisma koja smo svi napisali roditeljima i koja su sa splavi pokupljena kako bismo javili da je sve u redu i da smo živi i zdravi.

Napisala sam kratko ''Dobro sam, ne brinite se'' i još nekoliko riječi, a znam da pisma nisu trebala biti frankirana, to je bio još jedan način solidariziranja i pomoći," prisjeća se profesorica Pervan.

Nakon nekoliko dana grad se normalizirao. Krenule su opsežne rekonstrukcije zgrada, ali i izgradnja sustava obrane od poplava Srednjeg Posavlja

 

Kakvo otkriće! Pogledajte kakvo blago krije golema rupa u zemlji

 

Nekadašnji simbol nacizma: Napušteni aerodrom veličine države u koji se dolazi po "komadić slobode"

Nekadašnji simbol nacizma: Napušteni aerodrom veličine države u koji se dolazi po "komadić slobode" Tempelhof - 8 Tempelhof - 7 Tempelhof - 6 +6 Tempelhof - 5