„Nemate šunka-sir?“, širom otvara oči gospođa u poznim godinama na terasi pizzerije Rumore. Sa susjednog stola diže se nevidljivi oblak mirisa tartufa i bježi dalje, prema Rabcu, Kvarnerskom zaljevu, ganja ovčice i plavo more. Mladi par koji se tek uhvatio jelovnika ponavlja znanje talijanskog, guglaju provolu, porchettu i fior di latte. Šušur na šetalištu San Marco u Labinu, do kojeg se uspinje vijugavim uličicama, nije novost.
Pizzerija koja se ondje udobno smjestila, bez previše pompe, lako je našla svoje simpatizere koji vole doći bez obzira na to što će morati malo pričekati stol. Priče o napoletanskoj pizzi iz krušne peći, kvalitetnim sastojcima i pogledu koji puca s terase daleko se čuju. Dovoljno daleko da nije problem ni sjesti u auto i potegnuti iz Rijeke, ili dalje, fino se smjestiti u kolonu na cesti i bez žurbe kotrljati prema lijepom Labinu.
Da ste na pravom mjestu, sugerira i natpis „Vera pizza“, certifikat AVPN-a (Associazione Verace Pizza Napoletana), kojem se tepa da je Michelin za pizzerije. No vjerojatnije je da ćete Rumore prepoznati po redu ljudi koji vijuga s terase, u kojem strpljivo stoje štovatelji autentične napoletanske pizze. Kao i oni čiji se želuci posvađaju s uobičajenim kreacijama od tijesta, pa traže pizzu nakon koje nema progutanih ciglica. Ima i nekih zalutalih turista, kako domaćih – tako i stranih. Kao i sladokusaca koji dolaze zuriti u zelenkasto plavetnilo i guštati uz tiramisu ili valjkaste cannole.
Našušureni se red puni i prazni, konobarica s nestvarnim strpljenjem i osmijehom spaja i rastavlja stolove, kao u nekom „live“ tetrisu, uz ljubaznu riječ onima koji su toliko gladni da ne mogu pričekati pa jurnu na neočišćene stolove. No kad jednom smislite što vam se jede, hranu nećete dugo čekati jer do tigrastog ruba napoletansku pizzu dijeli tek 90 sekundi. To je sasvim dovoljno da se ona „zatočka“, rajčice i panceta zamirišu, umami inćuna utisne u salsu, fior di latte procvjeta na kremi od buče…
Jedan od omiljenih buketa okusa upravo je pistacchio & mortazza, gdje ruže od mortadele fino sjednu na pesto od pistacija, a provola lijepo zaokruži cijelu priču. Odlučite li je kušati, najprije je dobro pomirišite. Ludo je zgodan taj miris poput kakvog slanog kolača, koji se uvuče u misli i ostaje tamo kao kakva jestiva uspomena. A onda slobodno uživajte u teksturama i okusima koji sugeriraju da se radi o zbilja kvalitetnim namirnicama i ljudima koji znaju što s njima.
Za preporuku je i gustosa bianca, u kojoj se vrckavi tostirani lješnjaci poigravaju s nježnom ricottom i strožom gorgonzolom, a žute cherry rajčice i slanina daju svježinu i umami. Rumore se neće nužno svima svidjeti. Njihove pizze nemaju ama baš nikakve veze s onima koje smo jeli u kvartovskim pizzerijama kad smo bili manji. Bez ruba koji se dugo žvače, špeka previše korpulentnog da bi se uspio iscvrčati i pojačivača okusa koji iskaču iz sastojaka kao na Božić pizze iz Rumore ipak pričaju priču o nekom tuđem djetinjstvu…
