Da, treba se i ovo probati, a Tajland je savršeno mjesto za istraživanje te, meni još toliko strane, japanske hrane. I još k tome po jaaako pristupačnim cijenama. Japanski i korejski doseljenici, koji sad već imaju dobrih 500 godina tradicije na ovim tropskim prostorima, okupirali su Bangkok najboljom mogućom hranom. Kao i kod tajlandskog street fooda, lako je pronaći dobar restoran jer je konkurencija u ovakvoj igri još opasnija i veća. Ovi restorani ne zarađuju na malim gablecima i jeftinoj pivi, već na vaš stol stavljaju malo skuplje namirnice.

Od tune, uvozne govedine visoke kategorije, najsvježije ribe pa sve do njihovog vlastitog uvezenog piva. Ako ikad stupite u ovakav prostor, velike su šanse da nećete znati apsolutno ništa od jela koje se nalaze na karti. Ali ovo nisu oni klasični restorani na kakve smo mi naviknuti. Izakaya je zapravo vrsta japanskog puba, gdje uz svu tu vrhunsku hranu možete popiti par piva, 2-3 shota Sakea, i još k tome provesti večer na najzabavniji mogući način, bez da mrdnete od stola. Da ne duljim s glupostima iz wikipedije i dosadnim statistikama, evo mojeg doživljaja „malog Japana“.

Najbolje vrijeme za dobru japansku klopu, obično je za vrijeme našeg Dnevnika, kad se većina japanskih expat biznismena, koji baš završavaju svoju dobro plaćenu šihtu, svaljuju u ove male birtije. Izakaye nisu mjesta gdje se provodi romantična večera s vašom boljom polovicom, već mjesta gdje odvedete svoje frendove, pa zajedno s njima, idućeg jutra nakon 3-4 litre Sakea , raspravljate što je točno bilo na meniju. Obično se sve ove male Izakaye nalaze na jednom kupu, i nije potrebno previše istraživanja da se naleti na neki od njih. U Bangkoku je najveća i najpoznatija Japansko-Korejska zona u poznatom i divljem Sukhumvitu, koji ujedno slovi kao „centar“ Bangkoka (iako ga grad službeno nema). K-village, Korean Town, Little Tokyo, Little Japan – krase se raznim imenima, a već na prvo stupanje u taj kvart imate osjećaj da ste ponovno transportirani u neku drugu Azijsku državu.

Uredno ukrašeni mali zen vrtovi sa simpatičnim fontanama, šarene lanterne koje vise s biljem infestiranim krovovima, glasan žamor iz izakaya... Na vama je samo da birate. Ako ste proguglali najbolju izakayu, zapamtili ime, i čak stigli na odredište - sretno! Većina natpisa je na japanskom, a osoblje koje stoji ispred izakaya rijetko priča engleski. Najbolje da se samo zaletite i prođete između ogromne plahte (koja služi kao vrata) na kojem su 2-3 japanska znaka , zauzmete stol, i prepustite se avanturi. Upravo na taj način odabirem svoju prvu izakayu, a prati me Bari - frend i kuhar iz Singapura koji je u Tajlandu s istim ciljem kao i ja – a to je hrana i škola. Prolazim kroz tešku tkaninu koja krije ulaz u ovaj mali gastro-pub, i eto me u Japanu. Mali simpatičan restoran-pub sa otvorenom kuhinjom, pun do vrha! Većinom japanski poslovnjaci u glasnim raspravama i već vidno pripitom stanju. Bez da stignem totalno skenirati cijelu prostoriju, trza me glasno vikanje iz kuhinje. Po našem ulasku, tik uz šank postroji se cijela kuhinjska ekipa, te se uz glasan urlik na japanskom jeziku poklone, i pretpostavljam, time zažele dobrodošlicu u svoj restoran. Kako fora! Na žalost, nismo posebni, i ne klanjaju se samo nama. Ovo je običaj u svakoj izakayi, a to je i jedna od njezinih najvećih čari.

