Vjerujem da je svakom planinaru, avanturistu i zaljubljeniku u prirodu na listi želja posjet Durmitoru, veličanstvenoj planini i nacionalnom parku koji se nalazi u susjednoj Crnoj Gori. Tako se Durmitor i meni u mašti pojavljuje otprilike posljednjih sedam godina, kada sam kao novopečeni punkuferaš prvi puta napisao nešto o Durmitoru na našem portalu.

Priča je dalje išla klasičnim tokom, nema se vremena, viška novca, ekipe s kojom bi se upustio u avanturu istraživanja ovog crnogorskog bisera… Međutim, uz malo strpljenja, karte su se napokon posložile.

Igor Milnarević Mlinka pokrenuo je Highlander Velebit, oko kojeg se okupila velika zajednica planinara i avanturista te koncept Highlander, u kojem pet dana u svakakvim uvjetima prolaziš sto kilometara planinom sa šatorom i svim stvarima potrebnim na leđima, proširila po svijetu. Ja sam se 2019. godine odvažio i s prijateljem Arsenom pojavio se na startu domaćeg Highlandera i u pravom smislu doživio avanturu života, te još važnije, upoznao ekipu s kojom posljednje četiri godine planinarim i kojoj se stalno pridružuju novi članovi.

Svake sezone napeto iščekujemo koja nova zemlja i planina će se naći u portfelju Highlandera, a kada su objavili da se i magični Durmitor našao na popisu, snovi su se lagano počeli pretvarati u planove i ove godine u realizaciju.

I tako je odlučeno da naša (ovog puta) šesteročlana trail obitelj ove godine ide u Crnu Goru predvođena Sanjom, iza koje je Camino de Santiago te također iskusnim hodačima Danijelom i Tomislavom, koji su u ovim krugovima poznatiji kao Hiking parents i koji su usput i ambasadori Highlandera. Članovima originalne postave koja je te 2019. prešla 104 kilometra Velebita, od prošle godine pridružile su se Lucija na Staroj planini u Srbiji, te Isidora iz Beograda koja je s nama hajkala od trećeg dana srpske avanture.

Priroda i ljudi koji oduševljavaju

Teško se u Durmitor ne zaljubiti na prvi pogled. Čim se odvojite s neke od glavnih cesta i krenete u podnožje planine priroda vas u trenu hipnotizira i samo gledate gdje ćete stati, staviti travku u usta, ruke iza glave i odmoriti od dugačkog putovanja te upijati čarobne prizore. Nas je čekala registracija na Highlander Montenegro pa smo taj idilični dio, ovog puta, preskočili i krenuli prema nacionalnom parku i Crnom jezeru.

Prolazeći uređenom stazom parka kroz gustu šumu vizura se odjednom promijenila i pogled se zaustavio na Crnom jezeru okruženom brojnim šumama i impresivnim vrhovima od kojih se lagana knedla počne mijesiti u grlu. Ovo ledenjačko jezero, sastoji se od dva istaknuta dijela koji su povezani uskim tokom, a smjestilo se na preko 1400 metara nadmorske visine. Scena kao iz slikovnice bila je najbolja pozivnica da nakon odrađene prijave sjednemo u restoran Crno jezero i uz lokalno pivo i specijalitete uživamo u magičnim prizorima prije nego sljedeći dan krenemo u novu avanturu života.

Za našu bazu odabrali smo Žabljak, koji je centar planinskog turizma u regiji, a nalazi se na samoj granici nacionalnog parka. U gradiću koji ima sve što je prosječnom putniku potrebno, od trgovina preko restorana do idiličnih planinskih kućica, osjećali smo se odlično, a domaćini su se potrudili da se osjećamo dobrodošlo.

Kod Crnogoraca nema da nema ili nema da ne može, a čini mi se kako su naš popularni dalmatinski pomalo doveli na višu razinu i doktorirali na temu. Opuštenost i smisao za humor dvije su njihove karakteristike koje su nas pratile tijekom cijele avanture, s tim da se u nekim trenutcima pustolovine uspostavilo da što su oni opušteniji to smo mi u većim problemima, ali o tome nešto kasnije.

