Galerija
Martina Strahija, fotografkinja, volonterka i osnivačica udruge Ti nisi sam, u Tanzaniju je prvi put otputovala 2019. godine. Ono što je trebalo biti jedno volontersko iskustvo pretvorilo se u životnu misiju. Kako bi pomogla prikupljanju sredstava za izgradnju doma, napisala je i knjigu Bijeli anđeli, a u razgovoru za Punkufer otkriva kako izgleda Tanzanija izvan turističkih razglednica, zašto joj se neprestano vraća i što je ondje naučila o životu.
Većina Hrvata na spomen Tanzanije odmah pomisli na luksuzne safarije i tirkizne plaže Zanzibara s Instagrama. Koliko se ta komercijalna, turistička razglednica razlikuje od stvarnog života na tanzanijskim ulicama i u selima, i što vas je osobno u tom surovom, ali autentičnom kontrastu najviše oblikovalo?
Malo je mjesta na svijetu gdje u jednom putovanju možete doživjeti Kilimandžaro, savanu, nacionalne parkove prepune divljih životinja i obalu Indijskog oceana. Većina ljudi Tanzaniju poznaje kroz fotografije safarija, luksuzne smještaje i tirkizne plaže Zanzibara. Da, sve je to i zaista prekrasno. No, to nije Tanzanija koju sam ja upoznala i zavoljela. „Moja“ Tanzanija nalazi se na prašnjavim cestama, u selima bez infrastrukture, u učionicama u kojima djeca dijele pribor i dom u kojem tristotinjak djece ima samo ono najosnovnije. No ono što me najviše dotaknulo nije bilo siromaštvo, nego njihov pogled na život. Ljudi koji imaju vrlo malo dijele sve što imaju, a djeca bez igračaka pronalaze razloge za smijeh. U mnogim selima ljudi imaju vrlo malo, ali nitko ne ostaje sam. Susjedi pomažu jedni drugima, dijele hranu i vrijeme, a osjećaj pripadnosti zajednici mnogo je snažniji nego što smo navikli u Europi.
Kao fotografkinja proputovali ste i dokumentirali brojne kutke ove zemlje. Koja vas je lokacija ili regija najviše emotivno i vizualno dotaknula, a da je potpuno izvan utabanih turističkih ruta i nepoznata prosječnom putniku?
Iako sam tijekom sedam godina obišla različite dijelove regije, najdublji trag u meni ostavila su mjesta oko Arushe i Moshia, podno Kilimandžara. To nije Tanzanija koju ćete vidjeti na naslovnicama turističkih brošura, ali je upravo ona najviše oblikovala moj pogled na život. Ondje sam upoznala ljude iz lokalne zajednice, Maasai zajednicu koja i danas živi na način koji je nama gotovo nezamisliv i djecu koja odrastaju u sirotištu svetog Franje Asiškog. Vizualno me očarala crvena zemlja, šume, vodopadi i beskrajne ravnice, ali ono što me najviše dotaklo su ljudi. Sjećam se djevojčice koja mi se jednog dana sjela u krilo, zagrlila me i zaspala. Nije tražila igračku, bombon ni fotografiju. Samo zagrljaj. Upravo su me takvi trenuci naučili da najveće bogatstvo Tanzanije nisu krajolici, nego ljudi. Putnicima bih svakako preporučila da ne ostanu samo na safarijima i Zanzibaru. Područje oko Arushe i Moshija prepuno je plantaža kave, manjih slapova, lokalnih tržnica i sela iz kojih se pružaju spektakularni pogledi na Kilimandžaro. Upravo tamo najlakše upoznate svakodnevni život Tanzanije i ljude zbog kojih se poželite vratiti.
Kada danas usporedite svakodnevni život, mentalitet ljudi i prioritete u Hrvatskoj i Tanzaniji, koje su vas razlike najviše zatekle? Postoje li neki tanzanijski običaji, navike ili životne filozofije koje ste toliko zavoljeli da ste ih trajno ugradili u svoj život ovdje?
Najveća razlika nije u životnom standardu, nego u odnosu prema životu. U Hrvatskoj često živimo brzo, stalno jurimo za nečim novim i brinemo o stvarima koje nam se u tom trenutku čine važnima. Posebno sam zavoljela njihovu filozofiju “pole pole” – polako, korak po korak. Ona me naučila da ne moramo uvijek juriti, da nije sve hitno i da je ponekad važno jednostavno zastati i biti prisutan u trenutku. Zanimljivo mi je bilo i koliko vremena ljudi posvećuju jedni drugima. Kava, razgovor ili zajednički obrok nisu nešto što se odrađuje usput, nego važan dio svakodnevice.