Mlada simpatična konobarica vodi nas do drugoga kata, pošto je očito prvi pijan – i pun, te nas moli da skinemo svoju obuću. U Aziji je običaj da se prilikom ulaska u tuđu kuću, ili pak ovakav restoran – skinu cipele. Neobično i čudno, ali shvaćam – u pitanje je iskazivanje vašeg respekta prema domaćinu. Ukoliko ne skinete cipele, sumnjam da ćete biti izbačeni iz restorana, ali uljudno je kad se poštuju takva mala pravila, koja znače jako puno vašem domaćinu.

Skidamo cipele i smještamo se za malim stolom na drugom katu koji ima direktan pogled na cijelu scenu koja se odvija ispod nas – od kuhinje, konobara, pa do onih prije spomenutih nacuganih Japanaca. Stol za kojem smo smješteni je izuzetno nizak, samo tridesetak centimetara od poda , a vi sjedate na mali jastuk koji se nalazi ispred njega, na samom podu. Obožavam ovakve „ceremonije“ koji su meni totalno strane, ali ujedno mi zadaju novi izazov i učenje nove kulture. Konobarice, osoblje, servis – nazovite ih kako god, u Aziji imaju jako veliku ulogu kod šarmiranja gosta, a ja i Bari smo živi primjer u ovoj situaciji. Mlada, simpatična, do uha nasmijana Tajlanđanka smješta dva menija na naš stol, vadi mali blokić iz džepa, spušta se na koljena (tako se radi i u Japanu) , i počinje sa čekanjem naše narudžbe.
„Čuješ, Bari... Daj ti naruči, ja nemam pojma kaj je kaj...“ – sramežlijvo i zbunjeno tražim pomoć od prijatelja da me spasi u ovoj situaciji. Listam meni debljine Tolkienovog Gospodara prstenova, i ne kužim apsoltno niš... Veće bi mi šanse bile da prokužim ime jela da je pisano na orkovskom ili vilenjačkom!

„Ček, ček ti ludi Hrvatu! Po čemu ti zaključuješ da ja znam što piše na meniju ?“ – odgovara mi nasmijano.
„Kaj ja znam buraz... Pa ti si iz Azije, ne ja.“ - pucam ja.
„Znači, bez obzira što ja živim odvojen pola kontinenta od Japana, ti pretpostavljaš da ja znam što treba naručiti? Rasistu jedan Ruski! “ – opet, odgovara kroz glasan smijeh.
Izgleda da nijedan nema aposultno nikakve veze sa jelima koje se nalaze na karti.
„I kaj sad? Random odabir?“ – pitam zbunjeno...
„Ovako... Za početak, znamo što je pivo... Znamo što je sake... Ajmo započeti s tim, lagano predjelo – možda nam ono pomogne kod dešifriranja pisma!"

I tako Bari naručuje dva uvozna japanska piva, i sake, meni nepoznatog brenda. Nakon dobivene narudžbe, simpatična konobarica stupa samo par koraka do ograde drugoga kata, te glasnim vikanjem izdaje narudžbu u bar i kuhinju – opet na japanskom. Svi kuhari i ostalo osoblje odgovaraju, pretpostavljam, potvrdnim oštrim odgovorom. Zamislite da stupite u neku našu pizzeriju ili restač, predate narudžbu konobaru, a on vikanjem šalje narudžbu u kuhinju.„Jozo! Daj tri pive, dve margarite i jednu miješanu – pronto!“ – ovo ne bi baš super prošlo na našim prostorima, ali ovdje... Ovdje sve tako dobro i uzbudljivo šljaka.

