Kroz Bombay smo već jednom prošli na putu do Goe i čekali prijevozno sredstvo u poznatoj marini ovog veličanstvenoga grada. Dočekale su nas malo veće temperature od onih u Darjeelingu i Varanasiju, što nam je vratilo boju na lice. Nije nam bilo dosta tih tri sata čekanja idućeg busa do Goe, a i bilo bi blesavo da smo ga preskočili pa smo se i vratili.
Opet je bilo problema oko smještaja, po drugi put smo imali samo blesave i skupe ponude zbog popunjenosti oko blagdana, ali ipak, sad smo već iskusni putnici pa je i taj problem ubrzo riješen.
Odsjedamo u malom simpatičnom hostelu „India Guesthouse“, koji je malo drugačiji od ostalih hostela i guesthouseva u kojima smo dosad tražili odmor. Indijci su majstori improvizacije, i od svega mogu napraviti ili ispraviti nešto. Sobe u ovom malom simpatičnom hostelu nemaju – krov! Dobro, krov nad glavom imamo, al' sobe nemaju krov. Znate li za one američke kocke u uredima? Svaki radnik ima svoju kocku - e, ista priča s ovim hostelom – svaki gost ima svoju „kocku“. Nije da mi smeta, al' Indija je puna putnika, još su k tome blagdani, hostel je prebookiran... Nudim 12 slijedova indijske hrane onom koji uspije sklopiti oči kad je ovakva buka u hostelu – još na to nadodajte konstatno trubljenje rikša i taksija na već ovako megabučnim ulicama Bombaya.
Bombay je preogroman za kratkorajno istraživanje, a mi, na našu žalost, nemamo puno vremena. Zacrtali smo par glavnih stvari koje su nam must see u ovom gradu. Indijski slumovi, najveća perilica rublja na svijetu i tržnice. Mislim da je to za ovih par dana - uvrh glave. Prvo na redu – najveća perilica rublja. Sigurno zamišljate staru perilicu ogromnih proporcija kako vrti tisuće krpa. Ali nije to u pitanju. Riječ je o najvećem kompleksu ručnog pranja rublja na svijetu. Dhobi Ghat, koji se proteže kilometrima kroz srce Bombaya dom je tisuća ljudi, koji svakodnevno rukama peru i suše razni tekstil, čije pranje su naručili hoteli, hosteli, restorani i malo imućniji ljudi Bombaya.
Bombay još nema metro ni subway, pa je grad povezan vlakovima, koji djeluju kao neka vrsta ogromnog tramvaja koji je i u ovom slučaju PREnatrpan ljudima. Upravo takvu limenku uzimamo i do te ogromne perilice rublje koje nosi ime „Dhobi Ghat“. Na prenatrpanoj stanici kupujemo kartu za par lipa i ukracavamo se u već prenakrcanu vruću, znojnu limenku koja nas za nekih desetak minuta vozi dublje u Bombay, van svih turističkih zona. Iskrcavamo se na stanici i pitamo prvog mladog Indijca za upute. Uvijek je bolje prići mladoj osobi kad trebate pomoć. Veca je vjerojatnost da priča engleski ili neki drugi strani jezik, pa je komunikacija puno lakša i jednostavnija. Stižemo do starog betonskog mosta koji se ispružio tik do Dhobi Ghata i s kojeg puca veličanstven pogled na veliko područje na kojem se u samo jednom danu opere na tone rublja i ostalih krpica – i to sve, ručno. Ovaj dio grada je odličan za snimanje neke cheesy reklame za prašak za pranje.
Čisto šarenilo boja raznog rublja i mirisnog sapuna dočaravaju vam ovu scenu puno bolje nego par riječi natipkanih na ekran računala. Žao mi je... Ispred samog ulaza u Ghat stoji ogroman natpis sa tablom „Guinness World Record - Na ovom mjestu je postavljen rekord najvećeg ručnog pranja rublja 2011 godine“. Pretpostavlja se da u jednom danu istovremeno radi 8000-10000 Dhobia (nadimak koji su dobili ljudi koji rade u ovom kompleksu). E to je prava snaga pranja!
