Iz Rajasthanskog Jaipura uzimamo zadnji vlak na putu i krećemo prema Agri, ovog puta stvarno udaljenoj samo par sati putovanja. Dragi su mi ti stari Indijski vlakovi. Imaju svoju dušu i dišu na poseban način. Kako se život u Indiji odvija na ulicama, odvija se i u vlakovima – i to u svom mogućem šarenilu. Od prodavača raznog street fooda pa sve do amaterskih muzičara i čitača dlanova. Ako vas ovakve stvari ne privlače, samo zabacite glavu kroz prozor i uživajte u prekrasnom indijskom krajoliku koji se pruža ispred vaših očiju. Bio to pustinjski, prašumski ili urbani pejzaž – zagarantiran vam je „wow“ svakog puta! Između ostalog, i sama karta za vlak je najjeftinija na svijetu, a ostalo nabrojano vam je sve samo jedan lijep bonus koji vam poklanja majka Indija.
Na našu žalost, ne stižemo u sunčanu Agru. Čeka nas ogroman pljusak, blatnjave ceste i više-manje prazan grad. Toni provjerava prognozu i saznaje da nas čekaju barem dva dana lijepog vremena, ali – tek od sutra! Dobro, ništa loše, opet jedan dan odmora od putovanja, pa avanturu nastavljamo sutra.
Jutro je izgledalo obećavajuće – ali samo par minuta nakon našeg buđenja, evo nam opet kiše! Znači ovako završava moja avantura? Isto kako je i počela? Mokro i kišno? Ne – ne predajemo se. Improviziramo jaknama kabanice i krećemo u malo istraživanje. Sam Taj Mahal (za koji tek u Agri saznajemo da se izgovara Tađ Mel) ostavljamo za sutra s nadom za bolje vrijeme. Prije početka istraživanja vrijeme je za doručak i poznati indijski „chai“. U Indiji nema boljeg od vrućeg čaja u rano jutro... Crni čaj kuhan zajedno s mlijekom, kad zakipi dodaju se začini (većina ih koristi gotove miksove koji dolaze u nekoj vrsti praha - kardamom, cimet, klinčić, đumbir, papar), pa se sve procijedi kroz sito u manju čašicu. Ovaj vas napitak u Indiji prazni od 5 pa do 10 rupija (40-ak lipa do 1 kn). A trbuh smo ovog puta napunili tostiranim sendvičima s lokalnim sirom i paprom, premazanim indijskim maslom koji se još naziva i ghee. Kruh se tostira pravom old school teškom metalnom spravicom iznad plamena. Na poklopac se stavlja vruć lonac s čajem da se još dodatno zagrije i zaprži. Koji doručak... Da mi je barem bilo ovako svaki dan.
Punih škembi stupamo van iz malog restorana direktno na pljusak i krećemo u istraživanje. Bez obzira na kišu, grad danas izgleda živo. Pretpostavljam da smo jučer stigli il' prekasno, il' je bio nekakav praznik kojeg ni mi sami nismo bili svjesni. Agra je zaživjela čak i na ovom pljusku. Gradić živi samo od turizma koji se digao u visine samo zbog Taj Mahala – da njega nema, ne bi bilo ni Agre.
Probijamo se kroz pljusak i svako malo skrivamo ispod krovova malih štandova koji su okupirali 90% Agre. Svako naše skrivanje Indijci shvaćaju kao interes za njihovu robu, pa nas vuku za rukav, guraju nam blesave suvenire od mramora pod nos i spuštaju cijenu – bez obzira što nismo prhvatili transakciju. Cijenkaju se sami sa sobom, mi samo mašemo rukama i hopsamo od štanda do štanda tražeći skorvište. Kiša se lagano smirila, pa smo nastavili duž zidina, nadajući se da ćemo naći ulaz u Taj Mahal bez plaćanja. Opet napominjem, putujemo sa izuzetno malim budžetom, i svako balkansko izbjegavanje plaćanja uvijek dobro dođe! Rupu u zidu nismo našli, al' smo zato došli do mjesta gdje puca predivan pogled na Taj Mahal, koji nije skriven ogromnim zidinama i tornjevima. Par vojnika sumnjivo promatra svaki naš pokret, al' vide da smo bezopasni pa dalje nastavljaju sa „stražom“ ispod krova kućice, dok se mi i dalje nastavljamo diviti predivnom mramornom bijelom mauzoleju. Bez obzira što nije obasjan suncem, i što nije izražen pun sjaj - mi zadovoljni. Ali ipak, odlučujemo da sutra, ako nas sunce nagradi lijepim danom, kupimo tu ulaznicu i stupimo tik do njega.
Tako je i bilo. Drugo jutro nije bilo ni trunke oblaka! Samo plavetnilo i pun sjaj sunca! Za ručak se odlučujemo za isti mali restoran u kojem smo jeli tostove. Jos jedan dokaz da su najmanji i najstariji restorani najbolji na putu. Ovaj nosi ime svojeg vlasnika - Joney's Place. Stari trošan restorančić već dugi niz godina ima dobru reputaciju među putnicima i služi najbolju Malai Koftu na svijetu (vege verzija mesnih okruglica - od krumpira, sira, indjskih oraščića, a umak je od garam masale, čilija, kurkume, luka...) Ubojica! Smazali smo kofte i krenuli po te proklete ulaznice. Ako se ne varam, ulaznica košta samo 75 kuna, ali ovakva svota nas hrani i po 10 dana dok smo na putu. Nije puno, ali nije mi se plaćalo iz principa! Turistima i putnicima se naplaćuje 75, dok stanovnici okolnih zemlja koje graniče s Indijom plaćaju samo 2 kune! Nije bitno, plaćam tu blesavu ulaznicu, prolazim kroz stroge detektore metala, i eto me... U turist-gradu... Totalno razočaranje. Tisuće ljudi u redovima, svi s aparatima, svi nešto zuje, bruje... Koja šteta. Al' ipak, što se može očekivati od jednog od čuda svijeta? Ipak je ovo među glavnim atrakcijama našeg Planeta.
Nekako guram te turiste van kuta gledanja i nastavljam prema veličanstvenom spomeniku. Ogromne bijele kupole, savršena simetrija, predivan mramor... Sam Taj Mahal je OGROMAN i predivan! Ostajete bez daha dok šetkate oko njega. Izgrađen davne 1653. godine, još i dan danas mami ljude i ostavlja ih zadivljenima. Sam mauzoje ima predivnu priču. Ovo je spomenik ljubavi koji je sagradio Džahan-šah, vladar Mogulskog carstva u doba njegovog najvećeg uspona. Izgrađen je u spomen njegovoj ljubavi, Mumtaz Mahal, koja ga je prije smrti zamolila da joj sagradi spomenik kakav svijet još nije vidio – što je upravo i učinio. Na žalost, žena mu je preminula prije početka same gradnje. Među lokalcima se čak i šuška da je sam Džahan-šah htio sagraditi baš takav identičan spomenik nasuport ovom, samo s crnim mramorom. Na žalost, planovi su pali u vodu i to nije ostvareno. Bilo bi bolesno dobro da je uspio i to napraviti. Svijet bi imao dva Taj Mahala, jedan ljepši od drugoga...
