Posljednjih se godina u Hrvatskoj otvorilo more sjajnih pizzerija. Da biste pojeli vjerojatno najpopularnije jelo na svijetu koje je svoju avanturu započelo iz Napulja, ne morate ići u neki određeni grad. Tako ćete u srcu Like sjesti u sjajni Ruspante, u Labinu ćete uživati u Rumoreu, a ako ste u Zagrebu, isplati se provjeriti zašto je baš Franko's, ne računajući talijanske pizzerije – proglašen 14. najboljom pizzerijom Europe. E pa, uz toliko sjajnih pizzerija i dalje rade i neke pizzerije koje idu na masovnost i bome, ide im i više no dobro.
Kad smo jednu nedjelju unazad tri tjedna odlučili pojesti negdje nešto u prirodi – naišli smo doslovno na zid. Popularna ZG izletišta mahom su bila puna, pa se unatoč njihovim značajnim kapacitetima nije moglo naći stol ni u Cowboyu, ni Kezelu, ali ni Ključić brdu.
Ok, nije ni nas malo (dvoje + troje djece od čega dvije bebe) i prijatelji s djetetom, ali svejedno – nisam očekivao da je popunjenost kapaciteta takva da su se svi uredno ispričali, iako smo zvali i tražili mjesto pod suncem i dan prije.
Tajna je između ostalog trenutno u velikom broju krizma i pričesti, a kad su proslave u pitanju, očito smo i dalje narod koji voli potrošiti i počastiti. I neka tome tako.
U potrazi, koje je uključivalo i sadržaj za djecu kako bi odrasli mogli jesti u miru i malo "živjeti", naišli smo na jedno mjesto gdje je stajalo da se rezervacije primaju djelomično – odnosno da je dobar dio stolova dostupan po principu „tko prvi, njegova djevojka“. To mjesto bila je, moram je tako nazvati – legendarna pizzerija Oro – Goro u Oroslavju.
Skoro otišao na drugi svijet
Vratilo me to u neke davne dane, prije otprilike 12, 13 godina, kad sam jedina dva puta u životu posjetio Oro – Goro. Da, jedina dva, jer iako su i tad svi živi pričali o divovskoj pizzi usred Zagorja, mene taj koncept nije oduševljavao, jer masovnost nauštrb ukusa – ne prolazi. Ok, da se ne lažemo, imao sam i nekih "razmirica" sa samom pizzom, jer je u ta dva pokušaja nisam uspio pojesti do kraja i kapitulirao sam pred zadnjim komadom, a toliko sam se najeo da sam skoro – otišao na drugi svijet. Znam da sam i tad pomislio kako bi ovdje mogli uvesti i nagradu za onog tko pizzu pojede, tj. napraviti neki "Oro - Goro challenge",
Ipak, u nedostatku izbora, odlučili smo se za Oroslavje i krenuli. Put preko Sljemena iz sjevernog dijela grada traje otprilike sat vremena i vožnja sljemenskim zavojima je za svaku preporuku, jer odmorite oči zahvaljujući silnom zelenilu.
Stigavši na odredište, na trenutak ćete pomisliti da ste u košnici. Oro – Goro doslovno gori, sve je krcato i unutra i vani, a bome, otkad nisam bio, uvjeren sam da se još povećao te dodao izvrsne sadržaje za najmlađe. Tako je tu golemi travnati dio s golovima, igralište za odbojku na pijesku kao i dječje igralište toliko sadržajno i lijepo uređeno da ga se ne bi posramila ni igrališta napravljena samo za tu namjenu.
Mala je velika, velika je ogromna, a jumbo ne možemo ni zamisliti
Sjeli smo za šank i čekali da se oslobodi stol vani, a kako sustav rezervacija kad kažete konobaru „mi bismo stol“ baš i ne radi, najbolje je čekati i vrebati, što smo i učinili. Nakon jedno 15 – 20 minuta zauzeli smo mjesto, relativno brzo se pojavio i konobar i priča je mogla započeti.
U ponudi se nalaze tri vrste pizze – mala, velika i jumbo. Mi smo odrasli naručili velike i pogriješili, jer ono što smatrate velikom pizzom bilo gdje, ovdje je to zapravo „mala“. Naime, velike pizze su gargantuovske, monumentalne i vjerujte, sasvim je dovoljno jednu podijeliti na dvije osobe. Ajde, barem smo djeci naručili jednu malu (dvoje četverogodišnjaka nije to ni pojelo). Ono što je pohvalno jest da je unatoč ogromnoj gužvi hrana na stolu bila nakon valjda 10 minuta. Dakle, ekipa je uhodana i radi punim tempom.
Ono što je i dalje činjenica jest – ovdje nećete pojesti pizzu u kojoj ćete neizmjerno uživati, već koja će vam utažiti glad i čije ćete ostatke, baš kao i mi, ponijeti kući i još ih jesti za večeru. No korektne cijene (velike pizze idu od 8 do 11 eura, i iznimka je jedna od 13 eura) gdje nas je ukupni račun s pićem i kavama nakon ručka izašao oko 70 – ak eura i odličan sadržaj za djecu – natjerat će sve roditelje predškolaraca (pa čak i one školaraca) da posjete Oro – Goro.
Ukratko – ako želite nezaboravno gastronomsko iskustvo i pizzu u kojoj ćete beskrajno uživati ovdje nemojte ići. Ali ako želite pizzu od koje nećete ostati gladni, a pritom ćete i svoju djecu učiniti zadovoljnom – onda ovdje svakako idite i pojedite obrok u miru dok najmlađi skaču uokolo.
Najbolje pizzerije u Hrvatskoj: Mjesta po preporuci čitatelja na kojima ćete pojesti izvrsne pizze