Gromoglasna dobrodošlica

Prvi dan nije mogao početi bolje. Sunce je zasjalo, a zbog povremenih oblaka i planinske klime temperature nisu bile prevelike, idealno za hike. Krenuli smo od Crnog jezera, a plan je bio da nakon nekih 20 kilometara dođemo do prve kontrolne točke gdje ćemo kampirati i zaključiti prvi dan. Godine planinarenja i skupljanja opreme nisu mi pomogle da težinu ruksaka spustim ispod podnošljivih 15 kilograma, pa sam s vodom i hranom natovario preko 18 kilograma na leđa. Iako nas nije čekala neka velika visinska razlika niti tehnički zahtjevni usponi znao sam da me čeka naporan dan dok se ne priviknem na ruksak, nađem najbolji način za nošenje fotoaparata i vratim se u planinarski ritam korak po korak i noga ispred noge. Međutim koliko naporan, to nisam znao, to je vjerojatno samo Durmitor znao…

Unatoč teškom ruksaku (prvi Highlander Velebit sam prešao s preko 25 kg na leđima) crnogorska idila je trajala. Odmah na početku, našoj grupi pridružio se još jedan član – Dalibor. Prolazili smo pokraj konja, krava, znatiželjnih turista i sela. Sunce je grijalo, a dobroćudni domaćini pozivali su nas u kuće na sok i rakijicu kako bi im bolje objasnili zašto želimo pet dana hodati Durmitorom, kad se sve to, više-manje, lijepo može vidjeti „kolima“.

Nažalost, sok i rakiju nismo popili jer je dio ekipe želio u prvi dan ugurati još uspon na najviši vrh Durmitora, Bobotov kuk koji se nalazi na 2523 metra, za što bi im prema nekim procjenama trebalo još barem 4 do 5 sati. Ja sam od starta znao da Bobotov ovog puta nije za mene, ali naša mala trail obitelj ne ostavlja nikoga pa se jednostavno nisu mogli pomiriti s činjenicom da me tog dana uspon ne zanima te su Bobotovci nabili tempo računajući da ću se na križanju staza predomisliti.

Ipak, na sljedećoj pauzi uspjeli smo dogovoriti plan koji bi zadovoljio obje struje koje su pojavile u ekipi. Tko ide na Bobotov kuk ostavlja šatore i dio stvari nama koji ne idemo kako bi bili lakši i brži, a mi laganini planinarimo do kontrolne točke gdje ćemo im postaviti šatore da nemaju problema s time, ako dođu u kamp usred noći.

Highlander Montenegro - 11 Highlander Montenegro - 11 (Foto: Srđan Brajković)

S prvom grmljavinom u daljini, pola sata kasnije, shvatili smo kako u planinama svi planovi brzo mogu pasti u vodu, a s prvom tučom veličine XL lješnjaka shvatili smo kako je jedini održivi plan taj da što prije nađemo zaklon od oluje u čijem smo se središtu našli.

Od idilične šetnje do oluje svih oluja nije prošlo ni 20 minuta, Durmitor je pokazao svu svoju moć, a osim pljuska i vjetra koji su nam otežavali kretanje, munje i gromoglasna tutnjava ledili su krv u žilama. Najgora stvar je što zaklona nije bilo nigdje, nalazili smo se na brisanom prostoru, putu preko prijevoja, a oluja nam je prolazila točno iznad glava. Kada smo se konačno probili na vrh, utočište smo zajedno s ostalima potražili iza parkiranog kombija i mini nadstrešnice biljetarnice nacionalnog parka u kojoj nikoga nije bilo.

Ni jedna ni druga prepreka nisu nas mogle zaštititi od kiše i vjetra koji je šibao u naletima jačine bure, a dok sam se presvlačio u kišnu odjeću iza kombija, kroz glavu mi je samo prolazila teorija o Faradayevom kavezu i pitanje odnosi li se ona i na Highlandere koji se smrzavaju pokraj ogromne metalne površine koja je idealna da prihvati sav trenutačni bijes neba nad Durmitorom. Nadao sam se da je mjesto sigurno, ali na svu sreću tezu nismo morali provjeriti nego smo krenuli dalje i nakon samo minutu, u daljini, vidjeli par pastirskih kućica iz kojih su veseli Slavonci pozivali kolege da im se pridruže.

