„Prije nego što sam je upoznao bio sam tvor, a onda sam postao njezina tvorevina“, kreće uz osmjeh razgovor o ljubavi, životu i stvaralaštvu s jednim od najvećih hrvatskih umjetnika. Priču o Izvoru Orebu i njegovoj lanterni na hridi, muzi te akademskoj slikarici i kiparici, poznatoj po vrsnim minijaturama, Emiliji Karlavaris nemoguće je prenijeti ne osvrćući se na jednu od najljepših ljubavnih priča na kojoj se i temelji njihovo stvaralaštvo.
Njihova iskrenost, razigranost i vječna znatiželja - dostojna kakve filmske bajke, zapisana je u remek-djelima koja neumorno stvaraju bez obzira na godine. Kako i sam Izvor kaže, njemu je tek 16. Toliko je naime, stara njegova duša.
Jedan od motiva zašto smo ih posjetili na njihovoj adresi nedaleko od Zagreba bila je priča o Korčuli, drugoj velikoj ljubavi slikara, pjesnika, kipara te vječnog sanjara - nepopravljivo zaljubljenog u magličasta jutra, more i nebo Crnoga otoka.
Na njihovo imanje, gdje žive kad nevere počnu otežavati svakodnevicu Korčule, stigli smo da nam ispričaju nešto više o otočnom hramu ljubavi u koji su uložili čitav svoj život.
Prije gotovo 50 godina Izvor je kupio komad zemlje u Veloj Luci o kojoj je njegov otac oduvijek sanjao. Izradivši mozaik za jedan hotel konačno je imao dovoljno novca za 14 tisuća četvornih metara. Nakon što ih je kupio, zapitao se što s prekrasnim komadom zemlje koji gleda na Šćedro i Hvar.
„Bio sam sam, bez uporišta. Imao sam puno snova, ali nedostajao mi je netko pored mene s kime bih ih mogao ostvariti. Onda je Emilija ušla u moj život i sve je sjelo na svoje mjesto. Ideja o izgradnji kamenih dvora potekla je od želje za radnim prostorom gdje bismo mogli stvarati i ispunjavati smisao našeg života“, priča nam Izvor koji je u to vrijeme bio suradnik majstorske radionice Frane Kršinića. Tada su Emilija i Izvor radili u stanu koji je bio previše skučen da bi se u njemu i spavalo i stvaralo.
„Nakon jedne duže plovidbe Emilija i ja pristali smo u Veloj Luci. Rekao sam svojoj gospođi da se idem javiti roditeljima i dok se vratim neka napravi nacrt za kuću. Ona je to učinila. Imali smo viziju pa je lako išlo. Kuća je rasla polako, poput kakve biljčice“, otkriva Oreb.
Uigrani par i prije je imao iskustva s pothvatima stvaranja zajedničkog prostora. Uzeli su drveni brod koji su sami opremili i uredili. Na njemu su plovili, pecali i vješali ribu na konopac da se osuši, izbjegavali vodu koja bi curila za kišnih dana s „izbužane“ cerade. Manji brod uskoro je zamijenio veći za kojeg su sami projektirali i dali napraviti sidro, radili pregrade, plastificirali…
„To je bilo vrijeme komunizma kad kod nas nije bilo ničega za kupiti; po čavao se moralo ići u Trst“, prisjeća se Emilija.
Kako bi ostvarili svoj san, Emilija i Izvor sami su kopali u živoj stijeni, neumorno dizali zidove, tražili rješenja za izazove koji su dolazili svakim novim jutrom – i tako 40 godina. Skupljali su kamen po kamen, tražeći ga od susjeda i po cijelom otoku, gradeći prekrasno zdanje uz pomoć vrsnog meštra i njegovih pomagača. U to vrijeme nije bilo ceste ni puta, staze, vode – ničega.
Materijale su vukli kako su znali i umjeli, a malo po malo nicale su današnje konture. Zdanje od kamena, prekrasni kaštel na Korčuli u koji je osim građevinskog materijala zapisana i svaka čestica njihove strasti prema životu, rezultat je ogromnog truda i želje.
Njihov „skromni dom“ što mnoge ostavlja bez daha ponosno živi svoj život. Budi znatiželju prolaznika koji se često dive ne znajući radi li se o samostanu ili ljetnikovcu kakve gospode. Oni koji znaju nešto više o arhitekturi hvale simetriju, dive se lukovima, dimnjacima, blokovima koje krasi hrvatski pleter te čipkastim željeznim vratima za koja je zaslužna Emilija. Stručnjaci koji bi dolazili u goste govorili su kako se ništa ne treba dodati niti oduzeti. Sve je kako treba biti, a mira – ondje ga ima više nego u crkvi.
> Panker na hrvatskom Crnom otoku: Život kuhara za holivudski film, a ima tek 25
„Kuću nije dovoljno sagraditi, treba je održavati. Jedan moj domorodac savjetovao je neka ostavimo tek komadić vrta. No mi smo napravili 12 kaskada. To su bili Emilijini vrtovi na kojima su rasle mandarine, smokve, murve, bajami... Sve treba održavati, a to je velik posao“, pričaju umjetnici.
S terasastog terena puca pogled na pučinu, otoke i vječnost, koje je s morem spojilo neiscrpno nadahnuće srodnih duša. No osim u kamenu i umjetničkim djelima ljubav Emilije i Izvora zauvijek će živjeti i u Oliverovim pjesmama. Izvorove riječi zapisane su u „Moja Emilija“, „Moj Brodiću“ „Jo da mi je“ te drugim pjesmama njegovog prijatelja koji nas je nedavno napustio.
A što kad jednom Emilije i Izvora više ne bude u kamenim dvorima? Otkrio nam je to Oreb molitvom u stihovima:
"Kad zauvijek zatvorim oči, kad postanem duh i dah, vrati me koji put – bez priše, u jedno lipo jutro, kad bude bonaca…"
