Odlične su vijesti stigle ovog proljeća u krugove planinara i rekreativaca koji slobodno vrijeme obožavaju provoditi u prirodi i na planinama. Highlander Avantura održat će se prvi put na Medvednici. Nama koji godinama idemo na ovakve ture i živimo u metropoli, 28. do 30. listopada skoro se sam ucrtao u kalendar i nije bilo upitno hoćemo li se pojaviti na prvom izdanju Highlander Medvednice na startu u Posusedu.
Odmah je bilo jasno kako je Medvednica skroz drugačija od ostalih avantura koje se pod Highlanderom organiziraju po svijetu. Bogata infrastruktura, poznavanje staza, jednostavan dolazak do starta i od cilja do kuće, gotovo kao da tri dana idete u svoj prošireni dnevni boravak. Sve to rezultiralo je time da je većina prijavljenih Medvednicu shvatilo kao lagan zalogaj, što je bilo krivo, a da prognoza nije bila savršena, kao što je bila, mislim da bi nam „pitoma“ Medvednica itekako pokazala zube.
Daleko od toga da sam se napatio kao na prvom Highlanderu na Velebitu ili doživio nezaboravnu avanturu kao prije par mjeseci na Durmitoru, ali Medvednica je pokazala svoje posebnosti i sve koji žive u Zagrebu podsjetila kakvo blago imaju nadomak velikog, užurbanog grada.
Priča s Durmitora: Veličanstvena planina u susjedstvu na kojoj se čini kako uvijek idete prema gore
Ruta od nekih 60 kilometara planirana je tako da prođe preko najljepših i najzanimljivijih dijelova Medvednice. Plan za prvi dan bio je da se od Posuseda, preko Kamenih svata i Glavice u kojoj se služi ručak, krene preko slapa Sopota sve do Risnjaka te prvu noć kampira malo dalje na livadi Falat.
Krenuli smo malo poslije 8 ujutro laganim korakom i puni elana počeli penjanja iznad razine magle, koja je tih dana okovala Zagreb i nije popuštala ni trena. Mi smo je brzo ostavili ispod sebe i tri dana sunčanog spektakla je moglo početi. Kraj listopada, a mi laganini u kratkim hlačama i majicama kratkih rukava uživamo po šumama, gorama, stazama i planinarskim domovima Medvednice.
Dogovorili smo se da ćemo prehodati predloženu rutu, iako nije bila obavezna i većina Highlandera se odlučila za nešto lakše staze. Mi, prekaljeni Highlanderi 😊 s pet odrađenih avantura u nogama i glavama nismo mogli sebi dopustiti da kratimo put i ne doživimo pravo hajlendersko iskustvo. I nismo pogriješili, dobili smo najbolje od Highlandera i od Medvednice.
Teških nogu završili smo prvi dan još prije sumraka, taman da u miru postavimo šatore, skuhamo večeru i sretni se pridružimo zabavi oko vatre koju su dodatno potpirili idealno odabrani glazbenici za ovakve prilike. Već dobro poznata „zvijezda“ ovakvih druženja na handpanu Ivan Judaš te Martin Landeka sa svojom ekipom koji su mi izgledali kao Domaći, koji su sad izašli iz vatre, napravili show i vratili se natrag u nju do neke druge prilike i do neke druge ekipe koju će razveseliti kao nas tu večer. Savršeno!
Kao i svaki put na spavanje se otišlo oko 22 sata, nakon što mi je nepozvani gost iznenada aterirao na šator i nakon kratkog valjanja od smijeha u kampu je zavladao potpuni mir. Svi su ispoštivali jedni druge kako bi se odmorili i pripremili za dugi dan koji nas je čekao. Nebo iznad Zagreb izgledalo je spektakularno, a lagano brojanje zvijezda do u nedogled uspavalo je i najizdržljivije među Highlanderima.