Došli smo do kućica, vidjeli da je domaćica skuhala kavu kako bi se promrzli planinari ugrijali i da su spomenuti Slavonci donijeli vjerojatno najveću plosku koje su se mogli dočepati i s rakijom za sve digli temperaturu na viši nivo. Za nas, nažalost, nije bilo mjesta, ali smo stali pod jednu nadstrešnicu i čekali da najgori dio oluje prođe.

Nebo se više-manje očistilo, a sada malo ugrijanija vesela družina krenula je po kiši dalje do kontrolne točke koju smo vidjeli iz daljine. U takvim trenutcima na planini sve postaje jasno. Shvatiš koliko ti malo treba, znaš da iako si mislio da si prije patio, da to nije bilo ništa u usporedbi s olujom kroz koju si sad prošao i da će sve biti u redu za nekoliko kilometara kada podigneš šator, popiješ nešto toplo i presvučeš se u suhu odjeću.

Tako je i bilo. Sunce je zasjalo, a mi smo došli po prvi pečat na Dobri do, postavili šatore, uzeli pivo i uz vatru sušili gojzerice dok smo čekali da nam domaćini pripreme kačamak, tradicionalno jelo od krumpira i kajmaka koje je idealno sjelo nakon napornog dana. Dan je završio na spomenutoj visoravni, uz milijardu zvijezda, logorsku vatru, pivo i dvije gitare, a u tom trenutku to je izgledalo kao jedina točna formula za život.

Može li bolje od savršenog?

Durmitoru tepaju da je svih planina direktor. A s tom tvrdnjom bi se složio i da nisam pet dana lutao nestvarnim krajolikom crnogorskog diva, već samo da sam došao u podnožje i divio se nazubljenim vrhovima od kojih čak 23 idu preko 2300 metara (najviši vrh Hrvatske je Sinjal s 1831 metar).

Nakon ugodne noći i predobrog spavanja, vjerojatno zato što napokon imam pravu vreću za planinske uvjete (Hvala Aki!), krenuli smo na jaki uspon koji nas je brzo podsjetio gdje se nalazimo. Bez obzira na zahtjevnu stazu, odmorni i puni elana kretali smo se u koloni i divili pogledima kojima vas Durmitor nagrađuje na svakom koraku. Drugi dan je u našim Highlander putovnicama označen kao najlakši, jer je udaljenost koju treba preći samo 12 i pol kilometara, a nakon prvog velikog uspona radilo se uglavnom o spuštanju na drugu kontrolnu točku koja se nalazila na Sušičkom jezeru.

Laganim tempom stigli smo prvo do Škrčkog jezera, nevjerojatnog bisera usred Durmitora koji je okružen vijencem šiljatih vrhova okovanih snijegom i ledom, koji paraju nebo. Kupanje, ručak i odmor od dobra tri sata bili su luksuz koji smo, s obzirom na kraću dionicu, mogli i morali sebi priuštiti. Taj drugi dan mog petog Highlandera vjerojatno je bio najljepši od svih do sada, dobro društvo i ja, bezbrižni u srcu netaknute prirode – nema boljeg!

Škrčko jezero Škrčko jezero (Foto: Srđan Brajković)

Teškog srca krenuli smo dalje do druge kontrolne točke, Sušićkog jezera u nadi da ćemo i tamo odraditi kupanje prije sumraka. Međutim, kao što su nam pričali, ovo jezero u svega par dana naglo presuši. I dok su prošlogodišnji Highlanderi uživali u punom vodostaju, nas je dočekala livada, ali s druge strane idealno mjesto za kamp.

Domaćini su nas dočekali s kavama i sokom od maline, a nakon što smo se smjestili i po raznim mjestima hvatali signal kako bi se javili kući, otvorili smo još koje Nikšićko pivo i upijali nevjerojatnu energiju mjesta na kojemu ćemo taj dan spavati. Plan je bio da rano legnemo, neki su to ozbiljnije shvatili pa su se u šator zavukli još po danu, i probudimo se u četiri sata ujutro kako bi se na vrijeme spremili i najkasnije krenuli u 5 i 30.

