Galerija
U korčulanskoj ulici kojom danas turisti nerijetko prolaze očiju prikovanih za mobitele nekoć se koračalo s knjigom u ruci. U čast misliocima ta je lijepa kala nazvana „Cala de Pensieri“. Budući da nema niti jedne stepenice mogli su u miru šetati, razmišljati o životu i zvijezdama, vremenu ili bitku, čitati novine ili knjige, korak po korak sve dok ih ne bi u tome prekinuo netko od sugrađana i predložio da popiju nešto kratko (ili duže) prije ručka.
Odlučite li proći po tom glatkom kamenu koji služi kao vremenski stroj u neka prošla vremena i spustiti se prema topovima koji su nekoć branili grad, postoji rizik da će vas nadomak mora zavesti miris domaće spize iz kuhinje šarmantnog restorana.
Šug koji se satima krčka na mjestu koje ime dijeli s ulicom intelektualaca, već na prvi miris otkriva priču o običajima i okusima Korčule. Ondje se jela pripremaju od mesa koje se dnevno svježe kupuje, slatkih i sočnih lumbarajskih pomidora što uspijevaju usprkos suši, kao i „blaga“ koje nabavljaju kod tikvara Martina iz Žrnova. Pensatore dobro promišlja o svojem jelovniku na kojem se nalaze samo pomno odabrani specijaliteti
Ima ih oko 15, a pripremaju se à la minute, odnosno kad gost naruči. Nema podgrijavanja ili unaprijed pripremljenih jela – naravno osim onih koja s vremenom postaju sve bolja poput umaka koji se krčkaju satima dok ne izvuku samo najbolje od mesa i povrća. Nestrpljivi mogu skratiti vrijeme uz kozji sir, domaće povrće, marinirane tikvice, papričice s inćunima, tartar od tune, domaći kruh popečen na maslinovom ulju i maslacu, hobotnicu na salatu…
Na vinskoj su pak karti samo korčulanska i pelješka vina, jer kako kažu vlasnici Ante Stanković – Kralj i Iskra, ne mogu odbiti jednu Krajančićevu Nericu ili Bačićev rose. Promatrajući Antu kako se dobro snalazi s gostima pomislili smo da je oduvijek u ugostiteljskim vodama, ali prije nego što se bacio u restoranski posao moglo ga se vidjeti iza objektiva.
Bez obzira na korijenje koje seže do Žrnova i Pupnata, Ante se rodio u Njemačkoj iz koje se vratio zajedno s ocem. Najprije se baš kao i tata bavio fotografijom, neumorno snimajući svadbe po obali, a kad je došlo vrijeme za to okušao se i u restoranskoj priči. Uvidjevši kako mu se sviđa ugostiteljstvo i dobro mu ide, s Iskrom je otvorio, u njezinoj rodnoj kući, malu oazu vrhunske spize.
Jedan od specijaliteta su janjeće nogice od nekih desetak centimetara kuhane na lešo, kako i priliči otočnoj tradiciji. Poslužuju se s pireom i karameliziranim rajčicama.
„Najprije se zaprži kapula, doda se peršin pa zatim nogice. Nalijemo vode, začinimo pa ostavimo oko sat i pol do dva dok meso ne omekša toliko da se praktički samo skida s kosti – ali ne smije se prekuhati. Za bolju aromu možete dodati i češnjak“, kaže chef Maro Tomic koji je osobito ponosan na mesni šug koji poslužuje s domaćim njokima.
Mijese ih i oblikuju vrijedne ruke domaćica u Žrnovu iz kojeg su potekli slavni makaruni što slast duguju upravo tom krepkom umaku. No Ante i Iskra te Jadran nisu željeli biti kao i svi drugi restorani koji nude makarune računajući na turiste koji žele kušati taj nezaobilazni specijalitet.
Tjesteninu koja se nekoć oblikovala drvenim štapićima zamijenili su njokima. Kakvi su to njoki! Taman dovoljno meki da popiju šug, a ipak sasvim konkretni, delicija su koju vrijedi kušati.
> Hedonistički vodič po Korčuli: 18 mjesta na kojima se fino jede i pije
Užitak je razgovarati sa srdačnim domaćinima Pensatorea, dušom dražesnog korčulanskog restorana jer ljubav prema poslu koji rade izvire iz svake njihove stanice. Iako su se upoznali prije više od 20 godina strasti im ne nedostaje. Ne skidaju osmijeh s lica čak ni za dana kad im se gost iz Norveške potuži na riblju juhu koja ima usitnjeno meso – jer kakvo je to jelo bez glave i repa.
Nađe se i onih koji se prave bedasti pa sakriju pločicu za rezervaciju i uvjeravaju konobare kako je stol bio slobodan, a Korčulanima je u sjećanju ostao i gost koji je u Pensatore navraćao s plišanim medvjedićem, razgovarao s njim i hranio ga.
> Nestvarno lijepe: 10 najljepših plaža na Korčuli
Nakon hrane, najvažnija im je čistoća restorana i to se doista vidi jer se interijer blista. Višak hrane trude se maksimalno iskoristiti pa tako ono što ostane od domaćeg kruha nareže se najprije na tanke fete pa kockice koje se zapeku kako bi se napravila škanjata koja se potom iskoristi za gazpacho.
„Baka nikad nije bacala kruh, a bila je poznata po svojim receptima. I danas kad ulicom zamiriši šug koji radimo na njezin način susjedi je se sjete. Kažu da miriše iz lonca baš onako kao kad je bila živa, a meni je srce kao kuća veliko“, kaže Iskra.