Za samo tren oka na naš stol stižu dva ogromna vrča puna ledeno-hladnog piva. Asahi – jedna od najpoznatijih japanskih uvoznih piva na ovim prostorima, ali i topli Sake. Za Sake pretpostavljam da znate više manje svi. Poznatiji kao „rižino vino“ – zapravo mu je cijeli proces sličniji proizvodnji piva, ali ipak je ovaj prvi naziv omiljeniji među ljudima. Pije se hladan ili topao, a pošto nas hladi piva, sake je za ozbiljnije zagrijavanje. Dižemo male simpatične porculanske čašice i Banzaaaaaaaai! Banzai je japanska verzija „Živjeli“ – a u doslovnom prijevodu znači „Živio 10 tisuća godina“! Nisamo ni spustili čaše, i eto opet one naše simpatične konobarice. Malo mi se teže fokusirati kod ovakve lijepe distrakcije, ali ipak uspijevamo naručiti par jela. Naručujemo svinjsku potrbušinu koja nosi ime „Buta no kokuni“ i koja je kuhana nekih 5-6 sati do raspadanja u soja sosu i ostalim lijepim začinima. Prvo na stol stiže sirova govedina, wasabi i užareni vrući metalni tanjur. Cilj je da sami po želji zapržite komadiće tanko rezane govedine, koristeći samo štapiće! Znam da bi nekima ovo bio veliki izazov, ali vjerujte mi, ovo je način na koji bi se trebala jesti sva hrana. Interakcija i taj neki samostalni osjećaj kod spremanja i dovršavanja, tjeraju vas da sve više i više uživate u vašoj hrani. A nije potrebno apsolutno nikakvo kuharsko iskustvo! Zagrabite komadić mesa, kratko ga zapržite, stavite na tanjur, pa u wasabi ili soju – i ravno u usta! Ali, da vas samo upozorim, ovakve plate su obično skupe i nestanu u tren oka. Naša je bila samo degustacijska, tek toliko da okusim i to jelo! Ramen je jedan od najpoznatijih proizvoda drevnog Japana. Posebno spremljeni rezanci u temeljcu dubokog okusa, koji najčešće kuhan od svinjskih kosti ili repa, pa završen s tonom dodataka koje možete sami birati prema vašem okusu. Od meko kuhanih jaja, dodatnih komada mesa, povrća ili čak algi. Sama priprema je bila vrhunac večeri. Ispred nas se stavlja mali plamenik, a na njega zdjela hladnog ramena, bez ikakve tekućine. U trenutku kad se začuje lagano „prženje“ rezanaca, brzo se dodaje vrući temeljac, pa se pusti nekih 5-6 minuta da pravilno zakuha na vašem stolu. Rezultat je božanstven! Meso je toliko mekano da se raspada u ustima kao maslac, a rezanci i povrće samo dižu cijelu priču na neki drugi nivo. Uz ramen stigla je i porcija naše dugo kuhane svinjske potrbušine – koju smo samo strpali u naše zdjele s ramenom i u tišini smazali sve do zadnje kapi.

Ako mislite da je poželjno nakon jela pokupiti stvari i napustiti „mjesto zločina“ – u krivu ste. Slijedi još koja runda-dvije piva, a i možda koji razgovor s uglednom japanskom gospodom oko nas, koja je duboko u sedmom nebu nakon njihove obilne gozbe. A koja se, vjerujte mi, nikad ne sastoji od tek par jela kao naša. Na njihovom stolu najčešće završava tona tanjura, par krigli, i boca sakea - po glavi! Lako njima s tom vodećom ekonomijom... Konačno napuštamo restoran, i naravno, opet dobivamo onaj šarmantan japanski uzvik od osoblja, s još jednim naklonom. Sviđa mi se taj njihov mentalitet potpune perfekcije i bontona. Oduvijek sam želio stupiti na japansko tlo i malo prolutati njihovim pokrajinama. Tko zna, možda me jednom putevi opet odvedu na Daleki Istok - baš u tu mističnu zemlju dobrog sakea, samuraja i ubojitog ramena. Za sad sam zadovoljan ovom malenom izakayom, a i ako se ikad ponovo zaželim Japana, uvijek mogu svratiti na jedan rosnato-hladni Asahi.
 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju