Letjeli smo iz Zagreba za Budimpeštu te nastavili sa Dohu. Tamo smo presjeli u drugi, duplo veći, ogroman avion koji nas je preko noći vozio za Peking. Moram priznati da je putovati preko 16h u avionu bila živa muka, no živi i zdravi smo sletjeli. Čim se izađe iz aviona i kroči na aerodrom jasno ti je gdje si stigao, aerodrom je nevjerojatno ogroman. Ukrašen je raznim prekrasnim stupovima, posađeno je drveće, razne skulpture na svakom koraku, baš u stilu Kine, king size aerodrom kojem nema kraja. Vožnja nekoliko stanica vlakom po aerodromu samo da bi stigli do mjesta gdje smo podizali kofere, urezala mi se u pamćenje.
Naravno, za svaki grad u koji smo stigli, dobili smo vodiča i bus, pa smo se odmah u Pekingu upoznali sa prvim, koji je bio extra pažljiv i oprezan – jer ipak tamo za svakog čovjeka postoji drugi koji pazi što ovaj prvi priča – komunizam, jel... Vožnja od aerodroma do hotela trajala je vječno, riječi ne mogu opisati gužvu koja je u tom milijunskom gradu. Auto na autu, čovjek na čovjeku. Tri trake na cestama ne znače apsolutno ništa jer je po 5 auti naslagno jedan pored drugog ko srdele i normalno se voze. Ulazak u kružni tok je igra smrti, doslovno je nemoguća misija izaći iz njega ako se jednom uđe. Apsolutno drugi svijet i druga priča od onoga što možemo vidjeti kod nas.
Vozački bonton ne postoji, žmigavac također. To što u takvoj priči netko još može voziti autobus je skriveni talent. Osim što su ceste zakrčene automobilima (uz to što imaju metro) doslovno od 0-24, odmah ću napomenuti zagađenost koja se uoči iste skunde kad se izađe na „zrak“ s aerodroma. Toliko je zagađeno da vlasti ponekad naređuju da neko vrijeme tvornice ne smiju raditi, ali uzalud takve odluke, kad se milijuni i milijuni automobila nalaze na cestama svaki dan. Količina smoga je tolika da sunce zapravo ne može doći do vas. Ono što je interesantno jest da je automobila puno puno previše, no, naravno, oni se i dalje mogu kupiti. No i tu postoji caka, naime ako si netko poželi kupiti auto (neovisno o tome koliko je bogat) on se mora prijaviti na lutriju, te ako je izvučen dobitnik tog mjeseca tada može napraviti taj trošak. Naravno, uz sve to, i registracija i održavanje auta su abnormalno skupi, a neka prosječna plaća u Kini je otprilike kao kod nas u Hrvatskoj. Ono što je mene fasciniralo jesu zgrade, koje su posvuda, i grade se sto na sat. Blokovi zgrada nastaju pored blokova zgrada, grade se naravno odjednom svih 4-5 i ne vidi im se kraj. Vodič u Pekingu nam je objasnio neke kulturne navike Kineza koje jednom Hrvatu, Francuzu, Englezu nikada neće biti jasne, pa da skrenemo s kronološke priče i bacimo se u drugu stranu, za danas ću vam ukratko opisati neke njihove navike:
Kinezi puštaju da njihova dječica obavljaju nuždu (veliku i malu) na cesti, naime u Kini je to najnormalnija stvar. Djeci se kupuje roba, gdje je na hlačama rupa koja se proteže po stražnjoj strani. Njima je neprirodno kupovati pelene, tako da djeca kroz cijelu godinu, bilo ljeto ili zima, trčkaraju tako po takvim zagađenim sredinama.
Ono što je najzanimljivije - i na samom Kineskom zidu moglo pronaći „ostataka“ koje roditelji nisu pokupili za djecom.
Bonton za stolom je također jako različit od našeg. Restorani su im svi sastavljeni tako da postoji okrugli stol, i u sredini je krug koji je predviđen da se vrti, tako da svi za stolom mogu doći do hrane. Na taj „krug“ se poslaže desetak različitih jela u zdjelama i 3 kile riže, i tako izgleda svaka večera. Za stolom se dobije mala zdjelica (otprilike veličine kao za tri kuglice sladoleda), pored nje plitki tanjur, štapići i mala žličica. Ono što je drugačije jest da mala zdjelica služi za hranu (koja se obavezno jede štapićima, ili žličicom ako se radi o juhi), dok plitki tanjur služi za ostatke. Stvar na koju se ni jedan Europljanin ne može priviknuti, jest konstantno ispuštanje zvukova za vrijeme jela, koje izlazi iz svakog njihovog dijela tijela. Srkanje juhe, mljackanje i pljuckanje hrane na tanjur je konstanta i nešto što je još lako za čuti (nije pristojno rukama dodirivati usta i rukama vaditi hranu iz njih). Najzanimljivije jest koliko smo mi njima drugačiji i koliko su nam kulture potpuno različite. Njima je nevjerojatno jesti hranu vilicom i žlicom, makar je nekoliko restorana imalo pripremljen beštek za turiste, isto tako nevjerojatno im je što ne pljuckamo hranu na tanjur pored sebe nego ga koristimo „normalno“ na naš način.
Kinezi pljuju, posvuda i stalno, tako da se pored liftova u hotelu, u okolici bolnica i na nekim važnijim mjestima nalaze pljuvačnice. Posuda sa kamenčićima u koju oni pljuju.
Pljuvačnica pored lifta u hotelu u Šangaju.
Smeće se baca posvuda, gdje se god stigne. Tako da je zanimljivo kako na natpisima na cestama postoje posebne oznake gdje se zabranjuje bacanje smeća po cesti kroz prozor auta.
Upozorenje na cesti za bacanje smeća.
Veliko NE je tu ako odlučite svojim štapićima pikati hranu. Naime ukoliko hranu pikaš, a ne jedeš normalno sa štapićima asociraš ih na ubojstvo što tamo nije ni kulturno ni lijepo.
Najgora večera u Kini pa sam je odlučila ovjekovječit (ove druge nisam stigla slikat kak smo brzo tamanili hranu), sve je ostalo na stolu i lagano smo se prošetali do obližnjeg kfc-a.
Simpatična klopica uz predstavu, al dobro je sad došla fotka kao "kako pravilno primiti hranu".
Nastavak putopisa Ane Rotim uskoro očekujemo na blogu It's Purple Passion!
