Galerija
Mreža suhozida koju su težaci pleli od prapovijesti kako bi napravili red u kršu nosi brojna imena: gromača, međa, mocir, masjera, redina, prizida, mrtvi zid... samo su neka od njih. Kamena čipka koja se u različitim oblicima pojavljuje duž jadransko-dinarskog krša oblikovala je krajolik, ali i ljude neraskidive od kamena koji im je služio i učio ih, kako preživljavanju, tako i strpljenju.
Ne čudi stoga da su suhozidi zaštićeni kao nematerijalno kulturno dobro Lijepe Naše. Kroz stoljeća su postali neizostavan dio života na otocima, osobito na Korčuli i škojima u njezinom morskom dvorištu. Kamen se na Vrniku vadio još od vremena neolitika. Mnogi smatraju da je ta stijena u moru ispred Lumbarde vjerojatno najstariji i najdublji kamenolom na Jadranu, koji seže i do 50 metara ispod razine mora.
Kamenu čipku pronaći ćete posvuda u tom kraju, a u sinergiji s maslinama, morem i zvijezdama čini najljepše razglednice.
Jedan od takvih primjera živi na nekoliko kilometara od Vele Luke, u uvali Pičena, gdje su svoj trag u kamenu ostavili otac i sin, Rade i Mario Dragojević. Godinama njih dvojica pripitomljavaju divljakušu koja je s vremenom postala mala ambasada otočnog duha u koju se dolazi zagristi svim osjetilima.
Tko će uzeti auto?
A sve je krenulo od - stojadina. Tata Rade je radio u turizmu cijeli život, a mama je bila profesorica hrvatskog jezika. Dok bi ljeti ona bila slobodna, on je imao najviše posla. Ručali bi kod bake i djeda svaki dan – i svaki dan su se raspravljali tko će uzeti auto. Ona se htjela ići kupati s djecom, a njemu je trebao za obilazak hotela, kada je išao u svoje misije, priča nam sin Mario Dragojević. Tako je bilo sve dok djedu nije dozlogrdila svađa pa im je poklonio mali komad zemlje da sagrade kućicu tako da se mama može mirno kupati, a Rade autom ići na posao.
"Tata je napravio vikendicu u kojoj smo provodili najljepša ljeta. U to je vrijeme Pičena bila kompletna divljina. Nije bilo susjeda, nije bilo turista. More je bilo puno ribe. Idila! U međuvremenu se dogodio rat i promijenila se vlast. Tata je dobio otkaz. Nakon cijelog života provedenog u turizmu, (vodio je hotelsko-turističko poduzeće) preko noći je ostao bez svega. Imao je nešto ušteđevine, zemlje i malu kuću. S to malo novca nas dvojica smo napravili drugu kućicu“, prisjeća se Mario, a Rade dodaje:
"Danas si netko, sutra si nitko. Na to ne možemo utjecati. Uzeo sam čekić i počeo klesati kamenje. Bila mi je to psihoterapija. Imao sam veliku sreću što mi se pridružio Mario. Po kamen smo odlazili u Prigradicu autom s prikolicom. Svaki kamen je trebalo naći, ukrcati, iskrcati, obraditi i ugraditi. I to smo sve sami napravili“.
Sve na ruke
Nije im bilo lako, osobito kada se u Pičenu dolazilo isključivo s mora, barkom. Kamen se u početku donosio na ramenima, a kasnije, kada se utabao put, kariolom na ruke. Tek je kasnije osvanula cesta.
"Bio je to spartanski odgoj", smije se Mario, dodajući kako se u konačnici isplatio. Prije 25 godina krenuli su s iznajmljivanjem kućice i kuhali za goste. Od drveta koje bi more donijelo na plažu Mario je radio namještaj, stolove oko kojih se danas okupljaju gosti i druže uz frišku ribu i vino s otoka. Rukama koje prelaze po lakiranoj drvenoj površini teško je vjerovati da je to nekoć bio otpad. Baš kao i stolci ili pak lampe koje su u prošlom životu bile ferali.
"Mama je kuhala u šumskoj kuhinji, tata je bio majstor gradela, a ja sam konobario. Bio sam mlad i neiskusan, ali učio sam kroz praksu. Osmijehom sam ispravljao pogreške jer gost greške oprašta, ali nepristojnost nikada. Kada sam rekao prijateljima da ću ovdje nešto napraviti nisu mi vjerovali. Ali uspjeli smo. U vrijeme krize i pandemije rušili smo rekorde – stolovi su bili rezervirani i tri tjedna unaprijed“, otkriva Mario i vodi nas da vidimo suhozide koje i dalje neumorno gradi.
500 kvadrata suhozida
Kako kaže, do sada su napravili preko 500 četvornih metara kamenog zida, pokazujući nam nevjerojatno precizne niske kamena nanizane na mjestu nekadašnje meje koju je srušilo vrijeme.