S kakvim se zabludama i strahovima Europljani najčešće susreću prije nego što posjete Afriku? Što biste iz svog bogatog iskustva poručili samostalnim putnicima, ženama koje putuju same ili obiteljima koje tek planiraju svoju prvu tanzanijsku avanturu?
Tanzanija je po mom iskustvu vrlo zahvalna destinacija za prvo putovanje u Afriku. Putovanje ponekad traži malo više strpljenja nego u Europi. Autobusi kasne, rasporedi nisu uvijek precizni, ali upravo vas takve sitnice nauče usporiti i prihvatiti drukčiji ritam života. Uz dobru pripremu, putnici mogu bez problema istraživati zemlju, upoznati lokalnu kulturu i doživjeti neka od najljepših prirodnih područja na svijetu. Mnogi prije dolaska u Afriku zamišljaju opasnost, siromaštvo i nesigurnost na svakom koraku. Naravno da treba biti oprezan kao i na svakom putovanju, ali najveća zabluda je da je Afrika jedna država i da je svugdje isto. Svakome tko razmišlja o putovanju poručila bih samo jedno – dođite otvorenog srca. Nemojte pokušavati uspoređivati Tanzaniju s Europom. Doživite je onakvom kakva jest. Upravo se u tim razlikama kriju najljepše priče i iskustva koja ćete ponijeti kući. Dopustite si izgubiti se na lokalnoj tržnici, probati ulično voće, popiti čaj s lokalnim stanovništvom ili se provozati lokalnim prijevozom. Upravo tada nastaju najljepše uspomene.
U Tanzaniji ste se posvetili radu s djecom s posebnim potrebama i albino djecom, koji se u tom društvu suočavaju s nezamislivim stigmama i opasnostima. Možete li nam približiti s kakvim se izazovima oni svakodnevno susreću i kako izgleda proces izgradnje njihovog povjerenja?
Djeca s posebnim potrebama i albino djeca u Tanzaniji često se suočavaju s izazovima koje je teško zamisliti iz naše perspektive. Mnogi su odbačeni od obitelji, skrivani od društva ili lišeni osnovne zdravstvene skrbi i obrazovanja. Albino djeca posebno su ranjiva jer još uvijek žive u strahu za vlastiti život. U pojedinim dijelovima Afrike i danas postoje opasna praznovjerja zbog kojih su albino osobe izložene progonu, napadima pa čak i ubojstvima. Dijelovi njihovih tijela smatraju se amajlijma, pa često budu sakaćeni ili čak ubijani. Kada ih upoznate vidite ih kao djecu koja se kao i sva druga žele igrati, učiti, smijati i biti voljena kao i sva druga, a u duši nose tešku sudbinu. Povjerenje se ne gradi velikim riječima, nego vremenom. Kroz prisutnost, zagrljaj, zajedničku igru i činjenicu da se iz godine u godinu vraćate. Tek tada shvate da niste došli samo fotografirati njihov život, nego postati njegov mali dio. Zato sam i knjigu nazvala Bijeli anđeli, jer oni to upravo i jesu.
Osnivačica ste udruge "Ti nisi sam", koja radi predivne stvari. Kako se rodila ideja za pokretanjem udruge u Hrvatskoj i na koji način ona danas funkcionira kao most između naših ljudi velikog srca i tanzanijskih razvojnih i humanitarnih projekata na kojima radite?
Udruga „Ti nisi sam“ nastala je iz vrlo jednostavnog razloga – nakon prvih odlazaka u Tanzaniju više nisam mogla samo promatrati. Vidjela sam djecu koja trebaju pomoć i znala sam da želim učiniti nešto konkretno i dugoročno. Danas udruga povezuje ljude velikog srca iz Hrvatske s djecom i projektima u Tanzaniji. Zahvaljujući donatorima, volonterima i partnerima, pomažemo u školovanju djece, osiguravanju hrane, zdravstvene skrbi i boljih životnih uvjeta, a trenutno gradimo i Vero's Home – dom za napuštenu djecu bez roditeljske skrbi. Sve što smo ostvarili rezultat je zajedništva ljudi koji su odlučili da nijedno dijete ne smije odrastati samo.