Highlander Velebit: Sve sto trebate znati o nevjerojatnoj pustolovini koju možete doživjeti u Hrvatskoj
Subota je ujutro, budiš se u šatoru na livadi Falat, kava se ispred već kuha… Idealan početak dana u kojem će nam se još pridružiti prijateljica Luce, s kojom inače planinarimo, ali zbog obaveza ovog puta nije mogla s nama od početka do kraja. To i nije bilo loše jer je donijela puno pozitivne energije za težak dan koji je slijedio, a i ne zaboravimo na dva mala pelinkovca, koja su se isto dobro uklopila u društvo.
Od cijele naše trail obitelji koja se godinama okuplja po brdima i planinama ovaj put na startu smo se našli Hiking Parents, Danijela i Tomislav, sa svojim sinom Svenom i ja. Kao i uvijek, putem smo se družili s raznim likovima, a najviše s Engleskinjom Gillie, koja živi u Zadru te Francuzom Guillameom kojeg smo upoznali još u Crnoj Gori na veličanstvenom Durmitoru.
Brojni Highlanderi odlučili su si olakšati i drugi dan te izbjeći spuštanje do Kraljičinog zdenca i penjanje do Sljemena zastrašujućom stazom imena Mrcina. Mrcina nije za podcijeniti, ali uopće nije strašna koliko bi čovjek to prema nadimku očekivao te smo je bez problema ispenjali nakon što smo na Kraljičinom zdencu pokupili Luciju i prije toga popili kavu te naravno podebljali doručak sa štrudlama od sira i jabuke.
Na vrhu Medvednice dočekalo nas je veliko iznenađenje, naime organizatori su dobili dozvolu da postave treću kontrolnu točku na vrh TV tornja. I najstariji među Highlanderima su se oduševili jer ni oni nisu nikad bili na vrhu vrhova te uživali u nestvarnom pogledu od 360 stupnjeva. Neki, poput Danijele i Tomislava, iskoristili su otvaranje tornja za još malo penjanja pa su do gore išli stepenicama, a mi ostali smo se elegantno ukrcali u lift i u kratkom vremenu došli do kontrolne točke.
Nakon upijanja blagih sunčevih zraka, vrijeme je bilo za nastavak avanture. Doduše, nismo daleko došli jer je Sven morao tradicionalno smazati dva hot-doga što smo mi ostali iskoristili za pauzu za pivo. Vjerujem kako većina Zagreba nije znala da je na Medvednici drugo proljeće ove godine inače bi sigurno bila gužva i ovi trenutci opuštanja ne bi bili tako idilični.
Teško se bilo pokrenuti dalje, ali znali smo da nas čekaju još ljepši dijelovi Zagrebačke gore. Put nas je vodio preko Horvatovih stuba, Hunjke i Gorščice do livade ispod doma Lipa-Rog na kojoj je bio predviđen kamp za drugu večer. Grah s kobasicama savršeno je legao, kao i pivo koje smo uz živu muziku popili i prepričavali dogodovštine od protekla dva dana, kojih je puno više nego što bi to netko očekivao.
Prije spavanja klasika… sreća zbog skorašnjeg povratka kući i tugazbog završetka još jedne pustolovine u prirodi i povratka u grad. Zadnji dan uglavnom smo se spuštali, kretali se sve više prema magli koja i dalje nije popuštala i koja se potrudila da depresija što prije zamjeni sreću zbog tri dana provedenih u prirodi.
Do cilja u Sesvetama došli smo bez problema, kao i većina sudionika. Nekoliko njih je odustalo zbog raznih stvari već prvog dana, kao što se to nažalost idogodi na ovakvim avanturama.
Prije puta obitelj i prijatelji većinom su komentirali kako je to Medvednica i kako ćemo to s lakoćom prijeći. Nije bilo uzbuđenja i sto pitanja, kao prije Velebita, Stare planine, Durmitora… Svima koji misle da u svom „dvorištu“ ne mogu doživjeti avanturu života i kako Highlander Medvednicu mogu prohodati bez muke poručujem, evo je - tu je, samo krenite pa javite što mislite, možete mi reći i u četiri oka jer ćemo se vjerojatno vidjeti dogodine na startu!