Highlander Montenegro - 7 Highlander Montenegro - 7 (Foto: Srđan Brajković)

Razlog ovakvog plana je bila činjenica da nas čeka brutalan uspon te 17 kilometara tehnički zahtjevnog terena, ali i vijest da će se oko četiri popodne očekuje nevrijeme. Računajući udaljenost i vrijeme potrebno za uspon do Crvene grede, najviše točke tog dana, ispalo je da bismo ovim tempom već prošli spomenuti vrh i oluju dočekali negdje u podnožju planine. Sjećanje na prvi dan bilo je friško i da je predloženo da ustanemo u jedan ujutro, mislim da bi jednoglasno bilo usvojeno, samo kako bismo na sigurnom dočekali munje i tutnjavu koja na Durmitoru zvuči sto puta strašnije i zlokobnije nego negdje u gradu. Planovi su bili takvi, a što smo prije rekli o planovima u planinama?

Nema dolje

Što napisati o trećem danu, a da uspijem i približno objasniti kroz koju kalvariju smo prošli? 😊 Iz udobnog kućnog ureda smiješak mi se lagano razvuče kad se sjetim avanture koju smo tog dana doživjeli, ali u nekim trenutcima trećeg dana moje bi emocionalno stanje najbolje opisao plač, kojeg sam srećom ipak uspio suzbiti mrkim, grčevitim izrazom lica koji se vjerujem nije milimetar pomakao dok nismo došli na sljedeću kontrolnu točku.

Upute organizatora su bile jasne. GPX trag je bio tu, pratite ga i sve će biti uredu. A za vas smo čak i malo izmijenili rutu da vam olakšamo te označili dio staze da se ne izgubite. Dimitrije, Dimitrije… 😊

I tako, prema planu smo se probudili u četiri, brzinski doručkovali i spremili se jer je u daljini počela grmljavina. Sve se činilo kako je došlo do nesporazuma pa umjesto popodnevne oluje treba odraditi ovu jutarnju. Srećom oblaci su krenuli u drugom smjeru, a mi smo u dobrom raspoloženiji i s dvije nove članice, Milankom i Marinom, krenuli u izazovan dan.

Minutu prije nego smo prošli novo skretanje jedan od organizatora je označio stazu pa smo sretni zbog dobrog „tajminga“, ali zabrinuti za one koji su tu prošli prije nas, a to je bila većina, krenuli u šumu prateći naš GPX. Šuma je postajala gušća i neprohodnija, a mi smo cijelo vrijeme pratili trag, koji je vodio u nigdje, odnosno nije nas vodi do nijedne staze. Vidjelo se da vjerojatno nitko nikad nije nogom kročio u te dijelove šume i da staza ne postoji.

Razbacane kosti raznih sisavaca dale su nam jasno do znanja kako se to nije šumarak u kojem se treba previše zadržavati pa smo odlučili krenuti pravocrtno prema gore i kako bismo pokušali izbiti na mjesto na kojem ćemo napokon pronaći markacije. Junak dana bila je Isidora, odnosno Dora, koja je pomoću kompasa i karte odredila smjer kretanja i tako nam olakšala potragu za misterioznom stazom.

Već na početku uspona, između dva stabla, primijetili smo lane, koje se od straha sklupčalo i pravilo mrtvo kako ga ne bismo vidjeli. Prošli smo što mirnije pored njega, neki brže, a neki (dosta) sporije, kako ga ne bismo dodatno uznemiravali. Lane je bilo posljednja svjetla točka u idućim satima jer je počeo skoro okomit uspon šumom, na kojem su nam prepreke radile grane, mokro lišće, te gromade kamenja koje su se odronjavale i koje smo mi na začelju kolone morali svako malo izbjegavati.

Junački smo se borili i penjali da bismo na kraju udarili u zid. Durmitorski zid preko kojeg nije bilo prolaza. Pitanje je bilo samo hoćemo li krenuti lijevo ili desno. Pogled na jednu i drugu stranu nije puno obećavao, ali odabrana lijeva strana pokazala se kao dobar odabir.

Napokon nakon nekoliko sati lutanja došli smo do čistine na kojoj smo se odmorili i dogovorili planove za dalje, a nedugo nakon polaska napokon smo našli stazu i barem na trenutak odahnuli.

S prvim koracima po utabanom putu počeli smo sretati ostale Highlandere i hrabro po jakom suncu krenuli na uspon koji kao da je trajao vječno. Svi koji su nam davali upute prije ovog dana spominjali su veliki uspon nakon kojeg slijedi laganiji dio i spuštanje do Jablan jezera. Sati su prolazili, a našoj muci se nije nazirao kraj. Korak po korak grabili smo prema prijevoju u nadi da je najteži dio dana iza nas. Nažalost, nije bio, dapače izgledalo je kao da smo tek na početku jer nakon sati penjanja lagana nizbrdica koje je slijedila samo nas je izbacila iz takta jer smo se našli u podnožju mrcine koja se izdizala prema oblacima. Tu sam skoro izgorio, ali nakon što smo skupili snage krenuli smo mic po mic po najžešćem durmitorskom suncu u novi uspon, nakon kojeg sam vjerovao da slijedi katarza.

I stvarno, krenuli smo prema dolje, putem sreli planinara koji je dolazio iz smjera našeg današnjeg odredišta. Rekao nam je kako imamo samo par sati do jezera, djelovao je opušteno, što nam je malo podiglo optimizam. Pitali smo ga ima li putem blizu mjesta koja su u hladu, na što nam je samo rekao kako za 10 – 20 minuta ima nekih „baby treesa“ ispod kojih bismo se mogli zavući kako bismo se odmorili i napravili pauzu za ručak.

„Baby trees“ su više sličili na „medium bushes“, ali i to malo hlada značilo je spas na vrućini kojoj smo duže vremena bili izloženi. Najgori dio pauze za ručak bio je to što smo shvatili da smo jako tanki sa zalihama vode. Ja nisam imao skoro ništa, pa mi je Danijela donirala dva decilitra s kojima sam trebao izdržati do kraja dana. Većina je bila u sličnoj situaciji jer je izvor na koji smo računali bio presušio, a sunce i sati provedeni u planini učinili su svoje. Pošto nije bilo viška vode, nije bilo vrijeme ni za kavu ni kuhani obrok, pa smo se nakon nekih pola sata brzo spremili i krenuli dalje.

Slijedilo je još manjih uspona i moral je bio na sve nižim razinama, a nije mu ni pomogla kiša koja je krenula nešto ranije od predviđenog. Dok smo se pažljivo kretali po skliskom terenu, s desne strane, s isturenog vrha, neki planinari su nam ispod tmurnih oblaka mahali. Svi smo komentirali kako to sigurno nisu Highlanderi, nego neki pomaknuti likovi koji su se tu popeli u svom aranžmanu. Jer, sigurno nakon toliko uspona ne slijedi još jedan, koji izgleda kao zbroj svih dosadašnjih.

Naravno da je slijedio još jedan, jer taj dan na Durmitoru je izgledao kao nema spuštanja, kako nikada zapravo nećemo krenuti prema dolje. Morali smo sjesti i odmoriti. I dok smo tako u kabanicama kisnuli i osluškivali grmljavinu koja je tutnjala oko nas, shvatili smo kako je taj uspon Crvena greda i kako je upravo sada četiri popodne, vrijeme koje smo pod svaku cijenu htjeli izbjeći.

Pričekali smo da se koliko toliko nebo raščisti i hrabro krenuli po Crvenu gredu. Taj teški uspon odradili smo bez greške te smo na vrhu bili za samo 26 minuta, dok je od dolje izgledalo kako će nam trebati možda više od sata.

