Proklinjem dan kad se čelnici niskobudžetnog RyanAira nisu uspjeli dogovoriti s glavešinama domaće aviokompanije o slijetanju na Pleso, jer bi se broj putnika vjerojatno udvostručio. No u RyanAiru kao i sličnim kompanijama, hrana se plaća, ne preskupo, ali nekako smo razmaženi činjenicom da nam utegnuta seksi teta u kipućem sakoiću i kosom u pundži, s lažnim osmijehom nešto stavlja u krilo. A to varira i varira, i više nas nervira, nego što u tome uspijemo uživati...
Letite li unutar Hrvatske, u uzanom i limitiranom aviončiću od obroka vas očekuje ništa, tek bombon ili paprenjak, komada jedan, plastificiran i fin. Ali si na aerodromu proveo dva sata, i još ćeš se gnojiti sat vremena s prtljagom i izlaskom, i aerodromi su DALEKO od grada... Pa dajte nam bar sendvič!
Što se tiče europskih letova, ovi su počeli toliko kasniti da ti se više uopće ne jede kad znaš da ćeš na Charles de Gaulleu ili Heathrowu morati šprintati kao Bolt s diarejom ne bi li stigao na povezani let. Svejedno, tu se već dobivaju sendviči, suhi, stari, s tako debelo rezanim šunkama i sirevima da sumnjaš kako je kuhar ili homofob, ili vegan. Općenito, bolji su sendviči na hrvatskim benzinskim pumpama nego u avionima. Srećom, gladan ne bira, a kako ih uvijek ostane, makar onih bez šunke - pojede se...
Interkontinentalni su letovi svijet za sebe. Pogađa me, ali stvarno me pogađa nehumani odnos avijacije prema kralježnicama ljudi viših od 162 centimetra. Osim ako niste u nekoj vrhunskoj kompaniji, očekuje vas smještanje u uske, limene dječje grobeke, u kojima će vam ručice lamatati kao T-Rexu, a muka će potrajati i do 13 sati. Ono što će vam ponuditi su grickalice, ali ne one na koje ste navikli, nego inovativne, peckave, tvrde i glatke, kao i poneku čokoladicu. Sendviči su tu malo finiji, ali problem predstavlja on – glavni obrok. Na ionako skučenom prostoru sad treba rasprostrijeti kilogram hrane, koja je vrela, čudna i bez uputa o redoslijedu kojim se jede. Sve je u plastici i foliji, koje podgrijavanjem daju čudnu aromu i osjećaj da jedete kanticu jogurta. Salate i povrća su uvijek u žarkim GMO bojama, a piletinom možeš zabiti sliku na zid. Sve je nespretno, nezgrapno i uvijek ćete se zaflekati, a jednom kad ste gotovi, stjuardesa ni za lijek, pa se osjećate kao galeb na smetlištu.
Sve se to može podnijeti i progutati, ionako ovisimo o fast foodu, ali ako jedna stvar u avionu ne funkcionira, bolje je da se srušite – nema li puno alkohola za nadvladavanje letačkog straha, ne bu dobro! Dakle, osmijeh na lice, i najljubazniji naklon mladoj zračnoj konobarici s upitom za gin-tonic. I onda možete i do Kamčatke i Tasmanije!
Ribafish