Mjesecima je Mario razvrstavao kamenje od jutra do mraka, klesao i slagao na ruke, uz pomoć čekića, jednostavnih alata – i puno volje. Za suhozide nađe vremena izvan sezone, kad nije s gostima, ribarima – ili u maslinama, jer Dragojevići proizvode i ulje u količinama koje su im dovoljne za potrebe u restoranu.
Ako se kloniraju možda zasade i koju lozu, ali do tada će surađivati s otočnim vinarima. Frano Baničević iz Smokvice, obiteljskog nadimka Car, po kojem je i vinarija dobila ime, brine se da ne ponestane pošipa, rukatca i grka. Među imenima na etiketama na stolovima pronaći ćete i ona Željka Pecotića Barana iz Smokvice, Bačića iz Blata, Jakše Krajančića iz Čare i brojne druge.
Putovanja
Pogledajte nevjerojatne prizore Korčule: Grad kontrasta, između mora i povijesti
Restoran bez jelovnika
Opipljive vinske karte pa ni jelovnike ne planiraju raditi. Draže im je razgovarati s gostima, ispričati im ponešto o korčulanskim sortama i lokalnim specijalitetima. Priprema se ono što se zaplete o mreže, najčešće na žaru.
Nađe se u kuhinji razne ribe, hobotnica i jastoga, a osim gradela, zagrije se i peka. Ljubitelji mesa biraju teletinu, janjetinu te ponekad biftek, ovisno o tome što se nabavi. Ponekad se i gosti pridruže Dragojevićima u kuhinji pa se uhvate guljenja krumpira ili čišćenja salate da nauče nešto novo.
Znalo se dogoditi da gosti odaberu ribu s broda koji pristane u uvali, a doživljaj im je i dočekati kočaricu, kada ostanu do kasno u noć – ili se pak okupati na mjesečini nakon druženja koje kad jednom krene, traje satima.
"Razgovaramo sa svakim gostom na engleskom, njemačkom, talijanskom ili češkom. Uostalom, imao sam dovoljno vremena naučiti puno o turizmu u kojem sam od svoje 15. godine“, kaže nam gospodin Rade Dragojević, koji je bio svjedok rađanja turizma u Veloj Luci. Između ostalog, on je bio prvi direktor luškog hotela Posejdon, koji je vodio čak 26 godina.
Od Grebena do Kalosa
"Gradilište Greben je bilo alfa i omega Vele Luke, modus vivendi mjesta. Ondje je radilo između 500 i 600 ljudi. Svaka obitelj je ondje imala zaposlenika. Radila je tada i tvornica Jadranka, Ambalaža te Dalmatinska plovidba. Moglo se odsjesti u hotelu Istra i Jadranu, ali to je bilo sve od smještaja.
Turizam u Luci smo počeli razvijati početkom sedamdesetih. Najprije smo otvorili hotel Posejdon '70, a nakon toga je s radom krenula Korkyra ’72, potom Adria i zatim lječilište Kalos", prisjeća se gospodin Rade koji se može pohvaliti činjenicom da je bio među ljudima koji su mjestu pokrenuli novi puls.
"Bili smo svjesni činjenice da se od nekoliko mjeseci ljeta ne može preživjeti pa smo krenuli razmišljati kako produljiti sezonu. Srećom, u uvali Kale je bilo ljekovito blato, čije su dobrobiti potvrdila istraživanja u Zagrebu i Münchenu. Naime, nakon Drugog svjetskog rata u uvali su bile barake gdje su se ljudi mazali blatom i sunčali kako bi bili zdraviji.
Prepoznali smo priliku, a s lječilištem Kalos produljila se i sezona. Stupili smo u kontakt s finskom agencijom koja se bavila zdravstvenim turizmom. Rekli su nam kako će surađivati s nama najdulje dvije, tri godine, ali toliko im se svidjelo da su nastavili slati ljude sve do rata. Prvi gosti bi dolazili već u ožujku, a zadnji su ostajali do kraja studenog. Pun avion ljudi letio je redovito iz Helsinkija do Dubrovnika. Nije im bilo teško niti voziti se starom pelješkom cestom šest sati do Luke“, prisjeća se s ponosom gospodin Rade Dragojević i dodaje kako se treba pomiriti s time da se vremena mijenjaju. Kako kaže, danas je najsretniji kada pomaže sinu i peče ribu.
"Priča se da sam najbolji roštilj-majstor u cijeloj uvali", šali se gospodin Rade, čije priče inspiriraju sve one koji otkriju pripitomljeni komadić raja kraj Vele Luke pa ostanu promatrati nestvarno lijepe zalaske sunca u društvu kamena, zvijezda i maslina.