Mlinka, ja, Dalibor, Sanja, Luce, Danijela, Marina, Milanka, Tomo i Dora na Crvenoj gredi Mlinka, ja, Dalibor, Sanja, Luce, Danijela, Marina, Milanka, Tomo i Dora na Crvenoj gredi (Foto: @hiking.parents)

Pogled s Crvene grede na mistično Jablan jezero i okolne vrhove u trenu nam je vratio snagu. Na vrhu nam se pridružilo još Highlandera pa smo neko vrijeme proveli zajedno i upijali trenutke, za koje vjerujem da nećemo nikada zaboraviti. Inače, situacija s vodom je kod svih bila zabrinjavajuća pa je tako Igor, koji nam se pridružio na polovici tog dana, pola svoje vode ostavio za planinara koji neko vrijeme bio bez zaliha te je putem lizao lišće i skupljao kapljice s vlati trave. Nije bio jedini, i neki od nas su se počastili „divovskimkapima koje su se nalazile na listovima oblika lopoča.

Sretni i žedni, napokon smo krenuli u silazak prema kontrolnoj točki, a na karti smo vidjeli kako nas za otprilike pola sata čeka izvor pet minuta dalje od staze. Na stazi smo ostavili ruksake i s bocama krenuli po slatku izvorsku vodu, ali taj dan je bio totalni highlanderski test. Naravno da je i taj izvor presušio, ali nije bilo panike, do kampa je bilo svega nekoliko kilometara ravnog terena.

Kad smo se napokon dokopali kontrolne točke iz daljine je zasjao malinovac u velikoj staklenci, a pored stola nicale su boce najfinije vode. Sve muke i problemi u trenu su nestali, bili smo spremni za još jednu noć druženja u kampu koju su naši divni domaćini poboljšali s pitom od mesa i sira, rakijom te pokojim pivom. Uz vatru smo prepričavali događaje od tog dana, bogatiji za još poneke članove koji su se pridružili našoj ekipi.

Hipnotizirajuća ljepota Tare

S nova četiri člana, Kristinu, Mariju, Slobodana i Saleha krenuli smo u četvrti dan. Spuštanje do kanjona Tare i mjesta Radovan Luka. S 1733 metra trebali smo u 12,6 kilometara doći na 609 metara nadmorske visine. Znači laganini, po tragu dolje. Ovog puta stvarno je i bilo prema dolje, ali trag je i dalje vodio kroz guste šume i šikare, a s obzirom da je „službena“ liječnica ekipe Dora (koja je inače liječnica na hitnom prijemu jedne beogradske bolnice) jučer gotovo svakom Highlanderu u kampu skinula barem po jednog krpelja jednostavno smo odlučili da zanemarimo trag i prateći mapu krenemo makadamom do Radovan Luke.

A večer prije u našem dijelu kampa bila je prava navala na „čekaonicu“, koje se ne bi posramile ni najzaposlenije hrvatske bolnice. Dok je Dora jednome Highlanderu ispred šatora skidala krpelje, a „sestra“ Danijela dezinficira ranu, ostali su sa žuljevima, probavnim smetnjama ili nečim trećim dolazili u „čekaonicu“ gdje ih ostalo „medicinsko osoblje“ dočekivalo sa šljivom za hrabrost i za drugu vrstu dezinficiranja.

Uz novu energiju i nove članove krenuli smo se kotrljati prema Tari izbjegavajući neprohodne puteve te prelazeći preko privatnih posjeda i polja. Putem su nas pozdravljale krave, a od jedne od njih nam je adrenalin malo više proradio jer smo mislili kako se radi o biku koji je znatiželjno krenuo prema Highlanderima koji su mu tog dana prošli kroz dvorište.

Ubrzo smo došli u raj na Zemlji, prekrasno mjesto Radovan Luka, koje je stanica za raftingaše koji se odluče na avanturu Tarom. Mini hotel i restoran koji se nalaze uz same obale rijeke tih dana bili su potpuno prazni jer su nezadovoljni stanovnici sela Tepca blokirali prilaznu cestu kako bi napokon dobili asfalt koji im se desetljećima obećava.

Srećom na svijetu još postoje mjesta teže dostupna ljudima koja su sačuvala svu iskonsku ljepotu, a jedno od takvih je i kanjon rijeke Tare. Inače to je najdublji kanjon u Europi i drugi na svijetu iza monumentalnog Grand Canyona. Voda u rijeci je kristalno čista, a gdje god se pogled pruža priroda je nevjerojatna. Sretni što imamo priliku kampirati na takvom mjestu, a opet imamo i dašak civilizacije u obliku wc-a, hladnih gaziranih napitaka, piva ili kave, smjestili smo se uz Taru u kojoj su se unatoč niskim temperaturama hrabriji okupali.

