Ljudi u siromašnim dijelovima Bombaya žive u improviziranim limenim kućicama koje su pune rupa, samo s najlonom koji glumi neki krov. Nije rijetkost da u jednoj takvoj malenoj kućici ponked živi i više obitelji. Dobili smo razna upozorenja da se pazimo kad prolazimo tim dijelom grada. Nije da su ljudi opasni i da se puca na svakom uglu – jednostavno nije pametno razmahivati se skupim fotoaparatima u siromašnom dijelu grada gdje se nema za obrok. Blesavi turisti su laka meta za gladna usta. Srećom, nismo bahati, nit se smatramo blesavim turistima. Obični smo putnici koji žele samo iskusiti kulturu države u kojoj se nalazimo.
Opet uzimamo onu vruću limenku do rubnog dijela grada i eto nas kod sluma. Razvio se već sad u jedan manji gradićak unutar grada, i unutra više nije loše kao na starijim fotkama. Kad ovo tipkam, da vam ne stvorim krivu sliku – i dalje je jako istaknuto siromaštvo, ali ne kao prije pedesetak godina. Ljudi koji žive na tom području udružili su se u jednu veliku skupinu koja se bavi reciklažom raznog otpada – od plastike, metala, kartona – pa sve do medicinskih igala. Prolazimo kroz mali „trg“ koji se smjestio na samom ulasku u slum. Ljudi koji su uspjeli malo ispuzati iz ralja siromaštva otvorili su svoje dućane u kojima prodaju prerađene sirovina po malim cijenama, ali ipak je zarada dovoljna da im usta nisu gladna. Od malih restorančića gdje po jeftinoj cijeni prodaju gablece pa sve do štandova s voćem, koje uzgajaju - u centru samog Bombaya.
Opet smo jedini zapadnjaci, i pogledi nas oštro ubijaju. Osim hindusa, na ovom području živi i podosta muslimana, pa i nije rijetkost da se čuje glasna molitva iz obližnje džamije. Našu zbunjenost primjećuje mladi Indijac, i besplatno nam pruža svoje usluge da nas provede kroz slum. Saznajemo da je taj isti slum – njegov dom. Jedan od rijetkih koji se također uspio iskopati iz ralja siromaštva, sad student Ekonomskog sveučilišta u Bombaju, na tečnom engleskom upoznaje nas sa svojim kvartom.
Prolazimo kroz uličice, koje su toliko male da morate ponekad i puzati, i dolazimo do samog centra sluma. Okruženi smo s par zgrada u kojima žive malo stabilnije obitelji (kad velim stabilnije, i dalje mislim na siromaštvo), dok se okolo nalaze male improvizirane kućice. Klinci igraju kriket na „igralištu“ koje je prepuno smeća, neki od njih bez cipela, s rupicama na odjeći, prljavih ruku i lica, ali ipak imaju nešto vrijedno zlata na sebi. Nešto što možda nama kod kuće nedostaje – a to je taj osmijeh na licu. Malo je potrebno za sreću, pogotovo kad nisi vezan na materijalne stvari. Udaraju štapom po loptici i veselo trčkaraju po smeću. Teška scena za gledati, ali te nauči toliko toga o životu...
Opraštamo se sa našim vodičem koji kasni na predavanje, i dalje nastavljamo sami. Koliko je to pametno - nisam siguran. Ulazimo sve dublje u slumove – i dobivamo sve više pogleda. Svaka kućica ili zgrada ima neki obrt. Radi se tijesto, čisti se riža – a najviše od svega, recikliraju se sirovine. Sijećam se jedne scene koju nikada neću zaboraviti. Prilikom prolaska kroz uličicu, na podu sijedi starica i prebire nešto u kartonskoj kutiji. Prilazim bliže i vidim da razdvaja otpad – ali ne bilo kakav. Golim rukama, bez rukavica i ikakve zaštite, starica razdvaja korišteni medicinski otpad. U pitanju su korištene šprice. Spretno skida igle s plastičnih dijelova i odvaja ih u zasebne kutijice. Koji posao! Koliko bolesti nosi samo rizik uboda? Ne želim znati, samo se divim ovim ljudima.
Saznali smo da se godišnje iz sluma izveze sekundarnih sirovina u vrijednosti od oko pet milijardi dolara! Koliko toga ide ljudima koji su za to zaslužni, i koji trpe najveći rad i rizik poput gore spomenute starice? Vjerojatno ništa... Sve ulazi u džepove korumpirane vlade. Opet primjer kako politika ne misli na male ljude. Polako se spušta mrak, i bez obzira na ljubaznost koju su nam pružili ljudi u ovom slumu, vraćamo se u hostel. Ipak nije pametno ostati na ovakvom mjestu bez svjetla. Siromaštvo tjera gladna usta na razne stvari.
Bombay ima tu moć da puno nauči putnika o životu, i mislim da mi je ovo bila jedna velika životna lekcija. Ostaje mi duboko urezan u pamćenje, većinom po dobrim stvarima i dobrim ljudima koji su uvijek spremni pomoći. Naša sljedeća stanica je – država Rajasthan. I dalje ostajemo u Indiji, ali idemo malo bliže granici Pakistanom, da vidimo kako izgleda zemlja turbana i pustinja. Spremni? Ja jedva čekam...
