Nakon prošlogodišnjih porchetta i drugih čudesa o kojima se nije prestajalo pričati, u čakovečkoj Mundoaki i ove se godine dobro "zasvinjilo". Šaptači bakanalijama, braća po krvi i sjekiri Čučković doputovali su iz Viškova poviše Rijeke kako bi rasprostrli svinje, ali ne pred bisere, nego mesofile koji znaju što jedu - u skladu s onime na što je svoje goste naviknuo domaćin i čakovečki chef Marko Palfi, koji gdje god krene, nosi sa sobom koncept hrane sa srcem i dušom.
Mundoakina kulinarska filozofija temelji se na domaćim sastojcima, no Palfijeva bistronomija ide dalje od uobičajene ponude u toj "kategoriji". Bistro za šmekere, a ne „šminkere“, odnosno sadržaj, a ne tek formu, slučajnim i namjernim prolaznicima nudi radost otkrivanja bistro koncepta fine dininga.
Svinjarije ne bi bile potpune bez chefa Igora Gudca o čijoj se vještini puno priča. Narodnu mudrost da nema ptice do prasice Gudac ozbiljno shvaća ne libeći se masnog ni libavog. Nesuđeni nogometaš koji golove zabija tanjurima spaja fast i slow food te ima obraza napraviti desert od čvaraka i svinjske masti, nije mogao biti bolji mušketir za Svinjariju koja je mnoge trbuhe dovele do Mundoake.
Braća za "berkelicom" udarila su ritam kriškama buđole i guanciale, slanine od svinjskih obraza. Nježna, masna i podatna guanciala sa svježe mljevenim paprom, par kapi maslinova ulja u ime Kvarnera i domaćim kiselim kruhom mljackala se u tišini sa sjajem u očima i na prstima. Bilo je tu i miso majoneze, kao i ukiseljenog povrća da se osvježi nepce između crvenog mesa bijele boje i blijedih obraza.
> Hrvatski "crni otok" i njegove legende očarali Zagreb: ''Ma koliko hodili, važan je trag koji ostavimo''
Igor Gudac zaslužan je za terinu od svinjske glave s gusjom jetrom, krepko predjelo za odlikaše. Okusi i mirisi koji poskakuju u ustima pojačani su ukiseljenom rotkvicom i čičokom, pečenim mariniranim čilijem, baba ganoushom i uljem od sezama.
A onda spektakl! Polpeta koja ispod hrskave korice krije ljepljivo meso svinjskih nogica. Savršenstvo pucketave panko strukture i puna usta glatke svinjetine školski su primjer definicije hrane za utjehu. Osjećaj jednak onome djeteta koje trga papir omiljene čokoladice i ne može sakriti uzbuđenje zavladao je stolovima. Kraj polpete čeka jaje kojim bi se položio ispit i majstora ramena, marinirano u sojinu umaku, rižinu octu, šećeru i vodi. Sve to bilo je posluženo na raguu od korjenastog povrća s crvenim grahom.
Nakon "hrvatsko-japanske" fuzije stigao je rižot sa smjesom od kobasica, suhim vrganjima, crnim trubama i smrčcima, redukcijom od terana i radičem; spoj Kvarnera i Međimurja u istom zalogaju. Iz Viškova s ljubavlju došla je i bajadera od carskog mesa s kremom od narančastog batata i đumbira sa zrncima jabukovače za ukras i osvježenje. Kao protuteža mesu poslužila je i cikla marinirana u bučinu ulju, a ne bi se bajadera tako zvala da nije bilo i umaka od pečenja.
> Nagradni izazov: Tko može pojesti najljući burger u Zagorju za 15 minuta?
Na kraju desert koji bismo mirne duše mogli pojesti i na početku, u sredini ili tek tako. Svinjska mast i čokolada crna kao tartuf u dekadentnim lopticama posipanim crumbleom od mekinja i čvaraka na kremi od dunje i coulis od šljiva s anisom poslužili su kao podsjetnik na to da su bake znale čemu služi mast…
Svaki od igrača koji su nastupili u kuhinji ima puno gastronomskih utakmica u nogama, ali nisu samo jelima podigli atmosferu. Kuharsko-mesarski stand-up kojim su najavljivali jela te počastili jedan drugoga, kao i široki osmijesi koje nisu skidali s lica još će dugo pamtiti sretni i siti gosti.