Plaćamo neki simboličan ulaz i krećemo u kratku šetnju Ghatom. Čujem snažno udaranje mokrog rublja o kamene „perilice“ iz kojih van lete samo mjehurići sapuna. Izgleda da smo opet jedini zapadnjaci, pa smo bombardirani mnogim pogledima i raznim upitima za privatne ture po Ghatu. Uličice kroz Ghat su vrlo uske, a dvorište im krase kamene perilice uz koje obitelj provede po cijeli dan. Da, cijela obitelj. Ovo nije ona vrsta tvornice, hangara ili nećeg trećeg kao kod nas. Ljudi ne dolaze na posao i ne vraćaju se kućama nakon šihte. Spava se na radnom mjestu, u samom središtu događanja. U pitanju su cijele obitelji koje žive na ovom području i zarađuju novac pranjem rublja. Male kućice s tek par sobica, klinci trčkaraju i zaljevaju se vodom, neki pomažu roditeljima kod pranja... Opet jedna od onih scena koja se ureže u pamćenje i nauči te skromnosti. Da, opet napomenem šarenilo boja koje je istaknuto na svakom koraku. Tik do „perilice“ je i ogromno područje gdje se suši prethodno oprana roba, za koje je opet zaduženo na tisuće ljudi koji tu žive s obiteljima.
Nismo se previše zadržavali, bilo je super prošteti se Ghatom, ali nemamo puno vremena, mora se krenuti dalje. Na izlasku iz Ghata kupujem par samosa, indijski snack-gablec koji vraća u život. Tijesto trokutastog oblika, koje se puni raznim improviziranim punjenjem, koje opet ovisi od regije. Ovi moji samosi, bombajski, za koje je izdvojeno samo par lipa, punjeni su krumpirom, lećom i masalom. Imaju opak udarac ljutine, ali opet nisu ni do koljena po ljutosti nekim curryjima koje sam do sad imao prilike probati. Smažemo samose za gablec i krećemo prema poznatijim tržnicama Bombaya.
Chor Bazaar, Colaba Causeway i Crawford market su samo neke od njih, a ima ih na desetke! Uz vlakove koji odlično povezuju grad, tu su i tisuće taksija kojima registracija vjerojatno datira još iz vremena britanske kolonizacije, i koji vam daju iskustvo nekog stranog izaslanika, no mi se ipak odlučujemo na lokalnu varijantu - buseve. Jeftiniji, pouzdaniji, i ipak malo sporiji. Cijena karte – opet u lipama! Azija je fenomenalno jeftina za putnike koji vole koristiti lokalni način prijevoza.
Uzimamo bus koji nas ostavlja ravno ispred Crawford marketa - tržnice koja slovi kao jedna od poznatijih. Arhitektura i sam izgled tržnice je starog engleskog stila, i imate osijećaj kao da ste zakoračili pedesetak godina unatrag, u neku novu avanturu Indiane Jonesa. Na tisuće malih štandova koji nude razno povrće, egzotično voće, začine, hranu... Ma ovo je raj na zemlji! Glasno dovikivanje, mahanje robom u zrak, dozivanje kupaca, cijenkanje, miris mirisnih obrednih štapića... Koji doživljaj! Na jednom od štandova grabim poznati indijski street food, koji je opet ubojito ljutog okusa. Riječ je o Pav Bhajiu. Pav znači kruh, dok Bhaji znači jelo od povrća. Za 2-3 kune dobijete dva peciva, a uz njih ljutooo pripremljeno povrće, koje možete jesti rukama, ili jednostavno otvorite pecivo i napunite ga Bhajiom. Još nisam naviknut na indijsku hranu, nije lako zbog sve te ljutine. Ali ima posebnu čar... Drukčije je, zanimljivo... Goruća usta nakon drugog gableca zalijevam obilnom količinom vode i krećem dalje. Lagano se spušta mrak, a predvečer je najbolje da se posjeti Colaba Causeway, koji je ionako na putu do hostela. Večernje tržnice su najzanimljivije. Ironično, predvečer se grad budi i postaje deset puta zanimljiviji.
Colaba causeway je poznat po raznim suvenirima i ostalim glupostima kojima se mame putnici i turisti. Među svom tom fejk robom, mogu se naći i jeftine prave starine, a ako naletite na prodavača koji tog nije svjestan, možete zgrabiti dobar suvenir za jako malo cijenu. Od kompasa starih britanskih moreplovaca, uniformi, starih karta Indije, pa do knjiga. Knjige su ekstra jeftine u Indiji, čak se mogu pronaći po 10 puta manjoj cijeni nego u Europi. Mislim da je dosta za jedan dan. Odmor, i rano ujutro do šećera na kraju u Bombaju. Na redu su slumovi.