Kroz dugogodišnje volontiranje i humanitarni rad prošli ste kroz bezbroj situacija. Postoji li neki specifičan susret, pogled ili trenutak koji vas je potpuno slomio, a potom i zauvijek promijenio način na koji gledate na vlastiti život i prioritete?
Djeca bez majčinog zagrljaja.
Bilo je mnogo teških trenutaka, ali najviše me slomila spoznaja da neka djeca nisu ostala bez roditelja zato što su im roditelji umrli, nego zato što su ih roditelji odbacili. Teško je opisati osjećaj kada upoznate dijete koje nikada nije osjetilo majčin zagrljaj ili koje ne razumije zašto ga nitko nije željelo. Tada shvatite da najveća glad nije uvijek ona za hranom, nego za ljubavlju, prihvaćanjem i osjećajem da nekome pripadate.
Jedan trenutak posebno mi je ostao urezan u sjećanje. Jedno me dijete, nakon što smo proveli neko vrijeme zajedno, pogledalo i tiho pitalo: „Hoćeš li mi biti mama?“ U tom trenutku srce mi se slomilo. Nisam znala što odgovoriti, jer sam shvatila koliko je velika njegova potreba za ljubavlju i koliko mu nedostaje ono što većina djece uzima zdravo za gotovo.
Mnogi ljudi u Hrvatskoj osjećaju poziv da pomognu i žele volontirati u Africi, ali se boje nepoznatog i ne znaju odakle krenuti. Kako zapravo izgleda jedan tipičan, realan dan volontera na terenu i što je najvažnije znati (i psihički pripremiti) prije nego što se donese takva odluka?
Mnogi zamišljaju volontiranje u Africi kao nešto veliko i spektakularno, a zapravo se najveći dio dana sastoji od sasvim običnih stvari - druženja s djecom, pomaganja u svakodnevnim aktivnostima, razgovora, igre, učenja i jednostavno bivanja uz ljude. Najvažnije je ne dolaziti s idejom da ćete nekome promijeniti život u dva tjedna. Afrika ne treba spasitelje. Treba ljude otvorena srca, spremne učiti jednako koliko i pomagati. Prije odlaska važno je psihički se pripremiti na susret sa siromaštvom, bolešću i teškim životnim pričama, ali još više na količinu ljubavi koju ćete ondje dobiti.
Na kojim projektima s udrugom trenutno radite i kako se ljudi iz Hrvatske mogu aktivno uključiti i pomoći?
Trenutno je naš najveći projekt Vero's Home - dom za napuštenu djecu bez roditeljske skrbi u Tanzaniji. Nakon godina rada na školi i sirotištu svetog Franje Asiškog želimo djeci pružiti ono što im najviše nedostaje - siguran dom. Upravo zato nastala je i knjiga Bijeli anđeli. U njoj sam prvi put na jednom mjestu ispričala priče koje su me obilježile tijekom sedam godina provedenih uz djecu koju danas nazivam svojim klincima. To nije samo knjiga o Tanzaniji, već i knjiga o ljudima, pripadanju, gubitku, nadi i svemu onome što sam ondje naučila. Knjiga uskoro izlazi iz tiska, a sav prihod od prodaje bit će usmjeren u humanitarne projekte i izgradnju doma Vero's Home. Nadam se da će kroz njezine stranice i drugi upoznati jednu drukčiju Tanzaniju – onu koja je promijenila moj život.
Za kraj, što biste voljeli da čitatelji ponesu sa sobom nakon što pročitaju knjigu Bijeli anđeli?
Voljela bih da nakon posljednje stranice zastanu na trenutak i razmisle o stvarima koje često uzimamo zdravo za gotovo. Ova knjiga nije nastala kako bi govorila o meni, nego o ljudima koje sam upoznala i koji su me promijenili. Ako nekoga potakne da pomogne, volontira, putuje otvorenijeg srca ili jednostavno bude zahvalniji za ono što ima, smatrat ću da je ispunila svoju svrhu.
Knjiga Bijeli anđeli bit će dostupna od rujna. Sav prihod od prodaje namijenjen je humanitarnim projektima i izgradnji doma Vero's Home za djecu bez roditeljske skrbi u Tanzaniji.
Ovdje doručak traje cijeli dan: Bar u Splitu koji poslužuje jaja, sendviče i vafle od jutra do mraka