Taman nakon kupanjca i postavljanja šatora nebo se spustilo na zemlju i odradilo očito normalnu dnevnu dozu padalina na Durmitoru. Mi smo se bili na suhom ispod velikog natkrivenog prostora koji pripada restoranu i uz hranu iz vrećice i priču dočekali noć te sretni krenuli na spavanje.

Zavoj za zavojem

Zadnji dan na Highlanderu je uvijek psihički najlakši i najteži. Najlakši jer znaš da brzo sve završava, a najteži jer znaš da sve brzo završava. Najradije bi što prije došao na cilj, a isto tako volio bi još lutati stazama i prirodom kako bi avantura što duže trajala. Što se fizičkog dijela tiče, posljednjeg dana si već naviknut na sve pa samo lagano guraš nogu ispred noge i kilometri se množe.

Pošto zbog barikada organizatori nisu automobilima mogli u Radovan Luku, ostavili su nam poruku i nove upute. Mijenjali su stazu jer su shvatili da GPX trag vodi kroz jako zeznut teren, na kojem nema puteva, pa je zbog sigurnosti ruta izmijenjena. To je dodalo dosta kilometara našoj stazi pa smo na kraju izračunali da smo, uz sve zaobilaske, gubljenja i mijenjanja traga, umjesto predviđenih 80, prešli čak 120 kilometara u pet dana.

Zadnji dan je najteže bilo to što smo se većinu dana penjali makadamom i nadali se da je iza svakog zavoja kraj uspona. Na jednom od tih zavojitih dijelova vidjeli smo crveni kombi kako nam se približava i poznati sijedi brk za volanom. Bio je to čovjek, prepoznao sam ga s prošlogodišnjih snimki, koji je lani dio Highlandera prevezao svojim vozilom baš taj komad puta koji ubija noge i duh. Stao je pokraj nas i ponudio nam je prijevoz za 10 eura po glavi. Iako je tom trenutku ponuda primamljivo zvučala jer bi nam uštedjela nekoliko sati respektabilnog uspona, bez dvojbe smo ga odbili i srdačno pozdravili.

Dolazak do prosvjednik koji se bore za asfalt označio je kraj najtežem dijelu dana. Svi koji su željeli mogli su se osvježiti pivom kod ekipe iz Tepca, a i bratski su nam nudili hranu i sve što bi nam moglo trebati. Nismo se zadržavali već smo krenuli prema Goveđem jezeru, na kojem je postavljena sljedeća kontrolna točka, odnosno pečat koji moramo imati u našoj Highlander putovnici.

Mirno jezero i malo hlada taman su poslužili kako bismo napravili pauzu za ručak i sklonili se od vrućine. Put nas je dalje vodio do još jednog jezera i pečata. Do Zminjeg jezera treba 7,6 kilometara, a do Crnog, na kojem je cilj, još 3 pa smo taj dio nešto sporije prehodali jer smo znali da nismo daleko od kraja.

I napokon, nakon pet dana i otprilike 120 kilometara došli smo ponovo na predivno Crno jezero bogatiji za nezaboravnu avanturu, slike predivne prirode i novih sedam članova trail obitelji. Highlander Montenegro osvojio nas je u svakom smislu i dao nam mnogo više nego smo u najboljim scenarijima očekivali.

Durmitor je čarobno mjesto, ali ono što na svakom Highlanderu čini razliku su ljudi koje srećeš putem. Imali smo sreće da su osim genijalnih hikera i ljudi u organizaciji bili pravi drugovi te su jako pomogli da ova pustolovina ostane nezaboravna.

Hvala Miji , Mariji, Igoru, Dimitriju, fotografu Draganu i videografu Saši te ostalima kojima se ne mogu sjetiti imena, jedva čekamo da vas na isti način ugostimo kada dođete u Hrvatsku!

Dobro ne baš isti, dat ćemo vam ispravan GPX trag 😉

 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju